Tko su kočničari Nacionalne strategije poticanja čitanja?

Postoje dani koji me napune energijom, kao i oni drugi koji pak snize i ono malo preostalog adrenalina i vjere u smisao onoga čime se bavim. Naime, prije mjesec dana proveo sam nekoliko sati u Ministarstvu kulture i medija (MKM) gdje smo bili pozvani svi članovi radne skupine koji smo još prije desetak godina zajednički osmislili i izradili koncept Nacionalne strategije poticanja čitanja (NSPČ), pa iako je odaziv članova bio polovičan, ipak nas se oko ovalnog stola sveukupno okupilo dvadesetak, respektabilan broj. Ukratko, tijekom diskusija pokušavao sam nazočnima objasniti što, iz moje perspektive, radimo krivo (ili uopće ne radimo), a na kraju sastanka nisam se mogao oteti dojmu da je sve to što činimo upitno jer već predugo se o NSPČ ne promišlja s jasnom namjerom da se nešto veće i brže napravi, već se zadovoljavamo premalim pomacima.

Lijepo je da je napokon i na nacionalnom nivou zaživjela mjera "Rođeni za čitanje" koja promiče čitanje od najranije dobi i bavi se predškolskom djecom kao čitateljima uz aktivnu ulogu pedijatara, i upućuje svakog roditelja na redovitim sistematskim pregledima o važnosti čitanja naglas za razvoj djetetovih čitalačkih navika, čitanja iz užitka i utjecaja na sveukupni djetetov razvoj. Učinci te mjere će se vidjeti kroz koje desetljeće, no što je s drugima? Izgleda mi da se više niti ne iznenađujemo rezultatima istraživanja koje svake godine prezentiramo na otvorenju Noći knjige, a podsjećam da smo pali na samo 40% anketiranih koji u godinu dana pročitaju barem jednu knjigu!

Od predstavnica/ka Ministarstva znanosti i obrazovanja (MZO) i Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO) i dalje slušamo da ovo resorno ministarstvo za plaće zaposlenima u obrazovanju izdvaja cca 90 % raspoloživih sredstava, i da mu vrlo malo ostaje za financiranje programa, potporu izdavaštvu, otkup knjiga za knjižnice... Od prve inicijative za donošenje NSPČ iz 2012. godine pa do danas u MZO se promijenilo čak 6 ministara/ica što je znatno onemogućilo djelotvorniji kontinuitet, prepušteno je da MKM više-manje kontinuirano i samostalno skrbi o NSPČ, ali prebacujući zaduženja uglavnom na leđa koordinatorice provedbe NSPČ, što je veliki organizacijski gaf, jer da tako funkcionira npr. organiziranje Noći knjige te masovne manifestacije više ne bi bilo!

Na žalost, u MKM se i dalje za glavni izvor financiranja NSPČ pouzdaju u EU fondove, preciznije u Europski socijalni fond, što znači da je puno premalo njenog direktnog financiranja iz "domicilnog" državnog proračuna. Jer, problem s ESF natječajima je da na njih nerijetko ne mogu aplicirati svi oni koji su i najproduktivniji u sektoru knjige, koji zajedno s autorima stvaraju knjižno tržište i provode brojne programe, a to su nakladnici i knjižari koji su mahom registrirani kao trgovačka društva, što ih je npr. u startu diskvalificiralo kao potencijalne prijavitelje na ESF-ov natječaj "Čitanjem do uključivog društva" koji je bio raspisan 2020/2021. godine. Tada je glavnina sredstava tj. 36 milijuna tadašnjih kuna pripala javnim instutucijama tj. narodnim knjižnicama za kupovinu bibliobusa, a udruge koje su se stigle prve prijaviti ("brzi prst") na njihov dio natječaja podijelile tek cca 5 milijuna kuna. Podsjetimo, to je trebala biti glavna, inicijalna, tek prva u nizu većih potpora za poguranac i provođenje NSPČ.

Nerado citiram samog sebe, tj. upućujem na neka već prije izrečena/napisana razmišljanja. Dakle, možda pojedinci misle da je Nacionalne strategije poticanja čitanja samo skup već postojećih aktivnosti od kojih se neke već i desetljećima provode, i da je dovoljno osigurati tek malo više pogonskog goriva, no tako se ne rješava problem koji zahtjeva hitne intervencije.

Dovoljan razlog za hitnost je podatak posljednjeg istraživanja iz 2023. godine da čak 60 % građana Hrvatske nije tijekom godine dana pročitalo niti jednu knjigu, a tek njih 20 % je odgovorilo da je u posljednjem tromjesječju kupilo knjigu. A više od polovice onih koji nisu uzeli knjigu u ruku još od prvih istraživanja koje se objavljuju u Noći knjige kategorički tvrdi da su definitivno nezainteresirani za čitanje knjiga!

Kada se danas s odmakom pogledaju aktivnosti koje se mogu iščitati iz akcijskih planova Nacionalne strategije poticanja čitanja, prvo bi trebalo razgraničiti nove aktivnosti od onih koje su se s automatizmom provodili i prije izrade i usvajanja Strategije, i utoliko ne možemo biti zadovoljni niti sadržajem niti dinamikom aktivnosti koje bi se mogle neposredno pripisati provođenju Strategije. Tim prije što nam spomenuta godišnja istraživanja pokazuju da nismo ostvarili bitne pomake, pa čak niti u vremenu intenzivnije pandemije COVID 19 gdje se u svijetu mahom bilježila veća čitanost odnosno usmjerenost na knjigu i čitanje zbog protupandemijskih mjera kao što su bili lockdown i slične. Dakle, niti COVID nam nije "pomogao" da barem kratkotrajno poboljšamo ili "prevarimo" statistike.

Period od sada već 11 godina trebao je biti dovoljan da se od početne inicijative za donošenje Strategije pa do današnjih dana odradi daleko veći posao, poslože prioriteti, formiraju operativniji akcijski timovi koji bi gurali provođenje Strategije, te donošenje brojnijih odluka od strane resornih ministarstava, agencija i drugih.

No, prije svega se kiksalo u osiguravanju financijskih sredstava za lansiranje NSPČ i barem inicijalni dio aktivnosti koje bi činile razliku u odnosu na uobičajeno stanje jer, budimo realni, već nekoliko desetljeća postoje i izvode se programi kojima je u opisu "poticanje čitanja", i oni se svake godine subvencioniraju u sklopu npr. Javnih potreba u kulturi RH. Strategija i početak njezinog konkretnog provođenja trebali su biti odskočna daska za nešto mnogo više od onoga što smo i prije imali, i što se ionako pokazalo nedovoljno, a što su rezultati istraživanja jasno potvrdili.

A takav iskorak košta, i u njega je potrebno uložiti mnogo više nego li je Hrvatska za to (bila) spremna. Uspješno provođenje Strategije ne može se odraditi s nekoliko milijuna više u odnosu na uobičajena godišnja izdvajanja, za pravi iskorak treba uložiti i dodatnih nekoliko desetaka milijuna kuna godišnje, i tako u kontinuitetu kroz barem 5 godina (Vlada RH je inicijijalno i usvojila Strategiju na rok od 2017. do 2022. godine). Naravno, nitko nije mogao predvidjeti da će s početkom 2019. svijet poharati pandemija COVID 19, kao ni da će početkom 2022. započeti rat u Ukrajini, međutim, nemojmo se zavaravati i misliti da bismo, da se ništa nije dogodilo, samo tako bili spremni pronaći neophodna proračunska sredstva koja bi činila bitnu razliku u odnosu na uobičajeno financiranje hrvatske knjige.

Vratimo se na početak ovog teksta. Iz redova MKM sastanku nije nazočio nitko na višoj hijerarhijskoj razini od koordinatorice NSPČ i voditeljice Službe za knjigu i nakladništvo (ali su bili prisutni na sastanku koji se koji sat ranije vodio oko novog modela za otkup knjiga u knjižnicama!), što bi se moglo protumačiti ili da su loše iskoordinirani termini sastanaka ili da NSPČ nije u primarnom fokusu, iako će Vlada RH zasigurno produžiti trajanje NSPČ i prihvatiti njezin novi petogodišnji akcijski plan.

No, treba biti korektan i reći da je Ministarstvo kulture i medija daleko više "povuklo" i angažiralo se oko NSPČ nego li Ministarstvo znanosti i obrazovanja, iako bi po logici stvari i predmetu same strategije trebalo biti obratno (obrazovni sustav, školstvo, djeca i mladi...). Kako postići veću razinu koordinacije i suradnje ova dva ministarstva očito da nitko ne zna tj. nema taj čarobni štapić, a zbog te nedovoljne angažiranosti u prvom redu MZO-a trpe i neke druge mjere, kao što je npr. otkup knjiga za knjižnice, jer on ne bi trebao biti uglavnom samo briga MKM (kada je riječ o knjigama za odraslu čitateljsku knjižničnu publiku), dok školske knjižnice koje u najvećoj mjeri pokriva MZO (i dijelom lokalna zajednica) raspolažu u pravilu vrlo skromnom, nedovoljnom ponudom knjiga za osnovnoškolce i srednjoškolce. O reformi obrazovanja da i ne govorimo. 

Dakle, na trenutni se način ne može niti brzo niti efikasno (s konkretnim željenim rezultatima) provoditi NSPČ, tim više što se na sastanku mogla uočiti razlika u pristupu prisutnih koji djeluju u javnom sektoru i kojima brzina djelovanja nije baš i vrlina (oni kao da uvijek imaju sve vrijeme svijeta ispred sebe) dok oni iz realnog sektora, bilo privatni poduzetnici bilo freelanceri, dobro znaju da nemaju vremena za čekanje, navikli da sa svakim idućim mjesecom moraju iznova i pod velikim stresom osiguravati i isplaćivati plaće i honorare.
 

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.