Osim što je hrabra, knjiga je i duhovita: ne nužno zato što nas Popović pod svaku cijenu želi nasmijati, već prije svega jer se naša zbilja, čak i kada je svedemo u okvire digresije, često ne razlikuje od najcrnjeg humora. Popović se ne libi pisati izrijekom, pa bi protagonisti 'novog hrvatskog kulturnog imaginarija', čije vrijeme vlasti dolazi, s piscem koji se k tome drznuo podržati 'protuhrvatski...

Nulte su godine za pjesništvo u hrvatskoj književnosti značile poetičku ravnopravnost o kojoj, kada su afirmacije posrijedi, dekadu poslije teško da je moguće govoriti. Za akademsku potvrdu ili osporavanje spomenute sumnje, međutim, morat će proći ponešto godina, usprkos recepcijskoj dinamici koja je, ulaskom u digitalno doba, znatno promijenjena, što u krajnjoj liniji, više nego ranije, podrazumijeva...

Ovu knjigu, imamo li u vidu moguću koliziju analitičke kritike i čitalačkog horizonta očekivanja (osobito u domeni tzv. novinske kritike), utoliko valja prihvatiti i kao priručnu studiju – rad koji teorijski osviještenim čitaocima pomaže poboljšati čitanje koncentrirano na tvarnost i kakvoću jezika: čitanje koje, izvan strogih stilističkih krugova, postaje sve rjeđe.

Moj prvi 'susret' s Almodóvarom bilo je srednjoškolsko književno iskustvo, kada sam na poklon dobio nekolicinu brojeva časopisa Quorum iz devedesetih. U jednom od njih nalazio se i Španjolčev tekst o dolasku u Madrid koji me, pišem prema sjećanju, nije ostavio ravnodušnim. Stoga je izlazak knjige 'Posljednji san' kojom je uglavnom rekapitulirano autorovo prozno stvaralaštvo izazvalo osjećaj ushita.

Prattovo je djelo posveta humanosti, individualizmu te njegovim pozitivnim, ali jednako i negativnim značajkama. Ta posveta dijelom je rezultat ezoterijskih znanja prema kojima društvo, ponajviše iz predrasude, obično gaji oprez. Stoga će se među nezadovoljnim čitaocima naći i oni koji će Prattu zamjeriti članstvo u loži, okultno iskustvo (hipnotički ples, telekineza i sl.) ili nekonvencionalno...