Mario Kolar : Književna je kritika danas više prisutna nego vidljiva
Kritika i mediji imaju moć oblikovanja percepcije knjige, samim tim i odgovornost prepoznavanja onoga što se u bespuću prosjeka izdvaja estetskom ili kojom drugom kvalitativnom značajkom. Što znači biti kritičar u vremenu kada „sve postaje sadržaj“, dok pozornost javnosti prema „novom“ biva sve kraća? Možemo li uopće govoriti o koordiniranom djelovanju kritičkog diskursa i medijskog mainstreama?
Za potrebe serijala Dijalogom do (spo)razumijevanja ovaj put razgovaramo s dugogodišnjim književnim kritičarom i sveučilišnim profesorom Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Mariom Kolarom.
Razgovaramo i o nestanku ili marginalizaciji književnih rubrika, o ulozi književnih portala, o potrebi da javni govor o knjizi bude relevantne i dijaloške prirode, o mogućim sukobima interesa na relaciji „književnost – književna kritika“, kao i o pitanju institucionalnog (ne)prepoznavanja književnoga kritičara.
Franjo Nagulov: Kako vidite ulogu književne kritike danas?
Mario Kolar: Rekao bih da je primarna uloga književne kritike danas ista kao i uvijek, a to je kompetentno vrednovanje književnih djela. Kao i svaki drugi žanr, i kritika je protokom vremena poprimila različite oblike, pa i namjene, i danas, kada čitate tekstove koji se deklariraju kao kritike, možda i ne možete razaznati što ih povezuje, odnosno povezuje li ih išta, i koja je njihova uloga. Neki od tih tekstova djeluju kao reklame, neki kao klanovski panegirici, neki kao znanstvene ekspertize, neki kao politički pamfleti, neki kao školski sastavci – svačemu se danas pripisuje etiketa književne kritike. Neću tvrditi da sve to nisu neki suvremeni oblici ili izvedenice tog žanra, koji se raslojio do neprepoznatljivosti, no smatram da bi ipak trebalo znati prepoznati i odvojiti pravu književnu kritiku od ostalih oblika tekstova i tekstoida u kojima se govori o nekoj novoj knjizi.
Što bi to bila prava književna kritika?
Huh, jesam si otkopao jamu… Za odgovor na to pitanje trebala bi cijela knjiga. No za kratku verziju vratit ću se na prvu rečenicu prijašnjeg odgovora – to je tekst koji kompetentno vrednuje književno djelo. Sad se pak postavlja pitanje što to znači vrednovanje i kakvo to kompetentno vrednovanje prizivam. Mislim, naravno, na ocjenjivanje estetskih kvaliteta, što ne znači da se ne trebaju uzeti u obzir i drugi aspekti djela, poput aktualnosti tematike, društvene izazovnosti ili naprosto čitljivosti. Ustvari, bilo bi dobro prosuđivati djelo s obzirom na što više aspekata, a da biste to mogli, potrebno je određeno čitateljsko iskustvo, što znači da kritiku možda i ne može pisati baš svatko.
Kritike u književnim časopisima ima dosta, dakle prisutna je, ali uopće nije vidljiva. Nešto je drugačija situacija s elektroničkim medijima, kritike objavljene na e-portalima vidljivije su zbog prirode interneta kao medija, dakle dostupne su svakome, no pitanje je koliko su čitane.
Ne zagovaram nikakav elitizam, ali mislim da književne kritike ne može pisati netko tko nema solidan čitateljski staž, ne poznaje književnoteorijski i društveni, medijski… kontekst. Ne govorim, dakle, o formalnom obrazovanju, nego o neformalnom čitateljskom obrazovanju.
Da budem jasniji, evo slikovite usporedbe. Recenziju novog modela automobila ne može napisati netko tko nikad nije vozio automobil, jer bi ta recenzija zvučala otprilike ovako: automobil je lijepe boje i može ići dosta brzo, a posebno me oduševilo to što mogu na zvučnik preko Bluetootha puštati pjesme s mobitela. Vjerojatno bi trebalo istaknuti i neke druge aspekte, npr. potrošnju goriva, sustav kočenja, kako leži u zavojima i ne znam ni sam, ustvari, što još, jer to nije moje područje. Isto tako, o knjigama ne možete samo napisati da je tema vrlo zanimljiva i da je knjiga lijepo napisana, što vas vodi zaključku da pisac treba ući u udžbenike. Knjige sadrže još mnogo toga, a kad biste još izveli usporedbu sa sličnim djelima, smjestili djelo u opus autora ili autorice… za to treba čitateljskog staža i formiran ukus. Ne bih želio nikoga obeshrabriti, pogotovo početnike, ali onaj tko želi pisati kritike treba biti svjestan u što se upušta.
Gdje je književna kritika prisutnija, u tradicionalnom ili digitalnom medijskom prostoru? Treba li u tom smislu razlikovati kriterije prisutnosti i vidljivosti ili se navedeni pojmovi međusobno nadopunjuju?
Čini mi se da je književna kritika još uvijek jednako prisutna u tiskanom i digitalnom prostoru, pri čemu je potrebna jedna važna opaska. Kad kažem tiskani mediji, pritom mislim na zbilja sve tiskane medije – i na novine i časopise koji se mogu kupiti na kioscima, i na književne časopise koji se, ustvari, nigdje ne mogu kupiti. Kad su u pitanju kiosk-publikacije, kritika je još jedva prisutna, u najvećim novinama, čini mi se, jednom ili dvaput tjedno, pri čemu svojevrsni nadomjestak čine specijalizirani prilozi (praktički časopisi) o knjigama, pogotovo Bestbook kao mjesečni prilog tjednika Express (koji i inače, za pohvalu, knjigama i kulturi posvećuje znatan prostor), a zatim i M, povremeni prilog Jutarnjeg lista.
U književnim časopisima, kojih nema malo – čini mi se da ih je trenutno barem dvadesetak – književnih kritika ima, ustvari, dosta. No njihov je problem u tome što imaju malu ili nikakvu recepciju; neke časopise doslovno ni ne možete nabaviti. Time dolazim do potpitanja o prisutnosti i vidljivosti. Kritika u književnim časopisima ima dovoljno, dakle prisutna je, ali uopće nije vidljiva. Nešto je drukčija situacija s elektroničkim medijima: kritike objavljene na e-portalima vidljivije su zbog prirode interneta kao medija, dakle dostupne su svakome, no pitanje je koliko su čitane.
Preplavljeni reklamama o knjigama (što je dobro – knjiga je i proizvod i treba je reklamirati), prosječni čitatelji vjerojatno nemaju potrebu za dodatnim čitanjem kritika, a dio zasluga za slabije čitanje kritike snosi i sama kritika, koja se razvodnila, kako sam već spominjao, gotovo do vlastite beznačajnosti, pa joj čitatelji više ne vjeruju. To, dakako, nije razlog da se od kritike odustane. Kako se situacija s kritikom zabrljala, tako se ponovno može i popraviti. U svakom slučaju, da se vratim na pitanje, književna je kritika danas više prisutna nego vidljiva.
U kolikoj mjeri digitalni mediji mogu nadomjestiti nestanak ili nedostatak vidljivosti književnih rubrika u tiskanim medijima?
Mislim da mogu. Živimo u digitalnom dobu, kada se mnogo toga okreće e-sferi, pa zašto ne bi i kritika. Internet je, ustvari, idealan za kritike. Kao prvo, kritike su obično kraći tekstovi, a poznato je da čitatelji e-sadržaja ne vole duge tekstove. Kao drugo, kritici je važno da bude aktualna, a internet je najaktualniji mogući medij – čim nešto napišete, to se vrlo brzo može objaviti, dok u tiskanom mediju, pogotovo kod književnih časopisa, treba čekati mjesecima. Kao treće, na internetu nema problema s prostorom: možete svakodnevno objavljivati kritike, dok ih u tiskane medije ipak stane vrlo ograničen broj. I, konačno, četvrto, na internetu je sadržaj mnogo dostupniji nego u tiskanom mediju; čak i da se naplaćuje, tko želi čitati, taj će i platiti.
Da me se ne bi krivo shvatilo, ne mislim da kritike treba isključivo preseliti u e-sferu, bio bih najsretniji da se u pravom smislu vrati u dnevne novine i tjednike, ali svakako treba iskoristiti mogućnosti koje digitalni mediji pružaju. Jedna od digitalnih mogućnosti, koja kod nas nažalost nije zaživjela, krije se u formi book talk-a, dakle svojevrsnih videokritika, koje može netko pojedinačno snimati i objavljivati, a mogu se raditi i zahtjevnije produkcije. Kad smo kod videa, čini mi se da kritika iščezava s javne televizije, što se ne bi smjelo dozvoliti. Zadovoljavajuće je stanje tek na radiju, gdje postoje sjajne emisije koje emitiraju kritike, kao što su Bibliovizor i Kutija slova.
Glas i jeka
Teksture i strukture
Možete li, temeljem dosadašnjeg kritičkog i akademskog iskustva, ponuditi usporedbu tzv. akademske i tzv. popularne kritike?
Razlika je prilično opipljiva, i da odmah kažem, kritiku prije svega vidim kao popularni, a ne akademski žanr. Čitatelja kritike ionako je vrlo malo, pa ako još pišete akademskim, dakle (pre)zahtjevnim, hermetičnim stilom, (pre)opterećenim teorijom itd., to tek nitko neće čitati, a onda to, po meni, nema ni smisla pisati. Tu sad dolazimo do paradoksa – u odgovoru na neko od ranijih pitanja rekao sam da pisac kritike treba biti kompetentan, dakle imati čitateljsko iskustvo, poznavati teorijske i druge kontekste itd., a sad govorim nešto što možda zvuči kao da stručnost nije poželjna. Stručnost je, naravno, poželjna, no smatram da poznavanje teorije i povijesti književnosti i, naravno, drugih (znanstvenih) disciplina, treba staviti u funkciju kritike, prevesti ih u širokom čitateljstvu razumljiv jezik. Da ne kažem da bi trebalo pisati i kreativno, poticajno, izazovno… Svatko može, naravno, pisati kako želi, ali se onda ne treba žaliti da ga nitko ne čita.
Uz to, dodao bih da u kritici treba biti i osobnog stava kritičara/kritičarke prema djelu, što kritiku također udaljava od znanosti i približava književnosti, no kritika nije ni književnost. Najbliža je možda publicistici, no nije ni to. Kritika po meni nije ni znanstveni, ni književni, ni publicistički žanr, nego nešto četvrto, što ima obilježja svega trojega.
Kakva je s dosad rečenim u vezi pozicija kritičara naspram popularizatora književnosti koji primarno djeluju putem društvenih mreža?
Između popularizacije i kritike ima dodirnih točaka, ali su to u osnovi dvije potpuno različite stvari. Kritika dijelom može sadržavati i elemente popularizacije, u slučaju kada kritičar/ka djelo ocijeni pozitivno i preporuči ga za čitanje. No, primarna zadaća kritike nije popularizacija nego vrednovanje, a to podrazumijeva i isticanje loših aspekata djela (ili ocjenjivanje djela kao lošeg u cijelosti). Popularizacijom se bavi reklama, koja će preporučivati i ona djela koja to ne zaslužuju (i naručitelj reklame je toga ponekad i svjestan) jer su joj na prvom mjestu ekonomski ili neki drugi interesi.
Kad kažem reklama, pritom ne mislim samo na marketinške kampanje i ostale neskrivene oblike oglašavanja nego i na skrivene reklame, ovo na što ciljate, tobožnje kritike pojedinaca na društvenim mrežama i slično. Sve više je takvih nekritičkih kritika, dakle reklama, što s jedne strane i nije loše jer je dobro da se književnost uključuje u bitku za javnu pažnju. No, to nema ništa s kritikom, na kritici je da probire, ocjenjuje, ukazuje na to što valja, a što ne valja. Jer, ne može sve valjati, a kad gledate društvene mreže ispada da sve zaslužuje Nobela, ili barem Bookera.
Možete li temeljem vlastitog iskustva opisati odnos između kritičara, nakladnika i autora? Uvažavaju li nakladnici, te napose autori, kritičareve argumente, osobito kada je o tzv. negativnoj kritici riječ?
Nikad nisam primijetio da nakladnici javno i eksplicitno reagiraju na negativne kritike, što mi je i razumljivo: na njima je da za svoj proizvod učine najviše što mogu. Ipak, mislim da ih negativne kritike potaknu na razmišljanje o tome hoće li, primjerice, dotičnoj autorici ili autoru objaviti sljedeću knjigu. Ponekad će posve zažmiriti pred negativnim kritikama ako se autorica ili autor svejedno dobro prodaju, i tu je kritika, budimo realni, nemoćna. A što se tiče autora, vjerojatno nikome ne godi negativna kritika i znalo je zbog toga dolaziti do polemika. No ne mora biti da je kritičar/ka u pravu: ima i zlonamjernih, neutemeljenih kritika, kao što ima i utemeljenih koje pisci ne žele prihvatiti.
Ne zagovaram nikakav elitizam, ali mislim da ne može književne kritike pisati netko tko nema solidan čitateljski staž, ne poznaje književnoteorijski i društveni, medijski… kontekst. Ne govorim, dakle, o formalnom obrazovanju, nego o neformalnom čitateljskom obrazovanju.
U svakom slučaju, premalo je polemika izazvanih kritikama kod nas i, kad se dogode, to je izvanredno stanje, a trebalo bi, ustvari, biti redovito. Razmjena mišljenja trebala bi biti nešto uobičajeno i ljudi bi se na to navikli; ne bi nakon svake polemike bio kraj svijeta, a onaj koji ukazuje na slabe strane nekog djela ne bi bio proskribiran, izbacivan iz udruga i napadan po kafićima, kao da je počinio ne znam kakav zločin. Da bismo došli u stanje svijesti koje prihvaća drukčija mišljenja, potrebna nam je dobra književna kritika.
Kakav je u tom pogledu odnos kritičara i „vlasnika“ medijskog prostora u kojem kritičar objavljuje svoje tekstove? Može li kritičar u prostoru popularnog medija vrednovati djelo neovisno o mogućem marketinškom utjecaju?
Nikad nisam pisao za komercijalne medije pa ne mogu govoriti iz osobnog iskustva, no koliko pratim takve medije, čini mi se da postoji utjecaj „vlasnika“ na kritičare. Sigurno ne postoji neki strogi oblik cenzure, ali mislim da bi se moglo govoriti o tome da jedni mediji, odnosno njihovi vlasnici i urednici, preferiraju jedne, a drugi druge autore, odnosno da i jedni i drugi neke izbjegavaju. Moguće je da je to i do samih kritičara, a zapravo do mješavine obojega. Višestruka polarizacija koja postoji u društvu u tom smislu zahvaća i kritiku, tj. ono što je ostalo od nje u komercijalnim medijima. Ipak, treba imati na umu da su razlozi ponekad i sasvim banalni, svedeni na privatne odnose. Sve to doprinosi marginalizaciji kritike; dakle, ona, kako je u ironičnom Prijedlogu za ukinuće hrvatske književnosti napisao Pavao Pavličić, radi i sama protiv sebe. Ali ne treba je ukinuti, nego težiti tome da se popravi – i Pavličić je ciljao na to.
Retorička pitanja (ili možda ipak nisu): može li pisanje kritike njegovu/njezinu autoru osiguravati makar egzistencijalni minimum? Postoji li i najmanja mogućnost da pisanje književne kritike zaživi kao profesija?
Retorička su, nažalost. No, unatoč tome, to su prava pitanja i treba ih postavljati. Trenutno se od pisanja kritika ne može živjeti, može se eventualno tu i tamo nekoga izvesti na večeru. No, stanje se može promijeniti. Jedna opcija bila bi da komercijalni mediji zaposle autore/autorice kojima bi (primarna, ako već ne i jedina) zadaća bila pisanje kritika, a to će učiniti kad književnost i kultura postanu važni u našem društvu. Dakle, to je pitanje položaja kulture u našem društvu općenito, što to znači da nam je potrebna osmišljena kulturna politika koja će kulturu postaviti na važno mjesto.
Drugi bi način bio da Ministarstvo kulture uvede stipendije za kritičare, kakve postoje za pisce. Sad se postavlja pitanje: zašto bi se javni novac izdvajao za kritičare? Jedan od odgovora mogao bi glasiti – zato što se izdvaja i za brojne druge kulturne sektore, zašto bi kritika ostala izvan toga? No mnogo je važnije to što bi jednom društvu trebalo biti stalo do toga da postoje kritičari koji će biti svojevrsni moderatori ili korektiv u sve nepreglednijoj kulturnoj produkciji. Bitna je produkcija, ali i njezina selekcija. Stipendije bi, doduše, bile privremeno rješenje za kritičare, no možda bi se kroz razdoblje stipendije oni profilirali kao utjecajni čimbenici u društvenom životu, pa bi ih onda komercijalni mediji angažirali u stalni radni odnos ili bi mogli zahtijevati veće honorare od povremenih angažmana.
Kad smo već kod honorara, Ministarstvo kulture moglo bi poticati izdašnije honoriranje kritičara u časopisima koje financira – naravno, ne na uštrb pisaca, prevoditelja i drugih suradnika, nego povećanjem ukupnih dotacija za časopise. Jedna od mjera mogla bi biti i sufinanciranje prostora za književnu kritiku (dakle za honorare ili plaće kritičarima) u komercijalnim medijima, a pogotovo na javnoj televiziji. Osim toga, moglo bi se posebno poticati i nove oblike kritike, poput spominjanog book talk-a.
Vidite li kao problem to što je među kritičarima znatan udio onih koji su i sami književnici? Nazire li se u tom smislu mogući sukob interesa?
Ne vidim u tome nikakav problem. Kad je netko istovremeno pisac i kritičar mislim da je mogućnost sukoba interesa jednaka kao i u slučaju kad je netko istovremeno urednik i kritičar, ili prevoditelj i kritičar, ili sve to. Mnogi pisci ujedno su i odlični kritičari, a pitanje sukoba interesa čini mi se kao posve individualno, ovisno o etici svakog ponaosob.
Kako zadržati preostale pratioce tzv. ozbiljne kritike? I kako pridobiti nove?
Mislim da je to ponovno dio šireg problema položaja kulture u društvu. Kad bi bilo više kulturnih sadržaja, to bi privlačilo više pratitelja, a među njima bi se onda našlo i onih koje bi zanimala ozbiljnija, zahtjevnija kritika. Dakle, bolja i veća ponuda urodila bi većom recepcijom i pridobivanjem novih recipijenata.
Kad govorim o potrebi da hrvatsko društvo posvećuje veću pažnju kulturi – što stalno spominjem – ne mislim da je svrha toga da kulturnjaci bolje žive. Svrha kulture je da ljudi otvore vidike, steknu nova iskustva i senzibilitete te počnu razmišljati svojom glavom. Kad postanu takvi, neće političarima i kojekakvim mutikašama više opraštati gluposti koje čine. Dakle, razvoj kulture reflektirao bi se na boljitak cijelog društva.
Može li i na koji način kritika pridonijeti uspostavi dijaloga unutar knjiškog sektora?
Vrednovanjem književnih djela kritika je upravo usmjerena na dijalog. Kad razglaba o tome što je dobro, a što nije, i zašto je nešto dobro, a nešto nije, kritika ustvari eksplicitno provocira dijalog, razmjenu mišljenja, brušenje kriterija vrednovanja… Sve to može doprinijeti svim razinama u knjiškom sektoru, od nakladnika do pisaca. No, ako nema (dobre) kritike nema ni dijaloga, zbog čega smo svi na gubitku. Stanje anarhije ukusa, odnosno terora prevelike ponude, kako je današnje stanje nazivao Milivoj Solar, ide na ruku onima kojima kriteriji nisu važni – a to su oni kojima je važno da sve može proći. Takvih je uvijek bilo i bit će ih, no to ne bi smjelo postati glavno načelo cjelokupnog književnog i knjiškog sektora, a općenito ni kulture.
Kakav je Vaš pogled na ideal strukovnih udruga, a kakvo je stanje u praksi?
Ideal strukovnih udruga je zastupanje interesa svojih članica i članova. No, u praksi strukovne udruge danas zastupaju svega nekoliko tih interesa, svakako premalo. Drugi je problem to što te udruge danas broje previše članica i članova, pogotovo Društvo hrvatskih književnika, što rezultira time da se modeli djelovanja društva prilagođavaju toj brojnosti, dakle prosječnosti, a ne izvrsnosti. A onaj tko se zadovoljava prosječnošću nije na dobrom putu. Ne zagovaram, ponavljam, nikakav elitizam, ali tvrdnja da u Hrvatskoj ima petstotinjak vrsnih književnica i književnika, to me nitko ne može uvjeriti. Ima ih možda pedesetak.
Mala digresija pred kraj. Bili ste glavni urednik časopisâ Republika (s Julijanom Matanović) i Artikulacije. Možete li temeljem uredničkog iskustva ponuditi prognozu skore budućnosti književnih časopisa? Čita li njihova publika tamo zastupljene kritičare?
Mislim da književni časopisi imaju budućnost ako će se okrenuti kvaliteti. Ima, naime, časopisa koji su kao poštanski sandučići – objavljuju sve što im pristigne, sretni da im išta uopće pristigne. Takvi časopisi nemaju budućnost i ne vidim smisao njihovog postojanja (i financiranja javnim novcem). U takvim časopisima ne čita se ništa, pa ni kritike. A u kvalitetnim časopisima čitaju se i kritike i sve ostalo. Časopisi koji drže do kvalitete, otvaraju zanimljiva pitanja, priređuju temate o aktualnim temama, donose razgovore s ključnim akterima književnog polja, po mogućnosti i iz inozemstva, objavljuju kvalitetnu poeziju, prozu, dramu, kritike i eseje, pa i ilustracije i reprodukcije; njih treba čuvati. A potencijal (i, rekao bih, volju i mogućnosti) za to kod nas ima svega pet-šest časopisa. Životarenje ostalih časopisa gotovo je besmisleno.
Vrednovanjem književnih djela kritika je upravo usmjerena na dijalog. Kad razglaba o tome što je dobro a što nije, i zašto je nešto dobro a nešto nije, kritika eksplicitno ustvari provocira dijalog, razmjenu mišljenja, brušenje kriterija vrednovanja… Sve to može doprinijeti svim razinama u knjiškom sektoru, od nakladnika do pisaca.
Isto kao i kod kritike, reći ću i za časopise – nije to za svakoga. Nije časopis desetak tekstova sklopljenih u iste korice. Trebala bi se vidjeti urednička koncepcija, dakle nekakva struktura, a zatim kvaliteta sadržaja, čije sam moguće elemente naveo nekoliko rečenica ranije. Da ne govorimo o potrebi za kvalitetnim dizajnom te osmišljavanjem promidžbe i distribucije.
I još samo jedna stvar: zašto ne postoji na državnoj i/ili regionalnoj razini prepoznatljiva nagrada za književnu kritiku? Bi li takva nagrada, osim satisfakcije po samoga nagrađenog kritičara, ujedno utjecala na poboljšanje položaja književne kritike u suvremenom medijskom prostoru?
Državna nagrada za književnu kritiku ne postoji zato što država očito ne smatra to važnim područjem. Kritika je u svim programima Ministarstva kulture prešutno gurnuta u zapećak, po principu ako sama opstane – dobro, ako ne opstane – tko joj je kriv. Ne znam zašto je to tako, možda država smatra da to područje pripada književnoj znanosti, ili novinarskom sektoru? Nevolja kritike, kako sam već spominjao, jest u tome što se nalazi negdje između znanosti, književnosti i publicistike, i svaki od tih sektora gura je od sebe, štiteći vlastite interese, tj. vlastiti dio kolača.
Ostavljena na vjetrometini, kritika se oslanja na zanesenjake, kojih je sve manje. To ne bi smjelo biti tako. Cijenim napore koje Ministarstvo kulture radi za književni, izdavački i neke druge sektore, no kritiku su zbilja ostavili na milost i nemilost ulice. Spominjao sam neke moguće mjere, a vaš prijedlog za pokretanje državne nagrade za kritiku također bi bila dobra mjera. Bilo kakvo skretanje pažnje javnosti na kritičarke i kritičare je dobrodošlo, a nagrada bi tome značajno doprinijela.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Dijalogom do (spo)razumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Glas i jeka : odjeci suvremene hrvatske književnosti
- Artikulacije 07/2023.
- 397 str., meki uvez
- ISBN 9789538465031
- Cijena: 17.00 eur
Kako odjekuje suvremena hrvatska književnost, vrlo zorno pokazuje knjiga 'Glas i jeka: Odjeci suvremene hrvatske književnosti'. U njoj je sveučilišni profesor i književni kritičar Mario Kolar sabrao pedesetak kritika, prikaza, recenzija, osvrta, eseja, predgovora, pogovora i ostalih – kako ih sam naziva – odjeka na domaću književnu i kroatističku produkciju posljednje dekade.
Teksture i strukture : Rasprave i ogledi iz novije hrvatske književnosti
- Matica hrvatska 06/2023.
- 297 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533412078
- Cijena: 23.90 eur
Povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar Mario Kolar u novoj knjizi 'Teksture i strukture' okupio je dvanaest studija posvećenih modernim i suvremenim hrvatskim književnicima. Autor pozornost u svojim istraživanjima jednako posvećuje i hrvatskim klasicima (Fran Galović, Slavko Kolar, Antun Šoljan) i popularnoj književnosti (Marija Jurić Zagorka), a podjednako ga zanimaju i književni kanon i manje istraživani, pa i posve zanemarivani autori, djela i fenomeni.