Posve je legitimno 'neurednost' promatrati kao strateški promišljeni stilski postupak, no samim je tim legitimno primijetiti njegove izvedbene manjkavosti. Ono što se u tom pogledu nameće kao ključni problem zbirke vjerojatni je izostanak makar i 'najnužnije' selekcije tekstova, što posljedično rezultira nerijetko teško probavljivim gomilanjem zalihosnog materijala.

Ono što može (i ne mora) biti problem, sukladno horizontu očekivanja, autorov je 'povratak' u komfornu stvaralačku zonu, pri čemu je riječ o posezanju za poetičkim obrascima kakvi, s izuzetkom prvijenca i nedavne zbirke pjesničkih proza ('Knjiga praznika'), mogu biti protumačeni kao 'igra na sigurno'. Iz tog proizlazi sljedeća nedoumica: ima li uopće smisla proizvoditi 'homonimne zbirke' jednu za drugom?