Monica Isakstuen 'Bijes' i Viktorie Hanišova 'Rekonstrukcija'

Sasvim slučajno posljednjih tjedana jednu za drugom uzela sam čitati dvije prosedeom različite, no temom srodne proze, prva je u izvorniku norveška, druga češka, objavljene su u razmaku od mjesec dana, jedna u Sandorfu, druga u Frakturi, a riječ je o romanima „Bijes“ Monice Isakstuen (prev. Željka Černok) i „Rekonstrukcija“ Viktorie Hanišove (prev. Branka Čačković). Obje su mi se pukim slučajem, ali zato savršeno nadovezale na „64“ (Hena com), nedavno na ovom mjestu recenziranu dramu Tene Štivičić, i to tematski, problematikom roditeljstva, jer svaka od autorica rezolutno bježi od idealizacije obitelji i radikalno zasijeca u dogmatsku nepovredivost jednog cenzuriranog prostora, naime, ideje majčinstva kao ultimativne realizacije svake žene pri čemu baš ništa ne smije poći krivo, a kakvu propagiraju konzervativna društva, licemjerne babe, zastarjele slikovnice i reklame za deterdžent.

Ako nam nešto u tom romantiziranom mehanizmu intaktne familije zatrokira, nećemo nikome govoriti, patrijarhalne ideologije ne trpe nesavršenosti u zadanim strukturama, bitno da susjedstvo vjeruje da je kod nas sve u redu, da problema imaju samo oni. Isto tako, ako ustanovimo da je drugima pomoć neophodna, pravit ćemo se da je i kod njih sve okej, savjete nudimo isključivo onima koji ih ne trebaju. Osim 'u ime obitelji' hipokrizije tu su i tiranija sreće, imperativ optimizma i nerealni prikazi na društvenim mrežama, neupotrebljivi ready made savjeti medijski sveprisutnih popularnih psihologa, te 'kako uskladiti karijeru i majčinstvo, a pritom vrhunski izgledati' naputci iz lifestyle magazina. Na kraju, najtoksičnija od navedenog vlastita su očekivanja da ostanemo najbolja verzija sebe, zauvijek konzervirana, bez obzira na tektonske promjene kad se poslije hiper individualiziranog stila života, kakav nam se nametao od najranijeg djetinjstva, odjednom moramo maksimalno okrenuti drugima, biti odgovorni za djecu i obiteljsku zajednicu. O tome, otprilike, ali i o mnogočemu drugom skoro pa kompulzivno, naizmjenice sabijeno i sipko, piše junakinja „Bijesa“.

Dok smo u „64“, u svedenom i eliptičnom dramskom tekstu, čitali o borbi za roditeljstvo dvoje mlađih urbanih ljudi, u oba romana drama počinje nešto kasnije, kad su djeca već tu. U pitanju su tematski važne knjige, stilski zanimljive i preporuke vrijedne, koje svoj predmet razlažu ozbiljno, a pristupom autentično, jedna u samopropitkujućem autofikcionalnom modusu, druga fikcijski i dokufikcijski u vidu junakinjine istrage majčinih motivacija i postupanja. Također, ovim izdanjima dobili smo suverene prijevode na čemu moramo biti bezrezervno zahvalni, činjenica da se ne popikavamo kroz tekst nije nažalost česta ni podrazumijevajuća.

Bijes Isakstuen Monica

„Bijes“ je ispisan u ispovjednom ili prije autorefleksivnom tonu, u autoflagelantskoj namjeri i to unutarnjim glasom žene za koju se čini kako je smirena, razložna, samokritična isključivo u svojoj glavi, tj. u tim automatskim zapisima koje niže kao sučeljavanje sa sobom, kao pokušaj odvajanja od vlastitih postupaka, u riskantnoj zoni nužnog osamljivanja, ali i opasne samoizolacije jer neke se stvari mogu rješavati u razgovoru s bliskim osobama, ne u samoći, pa čak ni s profesionalcima, što ona bezuspješno pokušava.

Dok je „Rekonstrukcija“ izložena konvencionalno, u kraćim poglavljima podjednake duljine, ovu priču čitamo u krupno izlomljenoj, mjestimice i do jedne rečenice po stranici usitnjenoj kompoziciji, a upravo način pripovijedanja, u kratkim, gotovo poetičnim fragmentima, poput crnih kvadrata, koje tumačimo kao analitičke procese između proživljenih odlomaka svakodnevice i rutine odgajanja, korenja, čišćenja, kuhanja, očajavanja. Ti su maleni predasi ukradeni momenti cerebralnog spram svega animalnog, primordijalnog na što se pripovjedačici čini da se u međuvremenu srozala. A kad nešto zausti, u pravilu viče, guta suze, hiperventilira. Protagonistica, kao pulsirajuće očište i emocionalno središte romana, nervozna je i nesigurna, neprestano u stanju iritacije i napetosti, ljutita do neartikuliranosti i otud, iz nesposobnosti da se čvršće postavi, da se jasnije izrazi, da objektivnije sagleda vlastitu poziciju, iz nemogućnosti da se uopće prepozna, jer muči je što nije kakva je bila, proistječe njezin osjećaj roditeljske i partnerske nedostatnosti.

Lako je očitati da njena frustracija proizlazi iz činjenice da ima troje male djece, od čega su mlađi dječaci blizanci, da je prošla razvod od oca prvog djeteta i ubrzo ušla u novu vezu te zatrudnjela nadajući se normalizaciji prilika koje su se raspadom prve obitelji poremetile, no rođenjem beba njen raspored usložnjava se do pucanja, iako je objektivno, na makro razini, sve u redu. Najprije je strepila kako će njena djevojčica prihvatiti braću, a onda se ta urbana, slobodoumna intelektualka svela na kućanicu i odgojiteljicu tj. full time majku bez kontakta s odraslim ljudima osim partnera koji se pak elegantno izmiče kućnoj gužvi; čini to blago i bezazleno, ali realno, prepušta joj da se koprca sama. Kaos zbog kojeg ona gubi razum čitatelj ne doživljava strašnim, vidi ga kao očekivanu fazu u uhodavanju mnogočlane familije s tek rođenom djecom, a gdje mlada majka, premorena i u stalnoj brizi čini li sve kako treba, nema podršku roditelja, dadilje, pa čak ni muža, ali zato iščitava patronizirajuće sugestije koji ženu koja se ne snalazi besprijekorno u „kriznom managementu“ maltene prikazuju nemajkom.

U takvoj zahtjevnoj konstelaciji na partnerovo inzistiranje sele se u novokupljenu kuću, u možda šarmantno, ali jedva obnovljivo stogodišnje zdanje s milijun soba koje pucketaju i škripe, propuhuju i plaše je. Tako da joj ni novi dom nije utočište, nego još jedno lice koje se u njenoj domaćinskoj klaustrofobiji okrenulo protiv nje. Njen muž, posvećen biljkama, nježan i mek, dobrostivo je nastoji opustiti čime je ustvari dodatno uznemiruje i dovodi u veću sumnju da se raspada jer je podkapacitirana, a umjesto da joj konkretno pomogne s djecom koja su zahtjevnija od njegovih biljčica, on svako malo odleluja u povrtnjak, iz te kuće koju je više nego za svoje ukućane odabrao za sebe ne bi li oblikovao sliku situirane, sretne obitelji, a kako ta obitelj izlazi na kraj sa stvarnošću, manje ga se tiče. No ponajprije, odmah smo toga svjesni, problem proizlazi iz njene nespremnosti da sebi dozvoli ljudsku reakciju, da organski prihvaća to što joj se na dnevnoj bazi događa, a što će nesumnjivo proći čim djeca porastu. Njena filozofična, često i autoironična samokritičnost, zdvajanje nad uvjetno rečeno propustima koje onda generira pretjerane reakcije, uvlači čitatelja u njene cipele i ne dozvoljava mu superiornu 'ja bih to bolje' distancu.

Rekonstrukcija Hanišová Viktorie

Monika Isakstuen i prethodno je pisala o labilnoj majci još malenog djeteta pogođenoj razvodom pa se ovim romanom zadržava u sličnom motivskom sklopu, „Rekonstrukcija“ je pak završni dio trilogije u kojoj Viktorie Hanišová piše o disfunkcionalnim obiteljima, obiteljskom nasilju i patološkim odnosima između roditelja i djece. Rekonstrukcija iz naslova odnosi se na životnu potragu mlade arhitektice Eliške, ne za majkom i mlađim bratom, jer baš svi, susjedi, mediji, kriminalisti, znaju da su davno umrli (najbolje to zna ona koja ih je na povratku iz škole pronašla, dječačića ugušenog, mamu u lokvi krvi), Eliška će tragati za odgovorima; ako je nju ostavila živjeti, znači li to da ju je majka voljela manje nego brata?

Eliška svoju kronologiju računa od devete godine, od te neobjašnjive tragedije koja sakati simetričnu i naoko funkcionirajuću obitelj, nakon čega se njen za sve osim posla nezainteresirani otac psihofizički raspada i nestaje joj s horizonta. Vječno odsutan i površno ušuškan formama i prividima – dobar posao, zgodna supruga, dvoje slatke djece, lijep, prostran stan u boljem kvartu, uvijek ispeglane košulje itd, nije shvatio da mu je žena izmoždena i labilna, nije osvijestio da mu mlađe dijete pati od neurorazvojnog poremećaja, a kad preostanu tek kći i on, nema snage posvetiti joj se, barem da spasi komadiće obiteljskog okvira. Slično se događa i u dojmljivom norveškom filmu „Nedužni“ („The Innocents“, redatelj Eskil Vogt, 2021) gdje hiperprotektivni roditelji usredotočeni na autističnu kćer zanemaruju svoju mlađu, zdravu djevojčicu, tretirajući je posve neuravnoteženo, pa i nepravedno, čas prestrogo, čas previše popustljivo. Nešto takvo nalazimo i u „Bijesu“ gdje je najstarija djevojčica u neku ruku oštećena kad u obitelj stignu blizanci.

Elišku udomljava tetka, udovica povučena od svijeta, jedina od brojne rodbine koja je pristala preuzeti odgovornost za traumatizirano dijete. Djevojčica tako odrasta iza navučenih zavjesa prevelike vile, uz apatičnu stariju ženu koja dane provodi u naslonjaču nijemo fiksirajući portret pokojnog supruga da bi taman pred njen upis na fakultet iznenada umrla i ostavila joj imetak. Tada Elišku počinje proganjati ono što je kao tinejdžerica potiskivala, korijen obiteljske tragedije, pa Hanišová u njenu fikcionalnu priču umeće podatke o čedomorkama o kojima Eliška iščitava članke i pregledava dokumentarce nastojeći uspostaviti kakvu-takvu poveznicu između njihovih dijagnoza i nikad razjašnjenog slučaja vlastite majke.

'Cijelo selo je potrebno da bi se odgojilo dijete' oduvijek se zna, no roditelji u urbanim sredinama udaljeni su ili naprosto otuđeni od svojih nuklearnih obitelji pa i šire zajednice, jasno je stoga da čovjek ne mora, kao u „Rekonstrukciji“, biti psihički bolestan da ga povremeno poklopi malodušnost, obuzmu bjesovi i iracionalnost; ako nema baš nikoga da pomogne, sami teško da možemo puno.

Monica Isakstuen

Bijes

• Prijevod: Željka Černok
• Sandorf 04/2022.
• 229 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533513942

U romanu 'Bijes', čije je norveško izdanje uredio Karl Ove Knausgård, Monica Isakstuen bavi se rijetko propitivanom temom: nekontroliranim naletima bijesa, osjećajem gubitka identiteta i enormnim stresom kojem su izloženi roditelji, ponajprije majke, u obiteljima s više djece. Protagonistkinja, majka djevojčice, u novoj vezi dobiva blizance, i suočava se s roditeljskim i partnerskim izazovima za koje nije sigurna može li ih podnijeti.

Viktorie Hanišová

Rekonstrukcija

• Prijevod: Branka Čačković
• Fraktura 03/2022.
• 312 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533584423

'Rekonstrukcija' je psihološki roman o majci ubojici vlastitog djeteta, o tragediji od koje se ne može pobjeći, o mračnoj prošlosti i iracionalnosti ljudskih postupaka. U svom iznimnom djelu jedna od najzanimljivijih suvremenih čeških autorica Viktorie Hanišová precizno rastvara užas i nepojmljivu dubinu tame ljudske psihe.