Trebaju li nam školske knjižnice?

Nastavno na tekst "Zašto se štedi na nabavi knjiga za školske knjižnice?" u kojem su  Moderna vremena istaknula problem (ne)dostatnog izdvajanja budžetskih sredstava za potrebe školskih knjižnica u osnovnim i srednjim školama, a potaknut dugogodišnjim ličnim iskustvom rada u školskoj knjižnici, koristim priliku – apropos uloge školske knjižnice u odgojno-obrazovnom (ili obrazovnom) procesu – nadovezati se na ovu, po mom skromnom sudu, temu od iznimnog značaja za daljnja obrazovna kretanja koja nam predstoje.

Prije svega, budući ovo nije stručni rad namijenjen za objavljivanje u specijaliziranoj bibliotekarskoj publikaciji (kao što je npr. „Vjesnik bibliotekara Hrvatske“), već apelativni tekst namijenjen široj publici, napominjem kako namjera ovog osvrta nije operirati egzaktnim podacima temeljenim na anketama i drugim istraživačkim oruđima koja, pored ostalih, za potrebe ukazivanja na problematiku školskih knjižnica koristi HUŠK – Hrvatska udruga školskih knjižničara (a što je moguće primijetiti i u tekstu na koji se osvrt nastavlja). Niti se smatram bog zna kako istaknutim dionikom školskog knjižničarstva (jedan sam od onih koji nije u zvanju), niti sam aktivan u bibliotekarskim udruženjima (poput rečenog HUŠK-a), a ponajmanje se osjećam pozvanim o danoj temi nastupati u ime zajednice školskih bibliotekara unutar koje ne manjka ljudi koje, osim neprijeporne stručnosti, krase radni entuzijazam i visoka etičnost.

Upravo takvim ljudima zahvaljujući, a u proteklih dvadesetak godina, učinjen je onaj korak o kojem se u sličnim prigodama obično rijetko govori – razbijen je, manje-više, stereotip u samim obrazovnim institucijama – onaj koji školske knjižničare etiketira kao kakvu pomoćnu radnu snagu, kao zamjenske učitelje ili kao one kojima se sav posao svodi na posuđivanje knjiga učenicima (i rjeđe učiteljima).

U tom smislu, naime, položaj je školskih knjižničara uglavnom poboljšan (što ističem na osnovi utiska), mada se i dalje ne mogu oteti dojmu kako se na školske knjižničare gleda kao na za odgojno-obrazovni (ili obrazovni) proces „najmanje potrebne“ stručne suradnike. Uostalom, svi apeli, sva javna razmatranja u medijskom prostoru – onda kada je posrijedi „zazivanje“ većeg broja stručnih suradnika posrijedi – obično se tiču potreba za pedagozima, psiholozima i logopedima (s punim pravom), pri čemu se uloga školskog knjižničara i školske knjižnice uglavnom prešućuje. Kada je popularizacija čitanja posrijedi, međutim, iskustvo mi govori sljedeće – ne postoji važnija karika od one školskog knjižničara (postoje, eventualno, tek karike jednake važnosti, poput one učitelja razredne nastave ili učitelja materinskog jezika). Oko te uloge, govorimo li o široj javnosti, nisu suglasni niti dionici književne scene. Oni koji uviđaju neprijepornu važnost školskih knjižnica u procesu stjecanja čitalačkih navika kod najmlađe populacije, prije svega, jesu spisatelji za djecu i mlade (za koje će „spisatelji za odrasle“ često put pejorativno reći da su „dječji pisci“).

Jednu sam takvu raspravu onomad vodio i sa svojim dragim kolegom i prijateljem Markom Gregurom, tadašnjim tajnikom Društva hrvatskih književnika, a utisak koji sam stekao taj je da – zaobiđemo li spisatelje za djecu i mlade – razumijevanja za važnost školskog bibliotekarstva u stjecanju čitalačkih navika (i širem odgojno-obrazovnom procesu) nedostaje. Ono čega bi HUŠK morao biti svjestan jest da ukazivanje na rečenu problematiku mora izići iz okvira specijaliziranih publikacija, seminara i nadasve Proljetne škole školskih knjižničara, državnog skupa za školske knjižničare osnovnih i srednjih škola na kojem se – osim dijeljenja teorijskih iskustava te primjera dobre prakse – školski knjižničari bave i praktičkom implementacijom zakonske regulative s kojom, napose školske knjižnice u manjim (i siromašnijim) sredinama, nikako da dođu na zelenu granu.

Tek ukratko, čl. 3  Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti knjižnicu u sastavu (što školske biblioteke jesu) definira kao ustrojstvenu jedinicu ustanove ili druge pravne osobe koja obavlja knjižničnu djelatnost, a čl. 8, sukladno kriteriju namjene i sadržaja knjižničnog fonda, kao zasebnu kategoriju (pored nacionalne, narodne, univerzitetske, visokoškolske, znanstvene i specijalne knjižnice). Nadalje, Standard za školske knjižnice uređuje minimalne uvjete za obavljanje djelatnosti školskih knjižnica, pri čemu za ovu prigodu posebnu pozornost treba usmjeriti na stavak 1 čl. 3 Standarda koji ističe da „školska knjižnica, kao informacijsko, medijsko, komunikacijsko i kulturno središte škole, ima zadaću da organiziranim zbirkama knjižnične građe u analognim i digitalnim oblicima te uslugama i radom knjižničarskih djelatnika osigura ispunjavanje odgojno-obrazovnih, informacijskih, stručnih i kulturnih potreba svojih korisnika“.

Temeljem spomenutog dokumenta (osobito članaka 6, 7 i 8), a u interakciji sa krovnim Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama, školski knjižničari izrađuju godišnji plan i program rada školskog knjižničara koji pokriva tri područja: odgojno-obrazovnu djelatnost, stručnu knjižničnu djelatnost i kulturnu i javnu djelatnost.

I već ovdje, zavisno o osnivaču, dolazimo do dramatičnih nejednakosti koje u znatnoj mjeri utječu na funkcionalnost školskih knjižnica i krajnju učinkovitost njihovih voditelja: stručnih suradnika – školskih knjižničara (kako već stoji na potvrdi o položenom stručnom ispitu koji za knjižničare zaposlene u školskim knjižnicama izdaje AZOO – Agencija za odgoj i obrazovanje). Naime, ne samo što govorimo o Standardom definiranim tipovima školskih knjižnica prema broju razrednih odjela (ne prema broju učenika) – od T1 (do 8 razrednih odjela) do T5 (više od 20 razrednih odjela) – već i o činjenici da, u zavisnosti od osnivača, financijski uvjeti svih škola, samim tim i školskih knjižnica kao knjižnica u sastavu, nisu ujednačeni. Taj se problem, dakako, tiče pitanja nabavke knjižnične građe (o čemu je u članku na koji se ovaj tekst nastavlja ponešto rečeno), već i čitavog niza pitanja koja proizlaze kako iz stručne, tako i kulturne djelatnosti rečenog subjekta.

Budući da ovo nije stručni rad, ovdje ću navesti nekolicinu ličnih iskustava temeljenih na osamnaest godina rada u sustavu. Naime, zaposlenik sam škole čija je knjižnica prema Standardu za školske knjižnice svrstana u kategoriju T2 (donedavno je bila T3, no demografska je katastrofa učinila svoje). Kako je riječ o seoskoj osnovnoj školi, njen je osnivač županija. A kako je riječ o županiji koja je prema nizu parametara pri samom dnu apropos razvijenosti (nemojmo zaboraviti na zabrinjavajuće podatke koje je o Slavoniji iznio Eurostat), tada ne čudi što svih ovih godina na sredstva osnivača za potrebe opremanja školske knjižnice uglavnom nismo mogli računati.

Sukladno navedenom – pišem prema sjećanju – knjižnica se oslanja na manje-više zanemariva sredstva koja nam od 2018. ili 2019. iz državnog budžeta uplaćuje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske (što je navedeno u apostrofiranom članku), uz napomenu da desetak godina prije navedenog „pomaka“ nije postojala niti ta vrsta ulaganja (budući je spomenuto izdvajanje ukinuto 2008. godine).

Drugim riječima, školska knjižnica o kojoj je ovdje riječ, jedna je od onih koja je bila prinuđena obnavljati fond kako zna i umije – dakle bez financijske podrške tijela lokalne uprave i samouprave (kao i države), što je protokom vremena kreiralo (ne)nadoknadivu štetu na knjižničnom fondu. Sredstva koja odonda uplaćuje ministarstvo, pri čemu govorimo o nekoliko stotina eura, dostatna su za možda nekoliko desetaka jedinica bibliotečne građe (u ovom slučaju obično knjižne i obično lektirne), čime potrebe korisnika školske knjižnice ni izbliza ne mogu biti zadovoljene. Izgradnje narodnih knjižnica, kao i korištenje usluga bibliobusa matične knjižnice (u ovom slučaju Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci), taj problem mogu ublažiti, no rečena područja djelatnosti školske knjižnice i dalje su teško rješiva poteškoća.

U konkretnom slučaju, a znam da sličnu sudbinu dijele školski bibliotekari u nizu škola diljem zemlje, problem se tiče prostora i opremljenosti školskih knjižnica. Dovoljno je osvrnuti se tek na čl. 22 Standarda koji propisuje veličinu školske knjižnice. U spomenutom je članku propisano da prostor rada s korisnicima treba iznositi minimalno 15 m², da smještaj knjižnične građe u slobodnom pristupu treba iznositi minimalno 5,5 m² na 1000 jedinica knjižnične građe, da je predviđeno 14 do 28 čitaoničkih mjesta zavisno o veličini razrednog odjela (pri čemu 2m² zauzima jedno mjesto), da kabinet knjižničara treba iznositi minimalno 15 m², da mora postojati prostor predviđen za izložbe i sl.

Školska je knjižnica u kojoj djelujem ukupne površine oko 30 m², sukladno čemu nije teško zaključiti da čitaonički, izložbeni i ini u Standardu navedeni prostori nisu mogući, a iz čega proizlazi, kao jedina mogućnost, realizacija svih predviđenih sadržaja u drugim prostorima škole (tek usput, poznati su mi primjeri školskih knjižnica koje su kudikamo manje od navedene).

O tehničkoj opremljenosti prostora da ne govorim (nepostojeća računala na nepostojećim čitaoničkim mjestima, nepostojanje skenera, telefona, nepovoljni uvjeti za smještaj knjižnične građe, nedovoljna osvijetljenost knjižnice i dr.). Spomenuti problem mobilnost školskog bibliotekara riješiti može tek djelomično, uzmemo li u obzir nemogućnost održavanja nastave u prostoru školske knjižnice, nemogućnost duljeg zadržavanja učenika/djelatnika u danom prostoru, nemogućnost korištenja referentne građe i tomu slično. Drugim riječima, sâm prostor školske knjižnice doista se ispostavlja kao skladište knjiga u koje djeca dolaze posuditi ili vratiti prethodno posuđenu knjigu (ili, znatno rjeđe, kakvu drugu jedinicu knjižnične građe).

Nastavno na kulturnu djelatnost školskog knjižničara, a sukladno rečenim financijskim pretpostavkama, organizacija je brojnih kulturnih događaja uvelike otežana. Sreća u nesreći, ovdje dakako govorim o ličnom iskustvu, ta je što sam i sâm dionik tzv. književne scene, što mi je pomoglo „na prijateljskoj osnovi“ dovoditi kolegice i kolege pisce u školu, ne bi li tako djeca u danoj školi imala priliku stjecati čitalačke navike i kroz „žive susrete“ s piscima. Navedeno je, budući za takav tip aktivnosti predviđena sredstva nisu postojala, podrazumijevalo koncentrirati se na pisce iz bliže okolice (Tihomir Dunđerović, Marina Tomić, Marinko Plazibat, Zvonimir Stjepanović, Davor Ivankovac, Mirko Ćurić i dr.), tek uz jednu iznimku (Zlatko Krilić) – što je redom temeljeno na njihovoj dobroj volji, entuzijazmu i spremnosti na voluntarizam motiviran boljitkom odgojno-obrazovnog procesa u rečenoj ustanovi.

Apropos čitalačkih navika, u spomenutim uvjetima do naročito je korisnih zaključaka teško doći. Sredstva dotirana od ministarstva dostatna su tek za djelomičnu popunu lektirnog fonda: to je, dakle, ona građa koju učenici samim tim pretežno i posuđuju. O „lektirnom katalogu“ i mogućnosti njegove znatne (po meni nužne) promjene prethodnih je godina u obrazovnim krugovima bilo podosta riječi, no nisam primijetio stvarnu želju za bitnijim lektirnim osvježenjima (dozvolite da je posrijedi tek moj utisak).

Čini se kako mnogi kolegice i kolege kroatisti (a i dio pisaca, rekao bih) nikako da shvati kako je period osnovne škole period stjecanja čitalačkih navika. Drugim riječima, ključno je u osnovnim školama da djeca zavole čitati. Jednom, kada dakle zavole čitati knjige, bit će prilike i za pisce poput Jagode Truhelke, Augusta Šenoe ili Zlate Kolarić-Kišur. Uostalom, model temeljen na „obrani kanona“ u osnovnim školama – ako je suditi prema istraživanjima čitalačkih navika stanovnika Hrvatske, pa i rezultatima iz eseja na ovogodišnjoj državnoj maturi, prilično je jasno, dugoročno nije održiv, te je samim tim nužna promjena paradigme: kako od osnovnoškolske dobi (lektira tematski/jezično bliska iskustvu čitalaca), tako do mladih punoljetnih čitalaca (vaučeri za knjige).

Potonjim komentarom, doduše, izlazim iz okvira problematike školskog knjižničarstva o kojem sam za ovu prigodu pisao na temelju ličnih iskustava. Kao što za neku drugu prigodu – budući je spomenuti slučaj možda i više no ikada naglasio značaj školskog knjižničara u obrazovnom procesu – ne bi bilo zgoreg ukazati na iskustvo rada školske knjižnice u vrijeme nedavne pandemije, poglavito u periodima lockdowna i (ne)slavne online nastave. Do te prigode, međutim, valja se zadržati na naslovnom pitanju oko kojeg, realistima u školskom knjižničarstvu odavno je jasno, teško da će ikada prevladati konsenzus.

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.