Zašto se štedi na nabavi knjiga za školske knjižnice?
"Studeni je očito mjesec kad, nakon našeg dugog čekanja i neizvjesnosti i nakon dopisa koji uredno svake godine šaljemo, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih odluči u nekom času objaviti Odluku o raspodjeli sredstava za opremanje školskih knjižnica obveznom lektirom i stručnom literaturom. Zanimljivo je da je svake godine potrebno bar dva tjedna od donošenja odluke do toga da ugleda svjetlost dana. Neki put odluka bude poslana na e-adrese škola, pa tek naknadno osvane na mrežnim stranicama Ministarstva, a ovog puta je za osnovne škole samo objavljena, a za srednje samo poslana. Obično su osnovne škole prve, ali ove su godine srednje škole čak saznale za sredstva tijekom Interlibera!
Interliber je još uvijek naš najveći sajam knjige i svake se godine održava u isto vrijeme i velik broj školskih knjižničara ne propušta priliku uživo se susresti s nakladnicima, promotorima, piscima, velik broj ih dovodi učenike sa sobom, ali knjige mogu samo gledati i zapitkivati hoće li i do kada trajati interliberski popusti. Postavlja se pitanje kad će stići sredstva, koja su ipak nešto veća od prošlogodišnjih, ali još uvijek nedostatna, s obzirom na to da je rok za predaju izvješća 31. prosinca 2024."
Ovih nekoliko uvodnih rečenica prenosim s portala Hrvatske udruge školskih knjižničara (HUŠK), i neshvatljivo mi je zbog čega je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih (MZOM) očito ne po prvi put objavilo odluku o financijarnju u zadnji čas. A upravo najmađe generacije trebamo motivirati na čitanje knjiga kvalitetnom i različitom knjižnom građom (ne samo lektirnim kanonom, ta o lektirama je valjda već sve rečeno!) koju će moći posuditi ili će se obrađivati u sklopu nastave, uz koju će razvijati sklonost knjizi i čitanju, ali i razumijevanje pročitanog. Za ilustraciju problema osvrnut ću se na financiranje školskih knjižnica u osnovnim školama, iako niti u srednjim školama situacija nije bitno drugačija.
Pogledajmo koja je sredstva u posljednje tri godine MZOM izdvojio izdvojio za opremanje osnovnoškolskih knjižnica obveznom lektirom i stručnom literaturom. Za 2024. godinu osigurano je 591.615,00 eura koje se raspoređuju na 902 škole koje su podijeljene u 11 kategorija, ovisno o broju učenika koji pohađaju svaku pojedinu školu. Pa je tako onim najmanjim školama/knjižnicama koje pohađa ne više od 50 učenika dodijljeno po 240,00 eura, i možete zamisliti sreću školske knjižničarke koja se još možda i stigla zaletjeti na Interliber i za 240,00 eura kupiti "brdo knjiga" (sic!). Neće biti mnogo sretniji niti knjižničari u većim školama (npr. 965,00 eura u školama/knjižnicama koje pohađa 451-550 učenika, ili 1.760,00 eura u onim najvećim, koje pohađa više od 950 učenika). Pod pretpostavkom da uspiju uhvatiti najbolje moguće popuste, vjerojatno će se vratiti s vrećicom u kojoj će biti cca 20-ak knjiga, dok će oni "bogatiji" knjižničari za svojih 1000 učenika na račun MZOM-a možda uspjeti napuniti kutiju s 100-ak komada knjiga.
A sve to iako je HUŠK u svom dopisu/molbi upućenom krajem listopada Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih, naveo sljedeće: "Naša molba odnosi se na pravovremenu i dostatnu doznaku namjenskih sredstava za nabavu knjižnične građe kako bi školski knjižničari mogli na vrijeme i u skladu s važećim propisima nabaviti potrebnu knjižničnu građu. Jednostavnim uvidom u ponudu nakladnika vidljivo je povećanje cijena knjiga te se prosječna cijena naslova za cjelovito čitanje kreće od 15,00 do 20,00 eura, cijene stručne literature su između 20,00 i 30,00 eura, a cijene naslova za referentnu zbirku dostižu iznose više od 50,00 eura. U skladu s navedenim, ukupan iznos namjenskih sredstava, koje bi osnivač i nadležno ministarstvo trebalo doznačiti školskim knjižnicama za nabavu knjižnične građe, je najmanje 9,69 eura po učeniku i učitelju (7,75 eura za naslove za cjelovito čitanje, 0,94 eura za stručnu literaturu – 4% nabave i 1 euro za referentnu zbirku 7.5 % nabave). (...) Ono što primjećujemo je da osnivači niti ove godine nisu uskladili iznose doznačenih sredstava sa Standardom (ako sredstva uopće i doznačuju). Na primjer, Grad Zagreb je knjižnicama osnovnih škola doznačio 1,99 eura po učeniku."
Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da razloga za nezadovoljstvo nema jer je iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih za 2024. zapravo izdvojeno više (sic!) budući da je za prethodnu 2023. godinu bilo osigirano 471.564,00 eura za 902 škole/knjižnice, a u 2022. tek 443.957,00 eura za 901 školu/knjižnice. Naravno, kada se kumulativno gledaju brojke tj. iščitavaju samo ukupni iznosi, manipulirajući brojkama netko će se možda pohvaliti kako izdvajanja zadnjih nekoliko godina rastu, no to je varava argumentacija jer je važno imati u vidu od koje ishodišne vrijednosti odnosno od kojih realnih potreba školskih knjžnica krećemo.
Razlika u odnosu na 2022. je povećanje od 147.658,00 eura, i može to na papiru izgledati kao značajni pomak, ali te su cifre isuviše nedostatne u odnosu na svrhu/potrebu za koju se izdvajaju, s obzirom na ulogu školskih knjižnica u obrazovanju nekih novih generacija školaraca, te na deklarativne ciljeve koji se kao žele postići.
Riječ je o godišnjim sredstvima namijenjenim popuni i obnovi fonda, pa ako se u jednadžbu unese i podatak da se prema Standardu za školske knjižnice (zakonski akt kojeg je donijelo to isto ministarstvo!) "knjižna građa dopunjava svake školske godine sukladno raspoloživim sredstvima u državnom proračunu i proračunu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a najmanje 0,5 jedinica po učeniku i učitelju, odnosno nastavniku, odgajatelju i stručnom suradniku" - rezultat je još porazniji, iako treba imati u vidu da odgovornost za financiranje uz MZOM dijele tamo gdje su osnivači i gradovi i županije. Trebalo bi napokon povesti i računa da se financira i nabava djela za slobodno čitanje jer u školama, srećom, još uvijek postoje i ona djeca koja vole čitanje, ali često se dogodi da kada traže neku noviju knjigu njihov knjižničar/ka tu knjigu nema, jer je nemaju čime kupiti. Na ovaj način ih samo odvraćamo od čitanja.
Prošle sam godine prenio rezultate akete provedene među školskim knjižničarima, prema kojima samo 16 % anketiranih knjižničara/knjižničarki smatra da je njihova knjižnica dostatno opremljena različitim naslovima lektirne i stručne građe, dok njih 84 % smatra da nije. Jednaka je situacija i kada je riječ o dostupnim primjercima naslova jer samo 15 % knjižničara/knjižničarki procjenjuju da ima dovoljan broj primjeraka pojedinih naslova lektirne i stručne građe, dok njih 85 % smatra da knjižnica ne posjeduje dovoljan broj primjeraka pojedinih naslova. Nije da se školski knjižničari nisu žalili na sve to, pisali predstavlke, organizorali javne debate ... ali sve to nije pomoglo, stvari se bitno promijenile nisu.
Istine radi, treba reći da se škole ipak nekako snalaze, pa i na druge načine povremeno uspijevaju osigurati dio potrebnih sredstava (projektima, financiranjem lokalne zajednice, donacijama), ali to im nije uvijek ostvarivo. Neadekvatno financiranje školskih knjižnica pokazuje da smo kao društvo neodgovorni i škrti, da ne upotrijebim neku težu riječ, i zalud nam sve statistike, još uvijek nedostatna istraživanja i nedostatno financijski potpomognuti akcijski planovi... no ovdje stajem. Komentar o provođenju Nacionalne strategije poticanja čitanja i razina (ne)sudjelovanja Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih u Strategji od samog početka, nameće se kao logični nastavak ovog teksta, stoga uskoro možete očekivati samostalni prilog o toj temi.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.