Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Vanja Kulaš • 10.12.2021.

Rubem Fonseca : Nulta suma

Rubem Fonseca: Nulta suma

Nulta suma Fonseca Rubem

„Život je igra nulte sume (…) igra u kojoj je zbroj dobitaka i gubitaka igrača uvijek nula.“ (273)

Reprezentativni predstavnik brazilskog postmodernizma, ikonička figura literarnih krugova Rio de Janeira koje je nastojao izbjegavati, ali i tamošnjih ulica kojima je kao posvećeni hodač skriven iza tamnih naočala samotno krstario, prozaik frajerske posture i tajnovite aure, Rubem Fonseca (1925-2020) tijekom četiri desetljeća intenzivnog pisanja bio je omiljen kod publike, slavljen od kritike, mnogo puta nagrađivan, povremeno i zabranjivan. Zbog drskosti i karizme uspoređivali su ga s Bukowskim, zbog inventivnosti s Cortázarom, zbog lapidarnog stila, pa i mačizma s Hemingwayem, a Thomas Pynchon koji se poput Fonsece opsesivno kloni javnosti, do te mjere da nismo sigurni je li stvaran, je li živ, o pismu svog prijatelja zabilježio je ovo: „Najbolja je stvar s Fonsecinim radom što ne znamo kamo će nas odvesti. Svaki put kad počnem čitati neku njegovu knjigu, osjećam se kao da me zove usred noći i kaže 'Hej, ja sam, nećeš vjerovati što mi se događa.' Eh, možda neću odmah, ali vrlo brzo povjerovat ću mu baš sve. Iz njegovih tekstova proizlaze čudesa, mirakuli, ima tu nečeg neobjašnjivog. Svaka od njegovih knjiga znači putovanje, i to ne samo vrijedno, u neku ruku to je putovanje nužno.“

U devedeset i petoj godini Fonseca će svojim čitateljima u nasljeđe ostaviti trideset proznih knjiga nabijenih nasiljem i bezobrazlukom, erotikom i svakovrsnim eksplicitnostima ili, kako je govorio, opscenostima, jer „riječi se ne smiju diskriminirati“. Utemeljitelj brazilske kriminalističke fikcije, tako ga naime tituliraju, pisao je visokokvalitetne, uvjetno rečeno, krimiće, prije ustvari drame noirovske atmosfere, koje predstavljaju seizmogram brazilskog društva 1960-ih i 1970-ih, a štof za priče crpio je iz vlastitog iskustva, iz svojih karijernih početaka, jer nakon pravnog fakulteta kratko je radio u policiji. Kasnije piše kritiku i novinske tekstove, potpisuje scenarije, pri čemu se opija američkom popularnom kulturom, ponajprije fikcijom, a puno očito duguje i europskoj modernističkoj literaturi.

Uz roditelje, portugalske useljenike, José Rubem Fonseca, za prijatelje Zé, odrasta u saveznoj državi Minas Gerais da bi se u njegovoj osmoj godini obitelj preselila u Rio; upravo taj golemi, mračan i, dakako, silno zavodljiv urbani organizam, sjenoviti bairros, dekadencija i spleen Fonsecina su trajna umjetnička fiksacija. Prvim kratkim prozama javlja se ranih 1960-ih, debitirao je s trideset i osam zbirkom "Zatočenici" ("Os Prisioneiros"), a uslijedit će podugačko razdoblje vojne diktature, što se reflektira i na njegovo pisanje. U svojim pričama Fonseca daje riječ marginaliziranima, tematizira društvene neuroze, urbanu alijenaciju, nasilje u velegradskom rasteru, nepravdu, korupciju, naposljetku tragičnu osvetoljubivost poraženih i uvrijeđenih.

Tematski registar Rubema Fonsece čine krajnosti, socijalne, moralne i psihološke, odnjegovao je tijekom godina poetiku iznimnog, izoštravao iskliznuća u svakodnevnom i uobičajenom, a sve to prosijavao kroz naturalizam, čak brutalizam rečenice. Izravan i sirov pripovjedni stil, gorak humor i reska ironija novum su u odnosu na kitnjastu metaforiku kakvoj su u to doba skloni brazilski književnici. Pritom se poigrava popularnom, žanrovskom kulturom i miksa je s visokom u smjelim intertekstualnim sklopovima.

Pripovijesti su ovo o strasti i smrti, o pisanju, usamljenosti i zločinu, o noćnim morama, ženskim aksilama i mizantropiji; o jednom gradu, prije i povrh svega.

Čovjek koji je jedno vrijeme vodio odjel za kulturu Ministarstva odgoja i obrazovanja primio je sva najvažnija književna priznanja luzofonog kulturnog kruga, od Camõesa koji ima status književnog Nobela portugalskog govornog područja do brazilske nagrade za književnost Jabuti, dodijeljene mu šest puta. Fonseca je pisao i romane, „Kolovoz“ („Agosto“) iz 1990. vjerojatno mu je najpoznatiji, a fikcionalizira komplote koji su se vrtložili oko samoubojstva Getulia Vargasa. "Beskrajni osjećaji i nesavršene misli" roman je, točnije kriminalistička pikareska s komičnim elementima, o redatelju opsjednutim Babeljevom „Crvenom konjicom“, a možemo ga čitati u izdanju V.B.Z.-a iz 2001. godine.

Sada po prvi put na hrvatskom, u izboru i prijevodu Tanje Tarbuk, dobili smo četrdeset i pet kraćih proza iz zbirki objavljivanih u dugom periodu između 1963. i 2018. godine, zbirno naslovljenih „Nulta suma: izabrane priče“, prema jednoj od uvrštenih pripovijetki.

Protagonisti su pojedinci koji pripadaju nespojivim klasama pa jedni druge gledaju s prezirom prema dolje ili s mržnjom prema gore. „Ulica puna ljudi. Kažem u svojoj glavi, a ponekad i izvan nje, cijeli mi je svijet dužan! Duguju mi hranu, pičke, pokrivače, cipele, kuću, automobil, sat, zube, duguju mi sve. (…) Duguju mi koledž, djevojku, stereo, poštovanje, sendvič od mortadele iz gostionice u Ulici Vieira Fazenda, sladoled, nogometnu loptu.“ Postav likova mišung je lumpenburžoazije, radnika, prostitutki, psihopata, policajaca, tabloidnih novinara, tu su i „žene c klase koje jedu rižu s grahom“, patuljci, ubojice, ljudi bez jedne ili, jao, obje noge, uglavnom deprivirani u neprestanom srazu s privilegiranima, a fabule, izlagane pretežno u prvom licu, neke i u slobodnom stihu, zavučene su u mrakove prljavih uličica ili pak odbačene na rubove Rija, u siromašne prigradske zone.

Pripovijesti su ovo o strasti i smrti, o pisanju, usamljenosti i zločinu, o noćnim morama, ženskim aksilama i mizantropiji; o jednom gradu, prije i povrh svega. Fonsecina zbirka čisto impresionistički podsjetila me na Sartreov „Zid“, ima u njoj nešto od te atmosferične pomaknutosti, od zlovolje, psihopatologije, odbojnosti u čemu se razuman netko ne bi imao potrebu zadržavati, ali mi čitatelji iracionalna smo bića. I ne kažem da je pet Sartreovih kratkih proza prava mjera jednog sveska, no moram primijetiti da je Fonsecinih priča ovdje ipak previše, a što na mahove rezultira zamorom. Ova sitna primjedba ne umanjuje zahvalnost priređivačici i prevoditeljici Tanji Tarbuk na otvaranju novog literarnog prozora. Rubema Fonsecu vrijedi upoznati.

Rubem Fonseca

Nulta suma : Izabrane priče

  • Prijevod: Tanja Tarbuk
  • Vuković & Runjić 08/2021.
  • 352 str,, meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789532862416
  • Cijena 139.00 kn

'Nulta suma' prva je zbirka pripovijedaka Rubema Fonsece na hrvatskom jeziku. Kao presjek opusa brazilskog majstora kratke proze, ove priče slikovito istražuju krajolik suvremenog Rio de Janeira, grada visokog napona između bogatih i siromašnih, povlaštenih i obespravljenih, gdje krhku ravnotežu održava samo sila, a nasilje i prijevara nužno su oruđe opstanka. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –