Vanja Jurilj : Hrvatska si ne može priuštiti loše obrazovanje za bilo koje dijete i mladu osobu
Nenad Bartolčić: Na 22. izbornoj Skupštini ponovno ste izabrani za predsjednicu Hrvatske udruge školskih knjižničara, kako to da ste se odlučili prihvatiti prijedlog da odradite, nakon četverogodišnje stanke, još jedan mandat na čelu Udruge?
Vanja Jurilj: Novi izbor na poziciju predsjednice Hrvatske udruge školskih knjižničara je istovremena pohvala i kritika mome ranijem radu. Pohvala za neka postignuća, a kritika jer niti ja niti kolege koje su zadnjih godina bili najaktivniji u Udruzi nismo uspjeli motivirati i osposobiti druge, a naročito mlađe, kolege da preuzmu odgovornost vođenja i stvaranja novih vizija za unaprjeđenje školskog knjižničarstva. I zbog jednog i zbog drugog razloga nema prostora za odrađivanje mandata, na neki način morat će biti i bolji nego prije.
Za one manje upućene u rad Hrvatske udruge školskih knjižničara, možete li u kraćim crtama reći kako i kada je došlo do osnivanja ove strukovne udruge, s kojom namjerom?
Osnivanje Hrvatske udruge školskih knjižničara istovremeno je pokrenula grupa školskih knjižničara vizionara u Osijeku i Zagrebu motivirana potrebom sustavnog rješavanja nagomilanih problema u području školskog knjižničarstva. Osnivačka skupština je održana tijekom Proljetne škole školskih knjižničara 22. travnja 2002. godine. Temeljni ciljevi su od samog početka unaprjeđenje školskog knjižničarstva u svim njegovim područjima te postizanja više razine profesionalnog djelovanja i osiguranja digniteta školskih knjižničara.
Od osnutka do 2012. godine sjedište Udruge je bilo u Osijeku, a od 2012. sjedište je u Zagrebu. Danas Udruga ima podružnice u svim županijama, aktivna je u relevantnim profesionalnim udruženjima na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Svojim djelovanjem, Udruga pokušava obuhvatiti sve ciljane skupine kojih se školske knjižnice na bilo koji način tiču: stručne suradnike knjižničare, korisnike i nadležne ustanove.
Sada, nakon više od 20 godina postojanja Hrvatske udruge školskih knjižničara, koji bi bili njeni najveći dosadašnji rezultati, koje aktivnosti, što ste uspjeli promijeniti u korist školskih knjižničara?
Dvadeset godina je pristojan odsječak vremena, dovoljan za punoljetnost ljudskog bića… vjerujem i da je naša strukovna udruga u tome razdoblju sazrela i napravila vidljive doprinose razvoju školskog knjižničarstva Hrvatske. Rad je bio usmjeren na nekoliko različitih kolosijeka – unaprjeđenje zakonodavnog okvira, doprinos stručnom usavršavanju, suradnju sa srodnim institucijama, unaprjeđenje materijalnog statusa školskih knjižnica, promjenu percepcije školskog knjižničara… i meni se čini da su sva područja rada podjednako važna.
Hrvatska udruga školskih knjižničara je nadležnim ustanovama svake godine slala dopise za namjensko financiranje školskih knjižnica, priređivala i nudila prijedloge za bolju i pravedniju raspodjelu sredstava, uvijek se očitovala na različite javne rasprave vezane uz školsko knjižničarstvo. Pružali smo i dalje pružamo savjetodavnu pomoć školskim knjižničarima i knjižnicama u različitim spornim situacijama. Javnu vidljivost smo osiguravali organizacijom okruglih stolova, počevši s temom Ruka koja ti daje knjigu na Interliberu od 2007. godine, a od 2015. organizacijom svečanosti knjige i čitanja Knjižna booka koja je u 10 godina neprekidnog održavanja široj javnosti pokazala i prikazala stotine programa, izložbi, scenskih nastupa i multimedijalnih sadržaja nastalih u školskim knjižnicama i suradnjama sa školskim knjižničarima.
Od 2018. godine smo partneri u organizaciji Noći knjige, iako školski knjižničari u njenom obilježavanju samostalno sudjeluju još od samog početka. Organizirali smo i 14. samostalnih stručnih skupova, zadnji je održan u listopadu ove godine održan u Velikoj Gorici pod nazivom Gumbelijum roža fino diši, a tema mu je bila Zakon o hrvatskom jeziku. Udruga je i članica najvećih svjetskih strukovnih udruženja: IASL-e (International Association of School Librarians) i IFLA-e (International Federation of Library Associations and Institutions).
U obje svjetske profesionalne udruge je imala predstavnike u najvišim tijelima upravljanja. Imala je predstavnika I u Hrvatskom knjižničnom vijeću u mandate od 2018. do 2023. Sudjelovala je u kreiranju najvažnijih dokumenata vezanih uz školsko knjižničarstvo, a naročito se zauzimala za unaprjeđenje odredbi o financiranju u novom Standardu za školske knjižnice.
U profesionalnom smislu, uzevši u obzir potrebne kompetencije, širinu i opseg poslova, potrebnu suradnju s nizom partnera i ustanova i veliki stručni i financijski pothvat, najveći uspjeh Udruge je organizacija Svjetskog kongresa školskih knjižničara koji se pod nazivom Okupljanje – Osnaživanje – Preobrazba: Školske knjižnice (Convergence – Empowering – Transformation: School Libraries), održao od 21. do 25. listopada 2019. godine u Dubrovniku. Nakon 663 dana priprema, više od 6000 sati rada, 36.250 prijeđenih kilometara, tisuća kreiranih dokumenata, dopisa, ponuda, pozivnica…, više od 300 sastanaka i tisuća sati telefonskih poziva ugostili smo 240 kolega i kolegica iz 50 zemalja svijeta. Prema povratnim dojmovima sudionika bio je to stručni skup na kojem su se osjećali ponosno što su školski knjižničari.
U smislu dalekosežnog utjecaja na školske knjižnice, knjižničare, a vjerujem i na cijeli obrazovni i knjižnični sustav, najveći uspjeh Udruge je izmjena nepovoljnih odredbi u Zakonu o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti iz 2019. godine kojom smo izuzeli osnovne i srednje škole Hrvatske od mogućnosti sklapanja ugovora o pružanju knjižničnih usluga s vanjskim partnerima i time osigurali dalje postojanje školskih knjižnica. Kako bi čitatelji imali predodžbu o značaju tog pothvata za opstanak kulture, jezika, odgoja i obrazovanja, ali i izdavačke i povezanih djelatnosti, dovoljno je reći da je ukupan broj knjižnica u Republici Hrvatskoj 1.872 – od toga je 1.366 školskih knjižnica (73%). Članovi osnovnoškolskih i srednjoškolskih knjižnica čine 42% članstva svih knjižnica.
Kako je disperzirano članstvo, u smislu pokrivenosti osnovnih odnosno srednjih škola?
Otprilike trećina od ukupnog broja školskih knjižničara, točan naziv je stručni suradnik knjižničar, je učlanjena u Hrvatsku udrugu školskih knjižničara – Udruga ima 400 članova. S obzirom na udio knjižnica osnovnih (965) i knjižnica srednjih škola (368) broj članova iz osnovnih i srednjih škola je proporcionalan – iz jedne i druge skupine imamo oko trećinu članova (285 i 115).
Koji su danas najveći problemi s kojima se susreću školski knjižničari? Prije godinu dana pisao sam o rezultatima jednog istraživanja u kojem se moglo pročitati da npr. u više od polovine škola (55%) nema dostupnih računala u školskim knjižnicama, ili da četvrtina škola ima samo jedno računalo na raspolaganju (24%). Samo 16% anketiranih knjižničara/knjižničarki smatra da je njihova knjižnica dostatno opremljena različitim naslovima lektirne i stručne građe, a tek 15% njih procjenjuju da ima dovoljan broj primjeraka pojedinih naslova lektirne i stručne građe. Koliko znam Hrvatska udruga školskih knjižničara se zalaže za dovoljan broj knjiga za lektiru i stručnih knjiga za učenike i nastavnike; dovoljan broj časopisa; dovoljan broj audio-vizualne građe i multimedije; dovoljan broj mjesta u čitaonicama... kakva je situacija u stvarnosti na terenu, mijenja li se situacija na bolje?
Vjerujem da gotovo sve školske knjižnice i njihovi knjižničari imaju neki od navedenih problema. Njima možemo dodati i probleme u suradnji s ravnateljima, kolegama, probleme vezane uz pritisak prelaska na rad u jednoj smjeni, upitno zanimanje i sposobnost učenika za čitanje, a možda najviše od svega svojevrsnu profesionalnu usamljenost jer se bavi djelatnošću koja jednim dijelom izlazi izvan okvira ustanove u kojoj radi. Uz sve probleme, ipak bih se usudila reći da se situacija promijenila na bolje: statistički podatci pokazuju da je nabava bolja i bliža propisanoj nego što je bila, da je posudbi više nego ranije, da broj sudionika u programima raste… Stručni suradnik knjižničar je postao netko koga se prepoznaje kao dobrog partnera i u knjižničarstvu i u obrazovanju.
U prilog tvrdnji o napretku govore i statistički podatci Državnog zavoda za statistiku prema kojem je u 2023. godini u školskim knjižnicama posuđeno 5.778.426 jedinica knjižne građe (4.230 po školskoj knjižnici), nabavljeno 166.559 jedinica knjižnične građe (122 po školskoj knjižnici), na što je utrošeno 1.851.804,16 eura (1.355,63 eura po školskoj knjižnici). Problem je, kao i sa svakom statistikom, što prosječan porast ne znači ništa školskim knjižnicama s premalim prostorima i malim brojem učenika zbog čega teško dolaze do ispunjenja Standardom propisanih normi, a još važnije je da teško postižu kvalitetu knjižnične usluge koja bi omogućila jednake uvjete obrazovanja za sve zagarantiranih Ustavom RH. Upravo na tome ćemo raditi u narednom razdoblju jer smatramo da si Hrvatska ne može priuštiti loše obrazovanje za bilo kojeg dijete i mladu osobu.
U odnosu na državne institucije, koji su vam glavni partneri, i kako ste zadovoljni suradnjom s njima?
Nadležnost nad školskim knjižnicama je podijeljena između dva ministarstva: Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih i Ministarstva kulture i medija. Imaju stručni nadzor Agencije za odgoj i obrazovanje i matične službe pri Zavodu za knjižničarstvo Republike Hrvatske. Prirodno je da smo upućeni na suradnju sa svim tim ustanovama. Tijekom vremena se intenzitet suradnje izmjenjivao, nekada se isticala suradnja s Agencijom za odgoj i obrazovanje, nekada bi u prvi plan došla suradnja s Ministarstvom kulture i medija u ovisnosti od aktivnosti koje su tada bile u fokusu profesije. Zadnjih godina se ističe intenzivna i obostrano inicirana suradnja s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu i njenim Zavodom za knjižničarstvo.
Moj je dojam da bez obzira koja politička garnitura bila na vlasti, da je osnovni generator problema tj. nedovoljno brzog rješavanja istih Ministarstvo znanosti i obrazovanja (po novom s dodatkom "mladih" u nazivu), a čini mi se i Agencija za odgoj i obrazovanje. No, što im konkretno školski knjižničari najviše zamjeraju?
Školske knjižnice i školski knjižničari, tj. njihova djelatnost, su najveće žrtve razdvajanja ministarstva koje ima u nadležnosti obrazovanje od ministarstva koje ima u nadležnosti kulturu. Činjenica je da je knjižničarstvo matična djelatnost u Ministarstvu kulture i medija, a knjižnice u sustavu osnovnih i srednjih škola financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih i osnivači (gradovi ili županije) koji među zaposlenicima nemaju knjižničare ili stručnjake koji se u knjižničarstvo razumiju. U najvećem broju slučajeva nisu ni svjesni zakonskih obaveza vezanih uz školske knjižnice. Razumljivo je da je to problem za svakog školskog knjižničara, a i za nas koji zastupamo interese profesije – sa svakom novom garniturom u Ministarstvu ili kod osnivača cijeli posao zagovaranja i tumačenja propisa počinje ispočetka.
Ipak, za razliku od gore navedenih institucija, Ministarstvo kulture i medija mi se čini manje odgovornom za problematiku ovog sektora, iako je npr. provođenje Nacionalne strategije poticanja čitanja skoro pa u cijelosti potpalo pod ovo ministarstvo. Iz meni nedokučivih razloga, MZOM se od samih početaka nije snažnije poduhvatio rada na NSPČ, niti organizacijski a još manje financijski. Kako Vi to vidite?
Na svom prvom Svjetskom kongresu školskih knjižničara, 2009. godine u Padovi čula sam zanimljivo i dobro zapažanje Jamesa Henryja, tadašnjeg predsjednika Svjetske udruge školskih knjižničara, koji je rekao: Mi smo samo izbočina na velikom slonu. (We are just a bump on a big elephant.) Slon je, u ovoj rečenici, sustav obrazovanja. To je skoro u svakoj zemlji tako velik i kompleksan sustav da se gotovo nigdje sustavno i detaljno ne bavi tim dodatkom – školskim knjižničarstvom.
Iako nam je možda teško povjerovati, hrvatsko školsko knjižničarstvo je, uz sve svoje nedostatke, jedno od zakonski najuređenijih, ima najobrazovanije školske knjižničare i ima knjižnicu u svakoj školi što je nedostižan ideal za većinu zemalja – na primjer, u Republici Irskoj svega 6 škola ima školsku knjižnicu, sve su srednje škole i u privatnom vlasništvu. Iz navedenoga možete razumjeti da nisam iznenađena neuključivanjem, tada još samo - Ministarstva znanosti i obrazovanja, u Nacionalni projekt za poticanje čitanja. K tome, uz sve navedene probleme, našim ustanovama kronično nedostaje suradnja.
Moram priznati da mi jedna stvar nije jasna. MZOM određuje pravila, donosi npr. Standard za školske knjižnice, a onda kao jedan od najvažnijih financijera sustava ne ispunjava u cijelosti ono što je samo propisalo?
S obzirom da knjižničarstvo nije matična djelatnost u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih, ono nije samostalno donosilo Standard za školske knjižnice. Njegov prijedlog je donijela radna skupina koju je okupila Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu koja prema Zakonu o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti iz 2019. ima i zadaću izrade prijedloga dokumenata koji proizlaze iz tog zakona. Prijedlog standarda za školske knjižnice je dorađivan na sjednicama Hrvatskog knjižničnog vijeća u čijem sam radu sudjelovala u vrijeme donošenja novog Standarda.
Usuglašavanje s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih je trajalo dugo, lako je za pretpostaviti da je jedna od najspornijih odredbi upravo ona vezana za financiranje nabave knjižnične građe. Uspjeli smo definirati financiranje na način da svakoj školskoj knjižnici bude moguće ostvariti dostatnu i kvalitetnu nabavu namjenskim sredstvima Ministarstva i osnivača („najmanje pola knjige po učeniku i stručnom suradniku“), ali nismo uspjeli osigurati da se ta odredba i primijeni.
Koliko danas u vrijeme ogromne ekspanzije digitalnih tehnologija, raznih gadžeta pa i novih ovisnosti o ekranima, može školska knjižnica/knjižničar učiniti za mlade generacije? Može li ih u suradnji s naravno učiteljima u većoj mjeri zainteresirati za knjigu i čitanje?
O nepovoljnom utjecaju suvremenih tehnologija na djecu i mlade, a i na starije, već neko vrijeme se intenzivno piše… u praksi se to naslućivalo i prije nego što se počelo pisati i glasno govoriti. Promjenu mogu napraviti svi koji su svjesni problema, a školski knjižničar svakako ima potrebna znanja i potrebne alate da predvodi tu promjenu. Najbolji alat je dobro opremljena i lijepo uređena školska knjižnica… dobre knjige i same nalaze put do čitatelja jer, usprkos svim predrasudama, još uvijek postoje mladi koji čitaju, prate izlazak novih naslova i traže ih. Upravo tu dolazi do izražaja znanje školskog knjižničara pri izgradnji knjižničnog fonda, lektira nije dovoljna za privlačenje novih čitatelja i za nadgradnju čitateljskih navika.
Naravno, tu dolazi i do izražaja problem financiranja nabave takve građe – utješno je da se takvi naslovi nabavljaju u manjem broju primjeraka i ne zahtijevaju velika sredstva na godišnjoj razini. Suradnjom s učiteljima i organiziranjem projekata za poticanje čitanja moguće je vratiti čitanje u modu – u svojoj školi sam provodila takve projekte i nisu uvijek zahtijevali neka dodatna financijska ulaganja, ali dodatno vrijeme i angažman jesu – rezultat nije izostao!
Koje bi bile neke važnije aktivnosti Hrvatske udruge školskih knjižničara u 2025. godini?
U 2025. godini planiramo nastaviti s redovitim aktivnostima: organizacija 11. Knjižne booke, suradnja u organizaciji Noći knjige i organizacija 15. samostalnog stručnog skupa u Osijeku. Namjeravamo intenzivirati rad podružnica i u suradnji izraditi prijedloge financiranja nabave knjižnične građe za školske knjižnice od strane osnivača.
U suradnji s Hrvatskim knjižničnim vijećem i Hrvatskim zavodom za knjižničarstvo planiramo napraviti analizu stanja i izraditi razvojni plan školskih knjižnica za naredno razdoblje kako bismo uspjeli postići poštivanje odredbi novog Standarda za školske knjižnice vezano za financiranje nabave knjižnične građe, ali i opremanje i dogradnju školskih knjižnica.
I dalje ćemo promovirati naše školsko knjižničarstvo na međunarodnoj razini sudjelovanjem u aktivnostima.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.