Michael Köhlmeier : Idila sa psom koji se utapa

Michael Köhlmeier : Idila sa psom koji se utapa

Nedjeljna idila
nedjeljni obiteljski izlet na Jarun
i šetnja uz jezero ničim ometana.
onda cika i vriska gomile koja se
skuplja pred nama, zadivljeni i preplašeni
pogledi pratili su ptičara koji je poskakivao
po krhkoj ljuski zaleđenog jezera
natjerujući galebove. lak i brz zalijetao
se u pernato mnoštvo s užitkom, 
a onda je led puknuo i on se – praćen
hukom mnoštva ljudi – našao u vodi.
batrgao se u toj rupi koja se širila
sa svakim njegovim pokušajem da se izvuče.
nisam htio da moj sin gleda kako se
bori za život, niti sam želio odgovarati
na pitanja koja su se gomilala u oblačiću
iznad njegove glave, pa smo otišli u obližnji
restoran. pričali smo o Drenovom novom
automobilu, a onda smo se u jednom
trenutku dohvatili tog psa koji je možda bio
živ, a možda i nije.

Idila sa psom koji se utapa Köhlmeier Michael

Ovako, prividno distancirano, nad jednim psećim životom strepi Drago Glamuzina u zbirci „Mesari“ (Naklada MD, 2001). Filmolog Nikica Gilić pak jednom je prilikom studentima rekao kako je kod Hitchcocka najgore što ne vidimo lice Tippi Hedren nakon što se ptice obruše na njen lik u filmu. Upravo zato su Glamuzinini stihovi u svojoj naizglednoj hladnoći toliko strašni, autorskom odlukom ostajemo bez (umirujućeg) epiloga, pri čemu bi nam, ma kako to brutalno zvučalo, i loš ishod bio prihvatljiviji od neizvjesnosti. 

U malenom romanu, prije ipak noveli naslovljenoj „Idila sa psom koji se utapa“/ Idyille mit ertrinkendem Hund – u prijevodu Igora Crnkovića za Leykam, 2021. – godinama poslije Glamuzinine stvarnosno poetske minijature čitamo nastavak takve drame, prozni i nimalo eliptičan, dobivamo, ukratko, željeni svršetak i zašto to odmah ne reći – sretan. Austrijski prozaik Michael Köhlmeier (1949) u kadar smješta dvojicu muškaraca starije dobi, jedan književnik (kasnije, izvantekstualno, ispostavit će se, Köhlmeierov alter-ego) i njegov urednik, Dr. Beer, spletom okolnosti zatječu se u idili austrijskih planina dok proljetni fen topi snijeg. Veliki crni pas koji se pojavljuje niotkuda i razigrano im preko zaleđenog jezera trči u susret u sekundi će se naći u smrtnoj opasnosti. Njih dvojica ne nastavljaju ravnodušno svojim putem, kako navodno rade ljudi u urbanim metežima računajući da će unesrećenom već netko priskočiti, ovdje su sami i sva je odgovornost isključivo njihova. Jedan, pametniji, ili moguće samo uplašeniji, hita po pomoć, drugi za to vrijeme riskira glavu u naporima da masivnu životinju koja se koprca u ledenoj vodi zadrži na površini, na komadima skrhanog leda. 
 
Cijenjeni književni urednik stiže, dakle, u radni posjet svome autoru koji sa suprugom živi na selu, i to vrlo samotno otkad su im se odrasla djeca odselila u Beč. Tekst obiluje opisima ugodnog življenja kultiviranog bračnog para, ali lijepo strukturiranu, iako suviše rutiniranu svakodnevicu potamnjuju raspukline u vidu nesanica i hipohondričnih napada, konačno, saznanje da je to dvoje mirnih ljudi nedugo izgubilo kćer. U pažljivoj organiziranosti njihovih dana svedenih na duge šetnje i užitak u vrtlarenju prepoznajemo strah od raspada, borbu za ostatak života koji treba nekako osmisliti, i zato se, premda bi svatko od njih najradije i sam nestao, uspraviti pred nesretnim slučajem, pred zlom sudbinom, što god bilo to pred čime, ma koliko racionalni i konstruktivni bili, nemamo nikakvu kontrolu. 
 
U Monikinom slučaju kakva-takva smislenost očituje se u brizi za zimski vrt, dok Michael svoje bivanje nanovo osmišljava radom na rukopisu; oboje predani svome više ili manje kompleksnom poslu pokušavaju prkositi smrti. Monika je, kako tvrdi, u vremenu koje je prethodilo zaboravila kuhati, zna još jedino napraviti pire od krumpira i rižu na mlijeku. Tako umjesto u seoskoj gostionici kamo su planirali izvesti važnog gosta, na njegovo skoro djetinje inzistiranje večeraju kod kuće i to upravo rižu na mlijeku, pomiješanu s maslacem, posutu cimetom i šećerom, uz odleđeni kompot od šljiva. Ta kulinarska amnezija, potiskivanje jedne automatizirane radnje koju je naprosto nemoguće zaboraviti, pogotovo ne majci četvero djece koja je godinama pripremala obroke za mnogočlanu obitelj, označava okljaštrenje, istodobno i prirodno i naprasno gubljenje roditeljske zadaće nakon što djeca logičnim slijedom napuste dom ili pak mimo svake logike odu s ovog svijeta. Ugošćivanje stranca, zdravo remećenje kolotečine na nekoliko dana, vraća tu ženu k sebi. Michaelu pak simbolička pomoć stiže s pojavom neobičnog psa; ako nije mogao spasiti kćer koja je stradala u bezopasnoj šetnji nedaleko rodne kuće, dat će sve od sebe da ovo pomalo nestvarno krzneno stvorenje poštedi utapanja. 

Klupica u prirodi s pogledom na švicarske Alpe, naprtnjača iz minhenškog Manufactuma, stablo stare sorte Gravensteiner jabuke, kućice za čvorke… ova kraća autobiografska fikcija plodnog autora sklonog i opsežnijim formama sastavljena je od majušnih slika koje oblikuju jednu brižno uređenu egzistenciju, od finih, utješnih detalja kakvima se čovjek utječe kad nije u prilici planirati pa ni priželjkivati velike stvari, možda jer se življenje primiče kraju, a možda jer je već grubo prekinuto. Zavodljiva je, ponekad i opasna rasplinuta atmosferičnost takvih životnih intermeca ili pak konačnih zalaza gdje se u izmaglici razočaranja, tuge i izgubljenosti naoko spasonosno ne događa ništa, miruje se, eventualno preslaguje nutrina, u nastojanju da se iznese s dvojbama većim od života, pa i onkraj njega. A to bi trebalo činiti ponizno i mudro, iz daljine, s ruba, odakle se vjerojatno jedino i može u pravoj mjeri pojmiti svijet. I onda potencijalno krenuti dalje. 
 
Simpatična neobičnost ove s obzirom na tematiku i ne toliko turobne knjige središnja je uloga, pa i stanovita pozicija moći dodijeljena jednom književnom uredniku, znači, predstavniku samozatajnog i romantično percipiranog zanimanja koje podrazumijeva gotovo rudarski ustrajan, samim time težak i odgovoran, a često nepriznat ili posve neshvaćen rad. Književni je urednik, sad mi pada na pamet, i glavni lik sjajnog i također u nas relativno nedavno prevedenog romana „Tirza“ Arnona Grunberga, no taj je rezignirana karikatura na rubu ludila, s razlogom marginaliziran u svojoj izdavačkoj kući gdje na opće olakšanje ostaje bez posla. 

Köhlmeier u promišljanju važnosti sveprisutnog urednika u procesu stvaranja književnog teksta ispisuje imena uredničkih veličina koje su ključno odredile autorstvo Carvera odnosno Hemingwaya, a to su Gordon Lish i Maxwell Perkins. U odnosu Köhlmeierovih likova, pisca i urednika, nalazimo simbolično zatvaranje, duboku zahvalnost mentorskoj figuri i naklon jednom vrijednom i krajnje intimnom odnosu, ma koliko to dvije ljudi bilo prostorno pa i formalnim odnošenjem udaljeno, u ovom slučaju, persirajući se preko telefona dok je svatko u svome gradu tj. selu. „Ti si mu simbol svih autora o kojima se u svome životu brinuo. Slučajno si to baš ti. Njegov posljednji autor, njegova zadnja knjiga“, kaže Monika suprugu dok joj prepričava telefonski razgovor u kojem njegov dugogodišnji urednik nenadano prelaze na ti, dogovarajući sastanak u njihovu domu u izoliranoj provinciji usred snježne zime do koje se treba potruditi.
 
Unatoč svedenosti i dokumentarističkom minimalizmu, čak i svojevrsnoj hladnoći iskaza, Köhlmeierova proza brzo nas emocionalno obuzima, pa stoga i pretpostavlja bar jedno ponovljeno čitanje. Izvedba je doista jednostavna, no unutar bazičnog okvira angažiranijem čitatelju u novim, makar i fragmentarnim iščitavanjima, rastvarat će se slojevi složene metaforike. Može se tu, primjerice, raspravljati o tome koga ili što predstavlja veliki crni pas, život, smrt ili njihovu međuigru kojoj je, koliko god bizarna ta pomisao bila, svakodnevno izložen svatko od nas. „Idila sa psom koji se utapa“ snažno povlači u razmišljanja o gubicima i sjećanju, o obitelji i zajedništvu, o ljudskoj krhkosti i nemoći, ali i o tom vitalitetu koji se u nama sve do one finalne točke neprestano obnavlja, dakako, ako mu dozvolimo, ako se ne prepustimo ništavilu. Naposljetku, čitajući, razmišljat ćemo o ovoj neprešutnoj činjenici: što intenzivnije osjećamo da nam ponestaje vremena, trudit ćemo ga se kvalitetnije odživjeti, pridavati mu dignitet zbog nas samih, a posebno, zbog onih koji više nisu s nama.

Michael Köhlmeier

Idila sa psom koji se utapa

• Prijevod: Igor Crnković
• Leykam international 04/2021.
• . 128 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533401157
• Cijena: 13.01 eur
  Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro

Stara Rajna. Dvojica muškaraca šeću obalom, zadubljeni u razgovor. Debela je zima, bočni rukavci rijeke zaleđeni su, međutim, topli fen najavljuje proljeće i odmrzavanje. Iznenada ugledaju velikoga crnog psa kako im izdaleka preko leda trči ususret. Odjednom led puca, pas propada i nađe se u smrtnoj opasnosti...