Dalibor Šimpraga : Izvještaj o generaciji
"Izvještaj o generaciji" Dalibora Šimprage (Zagreb, 1969.) u inat naslovu čitala sam ponajprije kao studiju prostora, vremena i mentaliteta; kao mapiranje suvremenog Zagreba s ikoničkim četvrtima poput Trešnjevke, podcijenjenog Borongaja ili s romantiziranom periferijom kao stara Pešča dok je gradsko središte tu narativno sasvim marginalizirano. Kao razlaganje purgerskog i kvartovskog mentalnog sklopa, ali i prigorskog, ustvari, svih prigradskih, (polu)ruralnih koji prirodno, u 40-ak minuta autobusom, gravitiraju Zagrebu. Tek na zadnjem mjestu vidjela sam ovu zbirku kao portretiranje naraštaja koji je odrāstao na zalazu jedne ere, pa preživjevši poraće i tranziciju dobacio do srednje dobi, što samo potvrđuje da je ova višeglasna zbirka suviše kompleksna da bi se svela samo na „generacijsku priču“. Dalibor Šimpraga svoju literarnost vezuje upravo za rečeni kronotop, za „Zagreb sada“ gdje god to sada u svojim prozama locirao, u devedesete ili u tekuće dvadesete, i to od kultnih "Kavica Andreja Puplina" (2002) i nagrađene "Anastasije" (2007, nagrada T portala za najbolji roman), preko tekstova objavljivanih u književnoj periodici.
Ne znamo koliko zapravo ovaj čovjek piše, vremenski i količinski, koliko dakle taj proces traje i koliko teksta uspije producirati, no usprkos činjenici da ne objavljuje često (intervali između knjiga dosad su pet i četrnaest godina, pritom ostaje lojalan izdavačkoj kući Durieux i uredniku Nenadu Popoviću), ritmična rečenica, funkcionalni, izgovorivi dijalozi, ekonomičnost jezika i dobar stil (uz povremena diskutabilna pribjegavanja arhaičnim glagolskim oblicima i čudnovatim leksičkim odabirima) te spretnost u strukturiranju navode na zaključak da iza svega stoji ozbiljnost, ali i povelika praksa. U svom istočkanom (dis)kontinuitetu zaokuplja se autor otprilike srodnom tematikom, problemski okvir generacijski je i izrazito urban; ta njegova generacija kroz knjige sazrijeva, sad već pomalo i stari, a s njom se mijenja i grad. Ako su protagonisti "Kavica" i "Anastasije" bili plus/minus tridesetogodišnjaci, "Izvještaj o generaciji" prebire ljude u pedesetima. Izvještaji se u principu predaju na kraju nekog postupka ili pregleda situacije pa tako i ovdje, svjedoci smo utvrđivanju stanja, a predmet autorove neformalne ekspertize pojedinci su, prema prostornom i dobnom kriteriju, uključeni u prilično heterogenu skupinu. Ti ljudi nisu na kraju životnog, ali jesu pri kraju razvojnog puta, mogućnosti za spektakularne obrate i spremnosti na riskantne promjene sve je manje, srednje godine trusan su teren i mogu značiti svašta, prije ipak svršetak, nego početak; kako bilo, podrazumijevaju nekakvu osobnu i društvenu pozicioniranost, jer u toj dobi transparentno je gdje smo, tko je uspio, a tko ni neće.
Izvještaj o generaciji
U skladu s klasifikacijom iz naslova, svaku od trinaest priča čitamo kao neformalnu case study, a izložene su te fikcionalizirane studije slučaja u rasponu od objektivnog, ohlađenog pripovijedanja do epizoda u koje je narator više ili manje privatno involviran. U jednom dijelu tih pripovijedaka pripovjedač_promatrač_protagonist izvanjski je element, emocionalno distanciran pa i fizički dislociran iz konkretne situacije, kao npr. susjed, inače psihijatar, u prvoj po redu priči Vanesa ili o mlitavosti, ili recimo muškarac koji objekt svog promatranja, uredskog kolegu, komentira s prostorne i vremenske distance jer je u međuvremenu iz te firme otišao (Sretan čovjek). Suprotan je primjer nekadašnjih razrednih prijatelja kojima nakon iznenadne smrti jednoga od njih vizuru bluraju osjećaji i to mješavina privrženosti, zavisti, prezira, žalosti jer kod odnosa koji su se izgrađivali u formativnom razdoblju uz nostalgiziranje, pretpostavljam, neminovan je i uvijek ponešto toksičan impuls kompetitivnosti (Zluradost).
Evo ulomka koji to potcrtava: „… kao prva reakcija na vijest da je umro neki vršnjak (…) pojavi mi se stanovito mutno zadovoljstvo. (…) Tu emociju, ovaj put, pojačavala je neprolazna činjenica što je Papi bio za glavu viši od mene, i premda imam metar sedamdeset osam, kraj njega sam se uvijek osjećao kao kepec. Nedoraslo. Sad kao da je bila uspostavljena ravnoteža. Bog mu je dao visinu, ali oduzeo godine života.“
Kad smo kod samoizlaganja i autoflagelacije naratorskih figura neizbježno je povući paralelu s "Drugim zakonom termodinamike", aktualnim romanom Šimpraginog praktički generacijskog i nekadašnjeg redakcijskog kolege Drage Glamuzine.
U neočekivano fragmentiranoj, ali zato hipnotičnoj priči Cenzus međusobno uspoređivanje, ali i relativiziranje uspjeha i sreće dovedeni su do krajnosti jer ovdje se kao u kakvoj post festum, u nekim slučajevima zasigurno i post mortem varijanti školskog godišnjaka taksativno nižu sudbine trideset i troje ljudi, za pretpostaviti, nekoć polaznika istog razreda. Šimpraga tu razmatra logiku razvoja koji je rijetko kod koga linearan, navodeći između ostalih primjer klinaca koji su se isticali intelektualnim ili fizičkim sposobnostima pa ubrzo krenuli stagnirati, čak propadati, ili kako u Zluradosti piše „nečiji životi dosegnu zenit rano, potom se zaustave“.
„U stanu do mene, slutio sam, živio je autentičan slučaj vrijedan ozbiljne studije. (str. 10) ovako nas u zbirku uvodi Dalibor Šimpraga da bi nam zatim i ostale odabrane psihograme rasprostro na konzilijarno razmatranje, s tim da se kao procjenitelji i sami osjećamo promatrano jer vjerojatnost poistovjećivanja ili barem prepoznavanja nekog svog vrlo je visoka. Knjiga je zavodljiva za nas koji maltene živimo u toj zagrebačkoj fresci, jer ćemo u njoj naći likove iz uredskih i gradskih tračeva ili urbanih legendi, moguće i sebe same, no takva će biti i za one koji Zagreb poznaju samo izvana, jer ovakve pojave nisu dakako ekskluzivno zagrebačke. Poprišta radnje razna su ne-mjesta, korporacije, stubišta novogradnji, službene prostorije dječjeg vrtića, svadbene sale (Furija), a interakcije se tragikomično zaoštravaju na kućnim večerama, karminama, kletima, kad su ljudi izbačeni iz sigurne zone, isprepadani, pijani, čemerni.
Autor, očito perceptivan i analitičan promatrač, u tim mikrostudijama vješto očitava uobičajene opsesije i kompulzije povlaštenih gradskih ljudi s fokusom na incidentne situacije i blage patologije, a sve s pomirljive i dobrostive pozicije, iz balansa koji proizlazi, vjerujem, iz nakupljenog životnog iskustva. Osim što je u pravilu nenametljiva, pozicija pripovjedača u tih trinaest priča fokalizacijski i statusno je promjenjiva, prebacuje se od prilike do prilike iz prvog u treće lice, iz jednog zanimanja u drugo, a svim tim radnim mjestima imanentno je opserviranje, popisivanje i akribija, interpretiranje i interes za čovjeka. Svaki od pripovjedača utječu na zbivanja, na relacije među protagonistima, ali autor ih počesto odabire ostaviti u chiaro scuro pozadini, ako se sami u humornom tonu ne obrate čitatelju ograđujući se od njegovih očekivanja. Bi li priče bile transgresivnije, impresivnije ili pak samo banalnije da je autor i svakog od naratora odlučnije gurnuo u ispovjednički modus, teško je reći.
Kad smo kod samoizlaganja i autoflagelacije naratorskih figura neizbježno je povući paralelu s "Drugim zakonom termodinamike" (V.B.Z., 2021.), aktualnim romanom Šimpraginog praktički generacijskog i nekadašnjeg redakcijskog kolege Drage Glamuzine. I Glamuzinina se proza, premda jasno određena kao romaneskna, sastoji se od kraćih ili čak dužih autoreferencijalnih pripovijesti, ulančanih u čvrstu strukturu situacijski, tulumom na kojem ih u realnom vremenu, u toj jednoj noći, pripovijedaju okupljeni gosti, jer zadatak je podijeliti što još ni sa kim nisu. Nešto slično, zbijeno doduše u kraći anegdotalni zapis oproštajne večere u nekom korčulanskom restoranu, a nakon višednevnog jedrenja, nalazimo i kod Šimprage, netko iz društva predlaže da „svatko otkrije neku bezazlenu nevaljalštinu, neko prekoračenje ustaljenih normi (…), ako mu je baš neugodno, može i kod drugih, neke bliske osobe.“
Čitava Šimpragina zbirka u neku je ruku baš to, kompendij umjereno zazornih storija tj. prije nespretnih postupaka, neprimjerenih reakcija i apsurdnih nesporazuma, nego punokrvnih opskurluka kakve smo vidjeli kod Glamuzine, pri čemu je motivacijski, kompozicijski pa i stilski postavljena drugačije od njegovog romana; zanimljivo ih je stoga čitati u komparaciji, ili čak, s obzirom na maločas napisano, u kontrapunktu. U oba slučaja pripovjedači su jake i mahom sveprisutne figure, no na određenoj distanci od drugih, Glamuzinin narator time što će izbjeći pred auditorijem iznijeti „svoju istinu“, no čitatelj je detaljiziranu i samokritički intoniranu dobiva off screen u njegovu solilokviju, dok Šimpragini pripovjedači bez obzira na pokoji ispovjedni iskorak ostaju zakopčani iza perceptivnih, nerijetko i autoironijskih komentara, iza profesionalne pozicije psihijatra, suca, referenta u kadrovskoj, pisca, sveučilišnog nastavnika, na koncu, iza pozicije moći sveznajućeg pripovjednog autoriteta.
Priče su, izuzev dviju, date iz muške perspektive, ali predmeti izvještavanja podjednako su i žene, različitih socijalnih ishodišta i razvojnih puteva, privatnih i profesionalnih postignuća. Evo jednog istaknutog primjerka iz Šimpragine kartoteke otklona a taj je promiskuitetni tip koji pripovjedača uvjerava da može funkcionirati isključivo u više paralelnih veza pri čemu nije riječ o poliamorijskom konsensuzu nego o lančanom švaleraju, opravdavajući se da svaku od njih voli, a to što te žene ostaju devastirane, ako koja unatoč njegovim mjerama opreza sazna za ostale ah, naprosto je rizik svakog emocionalnog vezivanja (Žene i rebarca).
Nasuprot njemu u zbirci ćemo naći i neke solidnije ili samo bojažljvije muškarce koji nisu rekreativni preljubnici, no kojima će se, ni sami ne znaju kako, dogoditi da se zaljube pa i pomišljaju da odu iz svojih brakova kao u Sretnom čovjeku, Zluradosti a potencijalno i u Ženi kojoj su ispadali predmeti. „Kao da joj srce tone u crnu smolu“, ovako autor poetizira provalu očaja kod Žene koja posumnja da joj njezin Zoran, iz vizure njenih roditelja „premirni beskičmenjak“, prema njoj međutim „drag, stalno veseo“, izmiče, jer njegovim mislima dok sjede u nekoj biogradskoj piceriji, a i inače, odjednom vlada jedna Sanda s planinarenja koja će, strepi Žena, tek tako razbucati njihovu dugogodišnju idilu „bez svađa, doduše i bez seksa“. Najčešće ti muževi ne odu nikamo, nego se razbole, čak i umru (Sretan čovjek, Zluradost) pa se nameće (znam, tendenciozan) zaključak da će neki od njih radije odustati od života nego si priuštiti užas bilo kakvog odlučivanja, poduzimanja, mijenjanja. Ispada da su kukavičluk, pasivnost i grizodušje za Papija iz Dugog Sela (Zluradost) bili ubojitiji od stresa koji bi eventualno doživio zbog odlaska od kuće i novog početka s drugom partnericom.
Priče su, izuzev dviju, date iz muške perspektive, ali predmeti izvještavanja podjednako su i žene, različitih socijalnih ishodišta i razvojnih puteva, privatnih i profesionalnih postignuća.
Ukazala bih posebno na priču Prebrojimo mrtve koja se radikalno razlikuje od ostalih, pa i, čini mi se, kvalitativno nadrasta u cjelini odličnu (uz manje padove, kao s Orthorexijom nervosom) zbirku. Tjeskobne atmosfere na rubu morbidnosti i nekako onostrana, onkraj razuma i nespojiva sa životom u vidno polje postavlja nam pedesetogodišnjaka koji osjećaj napuštenosti nakon smrti oba roditelja pomisli suzbiti zasnivanjem vlastite obitelji. Na starinskoj aplikaciji za upoznavanje uoči dvostruko mlađu i pobožnu curu iz dijaspore. S djevojkom koja bi mu mogla biti kći, konzervativnom i kako vjeruje neiskusnom, jedino se i usudi nešto započeti jer mu se učini da bi i on bez ikakvog iskustva u takvom odnosu mogao dominirati, a da mu je to bitno, saznali smo nešto ranije iz opisa njegovog sadističkog hobija. I doista, sukus njihovog kratkotrajnog suživota čista je paternalizacija što si on dozvoljava samim time što je muško i već u nekim godinama, kadli ga ta „nježna djevojčica“ u fenomenalnom tvistu potpuno porazi svojom tragedijom, što će on – u sceni koja steže grlo – infantilno doživjeti kao izdaju.
Kad tako sluđen ne pokaže za nju nimalo empatije, jer za takvo što ionako je emocionalno potkapacitiran, usto sad i povrijeđen što je njena nesreća atraktivnija od njegove, ona ga tješi, majčinski, kao dijete koje je nedavno izgubila. Jedna je to od rijetkih priča u zbirci čija se dinamika temelji na obratu – čak dvama, i to moćnim, jer kod mnogih je faktor iznenađenja upravo to što će iznenađenje izostati, a na što nas ponegdje upozorava i narator. Raspoloženiji čitatelj sklon žanru horora mogao bi tu lako zamisliti slasher kulminaciju, jer nema jače motivacije za agresiju od poniženja, no autor se mudro zadržava na završnoj slici utješnog zagrljaja okončavši time njihovu igru uloga, sad je Sandi opet dječak, što nije nikad ni prestao biti, a Gabriela majka, što će bez obzira na nenadoknadiv gubitak zauvijek ostati.
Da sumiramo: nitko u Šimpraginim sugestivnim krokijima nije na cesti ni gladan, u pričama (više) nema rata, (još) nema potresa ni pandemije, relativno su svi dobrog zdravlja – realno, u pitanju su privilegirane individue. Srednje godine, srednja klasa, ti su ljudi neki prosjek, pa se i sporadična proklizavanja iz malograđanske urednosti uklapaju u statističku osrednjost; karcinom – dva nakon 45-e pa preuranjena smrt od postoperativne embolije (Zluradost), jedan ishemijski moždani inzult s letalnim posljedicama (Vanesa ili o mlitavosti), jedan lakši infarkt (Sretan čovjek), a do završne, 213. stranice, pobrojat ćemo i tri razvoda, poneki preljub, benignu uredsku aferu, pokojeg starog dečka, koju usidjelicu, dva-tri karijerista s jedne i neradnicu rentijerku s druge strane, jedan slučaj nepotizma (Furija), jednu dijagnozu kliničke depresije (Vanesa…), navodni slučaj kleptomanije (Kradljivac upaljača), jedno natezanje s familijom oko roditeljske nekretnine na Volovčici i jedno zaduživanje u švicarcima (Kuća), neuspio pokušaj kompenziranja egzistencijalne praznine novokupljenom stancijom kraj Brtonigle (Maslinik u Istri), jedan slučaj šovinizma (Žene i rebarca) te jedan slučaj muške ljigavosti (Lado ili slabić našeg doba).
Kad smo kod sure malograđanštine, u zbirci se nalazi koncizan i ustvari briljantan opis besprijekorno uređenih, no posve besmislenih egzistencija, ali kako nisam uspjela izrezati adekvatan citat iz tog stranicu i pol dugog pasaža, jer svaka rečenica silno je zabavna i još više istinita, za ovu priliku prepisujem tek zaključak kako su takvi pojedinci „potvrda krilatice da je za sreću potrebna određena doza gluposti“, a za ostalo se snađite sami, Sretan čovjek, str. 127 i dalje.
Da sumiramo: nitko u Šimpraginim sugestivnim krokijima nije na cesti ni gladan, u pričama (više) nema rata, (još) nema potresa ni pandemije, relativno su svi dobrog zdravlja – realno, u pitanju su privilegirane individue. Srednje godine, srednja klasa, ti su ljudi neki prosjek.
Defile naoko više neuspješnih nego uspješnih, bilo apatičnih, jer kasno je za sve, ili histerično poduzetnih i lakomih jer zgrabimo šansu za probitak i užitak dok se ima kad, moglo bi na čitatelja djelovati tjeskobno ili naprotiv umirujuće, kao uostalom i kod svakog čitanja, ovisno o iskustvu i zrelosti, jer drugačije će se ova knjiga dojmiti čitatelja u tridesetima ili u šezdesetima. Sa svojih četrdeset razabirem tu daleko više komike nego tragike, za pojedina mjesta nisam ni sigurna iščitavam li ondje stvarno postojeć komični potencijal ili ga možda učitavam u tekst shodno (ne)zgodama koje sam sama proživjela, kako bilo, autor je sigurno predvidio i ovakva, žovijalnija čitanja, upisavši u svoje priče puno ironije, nekad i do implicitnosti rafinirane. U replikama nema smijeha, jer protagonisti u svojim životnim zavrzlamama ili močvarama, razumljivo, ne nalaze ništa smiješno, no šire gledano sve je to urnebesno, i hedonizmi i konformizmi i upiranja za poslovnim ostvarenjima i uvijek novim društvenim gratifikacijama i potreba za kontrolom i strah od samoće zbog kojih ćemo trpjeti štošta i to uvjerenje da smo u zadovoljavajućim vezama ili financijski stabilno, potiskujući mogućnost da bi osigurači tih statusnih pozicija - partneri, roditelji, poslodavci, mogli otići, odbaciti nas, propasti, umrijeti.
I zaključno, u pokušaju finalne valorizacije, trebalo bi svakako istaknuti dosljedan realistički prosede i fino doziranje poetike običnosti – pogotovo ako znamo da je jednostavne, svakodnevne stvari najteže uočiti, a dobro ih napisati skoro je pa nemoguće – uz spretno izoštravanje onih fatalnih momenata kad zanemarive raspukline postanu nepopravljivi rasjedi. Uglavnom, kao literarno upozorenje na prolaznost baš svega, ovaj memento mori lucidan je i tako točan, jedna od knjiga kojima se ima smisla vraćati, jer štofa za ponavljana čitanja ovdje je puno. Bilo bi sjajno kad sljedeću prozu Dalibora Šimprage ne bismo čekali kao dosadašnje, jer ma koliko se pisalo o Zagrebu i njegovu urbanitetu, o nasljeđu i sadašnjosti, o ljudima – našim pasijama, izglobljenjima, debaklima, a po svim točkama tu kvalitativno i kvantitativno svojim fikcionalizacijama prednjači Zoran Ferić, drugih vrjednijih doprinosa posljednjih godina razmjerno je malo.
Izvještaj o generaciji
- Durieux 11/2021.
- 217 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789531885089
U novoj knjizi 'Izvještaj o generaciji' Dalibor Šimpraga donosi fresku osobnih izbora, sudbina i karakternih putanja više desetaka likova u tzv. srednjim godinama, do te mjere neposredno uvjerljivo kao da su 'prepisani iz života'. Priče se dojmljivo grade prema zajedničkom nacrtu prikaza jedne generacije, slično kao svojedobno u autorovoj prvoj knjizi 'Kavice Andreja Puplina', serijalu pisanom u zagrebačkom slengu.