Louis-Ferdinand Céline: Rat
Nedavno je u biblioteci Bodoni objavljen hrvatski prijevod kratkog ali izuzetno dojmljivog i literarno važnog romana „Rat“, čuvenog francuskog romanopisca Louisa-Ferdinanda Célinea (1894. -1961.), autora još čuvenijeg romana „Putovanje nakraj noći“ (1932.).
Roman „Rat“ (hrvatsko izdanje prevela je s francuskog Maja Vukušić Zorica) napisan je najvjerojatnije u periodu nakon objave „Putovanja nakraj noći“ - već 1934. godine, u jednom pismu svojemu izdavaču, Céline piše kako, između romana „Djetinjstvo“ i „London“, također planira objaviti i taj svoj roman. Međutim, to se tada nije dogodilo, a rukopis romana „Rat“ ukraden je iz njegova stana u vrijeme oslobađanja Pariza, tijekom 1944. godine, kada je pisac sa suprugom morao napustiti Francusku i prebjeći u Njemačku, kasnije i u Dansku, jer bi kao otvoreni kolaboracionist, javni podržavatelj fašističke ideologije, što je dokazivao i kroz suradnju s nekoliko kolaboracionističkih tiskovina u ratnoj Francuskoj, također i kao izraziti antisemit, o čemu pak svjedoče neka njegova književna djela, u suprotnome, ostankom u Francuskoj, doveo u pitanje opstanak vlastita života (u vrijeme oslobođenja Francuske, Célineov je izdavač ustrijeljen posred dana, s leđa, na nekoj od gradskih ulica).
Rat : roman
U predgovoru ovom hrvatskom izdanju, prenesenom iz francuskog, Gallimardovog izdanja romana „Rat“ iz 2022. godine, detaljnije su pojašnjene okolnosti pronalaska nestala rukopisa, šezdeset godina nakon autorove smrti. Samo godinu dana kasnije izašlo je ovo, ujedno prvo izdanje tog romana, kojega evo imamo prigodu na hrvatskome čitati veoma brzo nakon tog književnog događaja, koji je ponovno ujedinio interes svjetske kulturne javnosti oko ostavštine – također još uvijek, jednog njenog dijela nepoznatog javnosti, ovog značajnog pisca. Radi se o doslovno „prvoj ruci“ rukopisa romana „Rat“, rukopisa koji nije od strane autora kasnije dorađivan, jezično korigiran niti uljepšavan, no kojega je Céline, upravo takvim, držao dovršenim.
Upravo takav kakav jest, jezično, stilski, misaono, spoznajno mjestimice nesuvisao ili faličan, razbacan i neuređen „Rat“ je jezična i umjetnička preslika, ili uspješna literarna ostvarenost, izrazito snažna likovna freska onoga čime se bavi – temom rata, koja prožima, s razlogom, gotovo sva Célineova djela, počevši od onog najpoznatijeg, kojemu se „Rat“ može smatrati svojevrsnim malim bratom ili sestrom, dodatkom ili nastavkom, a koji je zapravo potpuno neovisan, potpuno samostalan kao djelo.
No činjenice, one biografske, tu su, i dio su – inicijalna kapisla – također i ovoga djela, koje otpočinje na samoj fronti, negdje ujesen 1914., u Belgiji, gdje se je, u ležećem položaju, zalijepljen krvlju koja mu se je iz uha i glave slijevala na zemlju, nalazio pripovjedač, ujedno i junak ovog romana, Ferdinad. Tekst romana otpočinje uranjanjem u sjećanje autora odnosno pripovjedača (ove se dvije uloge s vremenom sve više udaljuju, dakako, u korist prevlasti pripovjedača…), na trenutke kada je tako teško ranjen ležao negdje posred ratnoga poprišta, gubeći svijest tijekom snažnoga fijuka granata.
On je francuski vojnik, pripadnik jedne vojne jedinice, ranjen usred hrabrog izvršavanja zadatka za što će kasnije dobiti i visoki vojni orden, a sada leži krvareći i mjestimice gubeći svijest, budeći se, okružen razornom bukom i leševima, štakorima koji već proždiru leševe, leševima konja zaustavljenih kišom granata u galopu…Puno je dima i pepela uokolo njega, puno smrada. On pomišlja, začudo, na vreću s novcem koju je sa sobom nosio njegov nestali kolega, pitajući se što je s tim novcem sada... Kaže kako je s vremenom naučio ne olakšavati stvari - stvorio si je čvršću dušu, uz pomoć iskustava sudjelovanja u ratu – „Naučio sam stvarati glazbu, san, oprost te, kako vidite, i lijepu književnost, s komadićima užasa koje sam iščupao iz buke koja nikada neće prestati.“
Rabelaisovsko književno nasljeđe
To je početak malog romana „Rat“, koji je ujedno i vrst poeme, teksta snažnog lirskog naboja (unatoč njegovu „odvratnu“ sadržaju, ili pak zahvaljujući njemu, kao i unatoč neizbrušenu i sirovu jeziku) koji je upravo to što njegov junak i pripovjedač kaže da jest – glazba, san, lijepa književnost.
Pripovjedač se nadalje prisjeća kako se je nakon nekog vremena uspio ustati – posvuda uokolo njega buka topova, nije u stanju razaznati gdje se nalazi i tko i kamo puca, no bjelodano je kako se nalazi posred samoga pakla, i kako očito uokolo nema nikog preživjelog izuzev njega. Zaključio je kako je teren na kojemu se je nalazio, po pitanju bitke koja je još uvijek bila u tijeku, iscrpljen. Morao je pronaći svoju pukovniju, no naišao je na nekakva razvaljena i dijelom spaljena kovačka kola, u kojima je pronašao konzerve govedine. Jeo je unatoč tome što je sve bilo obliveno krvlju. Potom je među leševima tražio nešto za popiti – pronašao je u kaputu jednog mrtvog vojnika dvije litre bordoa. Popio je obje boce, od čega je počeo doživljavati priviđenja, a potom se je ispovraćao.
„Sranje, rekao sam si, Ferdinade. Nećeš sada krepati kada si preživio najgore!“
Pripovijest dalje prati doživljaje ovoga junaka, pripovjedač sve dublje ulazi u njih, čitatelj je tako reći sljubljen uz tekst. Uglavnom, Ferdinand tada sreće engleske vojnike, bori se s jednim – posve izgubljen, dezorijentiran, i na posljetku se budi u krevetu improvizirane vojne bolnice, koja se je nalazila u jednoj crkvi. Život se vraća u njega, već razmišlja o stražnjici medicinske sestre koja ga dvori…
Već kod opisa prizora borbe s engleskim vojnikom, borbe poludjelog s utvarom vlastite živčane iscrpljenosti, Céline postaje humorističan i karikaturalan, i taj će pripovjedni tonalitet prevladavati do kraja romana (često se njegov stil naziva dijelom rabelaisovskog književnog nasljeđa, gdje su važni humor i groteska, preuveličavanja i jezične vulgarnosti, mješavina visokog i niskog, bliskost s pučkim, narodnim načinom govora – kod Céline je to argotski, i drugo), gdje lakoća humora spašava od potonuća u potpuni nihilizam i beznađe.
Céline, inače, kako je poznato, profesijom liječnik (baš kao i Rabelais, koji je također, za razliku od njegova dvadesetostoljetna učenika ili nastavljača, bio i svećenik) kroz vlastiti očaj i zgroženost ratom i ljudskom naravi, koju rat ogoljuje do njenih posljednjih sastojaka, pribjegava lakrdijaštvu – jer što drugo preostaje? Njegovo iskustvo ne ostavlja mu prostora za kojekakva vrludanja i finese, on je izravan i bešćutan, ali i izluđen i dezorijentiran, ne samo zbog glavobolja i šumova u glavi, od kojih i njegov junak u romanu pati, a od kojih i sam pisac pati cijeloga života kasnije.
Ukratko, pripovijest romana teče lijepim tokom, koji se prirodno slijeva u naš doživljaj, a zbivanja o kojima Ferdinand pripovijeda tiču se njegova boravka u bolnici, interesantnih događaja koje ranjenicima ondje priređuje jedna njegovateljica, te kasnijih događanja po izlasku iz bolnice, gdje su ljubavničke teme i odnosi s prostitutkama i drugim pripadnicama ženskoga spola isprepleteni s nekim tužnim događajima, strijeljanjem jednog vojnika zbog denuncijacije vojnim vlastima od strane ljubavnice… Konac romana ujedno će biti početak jednog idućeg - „London“, kojega će Céline napisati otprilike u istome periodu kada i „Rat“, a riječ je o bijegu iz ratnog okruženja Belgije i Francuske u Englesku, kojega organizira engleskog vojnik, bogati industrijalac koji Angelu, a uz nju i Ferdinanda, želi dovesti bliže ka svojemu životu jer je u oboje na jedan način zaljubljen…
Malena pripovijest velikoga značaja
Malena je ovo pripovijest velikoga značaja, koju možemo doživjeti kao književnu demonstraciju, uvjerljiv prikaz ljudske nakaznosti, za koju autor, čini se, kao da želi sugerirati da se ona ne ispoljuje samo u radikalnim situacijama kao što je rat, već da je naprotiv, prisutna kao konstanta i oličenje upravo takozvane ljudske „normalnosti“, uljuđenosti, licemjernog građanstva odnosno malograđanstva, od kojega je sam pripovjedač izraziti „otpadnik“, kojemu – premda mu to njegovo obiteljsko nasljeđe nadaje kao obvezu – odbija pripadati.
Oličenje ovakva shvaćanja upravo je u romanu pojava Ferdinandovih roditelja – bezličnih, savršeno urednih građana, koji su skovani po mjeri svih društvenih zadatosti, pa i njih junak prikazuje kao groteskne kreature, doduše s određenim emocijama naspram njega, no čak i unatoč tome, i sami roditelji padaju na ispitu što im ga u tom trenutku priređuje život, pa će novcu dati prednost pred ranjenim sinom koji u bolovima leži u bolnici, što je zaokret svakako vrijedan pažnje.
Jednako tako po svim je mjerilima pristojna, stroga, uštogljena, čak i bogobojazna bolničarka, oslikana paralelno kroz svoje skriveno, drugo lice izobličenim bojama i potezima koji prevazilaze grotesknost i humor i odlaze do zastrašujućih, hiperboliziranih, radikalno naturalističkih izraza u vidu svojevrsne ovisnice o nemoći i seksualnoj nasladi, iskorištavanju ranjenih, koja liječi i utažuje im najintimnije žudnje, nadomještajući time vlastitu fizičku odbojnost, a sve vodi do prizora nekrofilske naslade, kao teškog psihološkog poremećaja koji eskalira u situaciji koja medicinskoj sestri pruža mogućnost skrivena stjecanja užitka putem zadovoljenja na mrtvim tijelima poginulih vojnika…No tu je Ferdinandovo voajersko oko koje bilježi ovaj prizor – stvaran ili ne, svejedno je…
Međutim to grotlo jezivih prizora iz pakla gdje vriju ubistva, smrti, raspadnuta tijela i seksualnost, koja je paradoksalno, također izbačena iz svog smisla i prirode i prikazana kao opsjednutost tijelima ali lišena suptilnosti erotska užitka ili primjese bilo kakvog višeg doživljaja seksualnosti, već prikazana također kao jedan izraz sublimirana, pa otpuštena, nasilja, prezira, mržnje, očaja koji nije kadar izgraditi put ka toplini – paradoksalno, naš doživljaj i shvaćanje vode do „mirnodopskih“ trenutaka i takozvane ljudske „normalnosti“, do uljuđenosti koja iza vlastitih leđa, ili tek na svojoj bliskoj poleđini, krije jedna i te kako prisutna i živa, djelatna vrata pakla.
Ono što na ovaj način do svojih krajnosti u prizorima i izrazima jedno ovakvo djelo želi kazati jest da nije šokantno i zdvajajuće, odvratno i gnjusno ono čemu kroz njega svjedočimo, već su takvi naša blaziranost, naša ustobočena uzdržanost i takozvana nevjerica i podozrivost s kojima to primamo – dapače, upravo je takav, snebivajući stav dokaz, prilog činjenici da mi ljudi uistinu jesmo kadri takve gadosti i strahote činiti jedni drugima kao da su to „najnormalnije stvari“ (a potom sve gurnuti pod tepih i graditi se kao da ništa nije bilo), i da ih, dakako, uvelike i činimo, samo ukoliko nam se za njih ukaže prigoda ili potreba.
Ukoliko se zapitamo u čemu je specifična težina, elementarna snaga ovog posve netipičnog, na krajnje autonoman način komponiranog i izvedenog literarnog djela, kojemu ne možemo, unatoč sirovosti i jednostavnosti njegova jezika i radnji, opovrgnuti snagu i značaj, kao odgovor nam se nameće nešto također vrlo jednostavno i bjelodano, no nikada tako lako dosegljivo. U povjerenju, naime - u osjećanju vjerovanja, što ga čitatelj gaji naspram Célineova pripovjedača – u tome što je ovo djelo ispripovijedano na takav način da ne ostavlja prostora za odstojanje, uzmak, sumnju ili dvojbu – dok ga čitamo, ondje smo gdje trebamo biti – u pripovijesti koja nas je primila u svoje škare. I premda opisuje slike, prizore, događaje posve nelijepe i mučne, ona nas, interesantno, vuče naprijed strašću svoga tonaliteta, savršeno pogođenim načinom njegove ugođenosti ljudskome uhu.
To je taj „dobro ugođen klavir“ („Das Wohltemperierte Klavier“), kako bi kazao veliki njemački kompozitor - notni zapis kojega naročito daroviti umjetnici uspijevaju nekim čudom (čudom dara, čiji je oblik u nečemu prispodobiv i blizak možda najčišćem dijelu osobna karaktera ličnosti kojoj je privremeno dan na uporabu…) prizemljiti, privesti ka nekom obliku umjetničke tvorevine. Pa premda mjestimice nesavršen i kljast u svojoj izvedbi, ili još i dodatno upravo zato, roman „Rat“ potvrda je jedne ovakve činjenice – fenomena stvaralaštva pjesničkog u njegovu čistu obliku, gdje umjetnik „čuje“, „osluškuje“ i zapisom prizemljuje tu „glazbu sfera“, točnije dio te glazbe, kojoj svjedoči.
Surova, jezikom često i sirova, neprofinjena proza
Čitajući „Rat“ mi pak svjedočimo kako je ova proza surova, jezikom često i sirova, neprofinjena, istovremeno odraz, djelo vrhunske čistoće i profinjenosti, i to je apsurd ovakvih i sličnih djela. Pišući o najvećem kaosu, opisujući ga na način tako da ne uzmiče pred slikama teškim i naturalističkim, pred ljudskim djelovanjima po uobičajenim standardima prljavim i krajnje amoralnim, djelima koja pobuđuju skarednost, preokrećući naša civilizacijska kola na glavu, Célineu je uspjelo - a to je umijeće njegova dara, prije svega one najčišće razine u duševnosti, pa tek potom i spisateljskog dara, da sve to u našem umu i biću na posljetku odzvanja u miru i harmoniji, čistoći i svjetlosti - osjećanjima kakve su u stanju probuditi iznimna, velika pjesnička i umjetnička djela. Jasno, ukoliko smo za takav doživljaj otvoreni, ukoliko nam blasfemija naših shvaćanja i obzira ne priječe jedan ovako izniman doživljaj.
Zahvaljujući doživljaju i shvaćanjima pjesnika, koji samim djelom svoju, takoreći, „do kosti“ prljavu pripovijest o ratu nadrasta i zaokružuje, Céline pokazuje, promatrajući, u suštini, čovjekovu neutaživu žeđ za ljubavlju, za fizičkim dodirom, za ljepotom i skladom, ljudsku žeđ za poezijom koja je neugasiva i u nekim od najtežih trenutaka i okolnosti koje čovjek može proživljavati, što vidimo kao smjernicu, putokaz, tajni prolaz, izlaz iz svekolikih ljudskih prljavština koje su uvijek ovdje – u nama, ili tek nadomak nas.
Ovo neprolazno literarno svjedočanstvo također ukazuje i na veličanstvenost ljudske dobrote i ljepote, kao na vrst ukazanja – u svojim povremenim bljeskovima, na rubovima, također ljudskih iščašenja, nakaznosti, pakla. Jednako groznim pripovjedač ovog romana drži naše snebivanje nad tim paklom, našu zgroženost (ili glumu zgroženosti) nad onime što smo također mi sami, što su predstavnici naše vrste. Jer, prema viđenjima Ferdinanda, doživljajima koje prepričava iz ratne bolnice, čovjek nekada glumi i u predsmrtnim trenutcima.
Ovo bolno i istinito djelo na hrvatski je jezik maestralno prevela, i popratila zanimljivim, vrijednim pogovorom, s mnoštvom važnih uvida i smjernica, među kojima se neke dodiruju i važnih pitanja Célineova antisemitizma, Maja Vukušić Zorica, izvanredna profesorica i predstojnica Katedre za francusku književnost Odsjeka za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autorica nekoliko knjiga i studija među kojima su neke objavljene na francuskom, a neke na hrvatskom jeziku, također i jedna među desetak najvažnijih svjetskih znanstvenica odnosno znanstvenika, koja radi na proučavanju djela francuskog pisca Andre Gidea.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Rat : roman
- Prijevod: Maja Vukušić Zorica
- Bodoni 04/2025.
- 192 str., tvrdi uvez + zaštitna kutija
- ISBN 9789538398513
- Cijena: 22.99 eur
- Kupi knjigu!
Čitajući 'Rat' Louisa–Ferdinanda Célinea svjedočimo kako je ova proza surova, jezikom često i sirova, neprofinjena, istovremeno odraz, djelo vrhunske čistoće i profinjenosti. Zahvaljujući doživljaju i shvaćanjima pjesnika, koji samim djelom svoju, takoreći, „do kosti“ prljavu pripovijest o ratu nadrasta i zaokružuje, Céline pokazuje, promatrajući, u suštini, čovjekovu neutaživu žeđ za ljubavlju, za fizičkim dodirom, za ljepotom i skladom.