Godine (ne)čitanja : Kako ubrzati Nacionalnu strategiju poticanja čitanja?

Sve je zapravo počelo 25. i 26. listopada 2012. godine kada je Goethe Institut Hrvatska, u suradnji s udrugom nakladnika ZANA, udrugom Knjižni blok i hrvatskim P.E.N. centrom,  organizirao dvodnevnu konferenciju "Poticanje čitanja: njemačka iskustva i hrvatske perspektive" na kojoj je gostovala Sabine Uehlein, direktorica za programe i projekte zaklade Stiftung Lesen, koja od 1988. razvija programe poticanja čitanja u Njemačkoj. Odmah po završetku konferencije pokrenuta je inicijativa za osnivanje međusektorskog tijela za poticanje čitanja u Hrvatskoj.

Prisutni stručnjaci raznih profila, koje povezuje problematika knjige i čitanja u Hrvatskoj, javno su se obratili Predsjedniku Republike Hrvatske, Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti i obrazovanja s prijedlogom za osnivanje međusektorskog tijela s ciljem izrade Nacionalne strategije poticanja čitanja i promicanja kulture čitanja među građanima svih dobi, to jest ujedinjavanja, koordiniranja, evaluacije i osiguranja kontinuiteta postojećih kvalitetnih projekata, poticanja istraživanja i međusobnog povezivanja znanstvenih istraživanja radi uspostave referentnih točaka u trajnom praćenju razvoja čitatelja i čitanja te trajne skrbi o kulturi čitanja koja zahtijeva kontinuirane analize stanja, promjene društvenog konteksta čitanja, koordinaciju i evaluaciju postojećih i razvoj novih projekata u navedenom području.

Idućih godinu dana po tom se pitanju nije događalo ništa vrijedno spomena!

Napokon, 18. veljače 2014. godine, tadašnja ministrica kulture Andrea Zlatar Violić imenovala je Povjerenstvo od 30 članova sa zadatkom izrade Nacionalne strategije poticanja čitanja (NSPČ). Cilj je navedenog dokumenta stvoriti okvir za konkretno djelovanje na svim razinama, od nacionalne do lokalne i institucijske, kako bi se osigurali uvjeti za razvoj čitatelja od najranije dobi, osposobljavanje čitatelja za čitanje različitih tipova književnih i neknjiževnih tekstova u različitim formatima, osnaživanje kritičkog čitanja, a posebne mjere uključuju brigu za hrvatsku književnost i autore, za razvoj i primjenu mehanizama praćenja čitatelja/nečitatelja te za poduzimanje djelotvornih koraka za razvoj kulture čitanja u Republici Hrvatskoj.

Ukratko: od Nacionalne strategije poticanja čitanja očekuje se da će doprinijeti razvoju kulture čitanja i omogućiti što većem broju pripadnika hrvatskog društva da čita sa zadovoljstvom i razumijevanjem.

U Ministarstvu kulture RH, 17. ožujka 2014. godine održan je prvi sastanak Povjerenstva za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja, a prema području rada formirano je šest skupina

• Odgoj i obrazovanje – predškolska dob i čitanje
• Odgoj i obrazovanje – škola i čitanje
• Institucije (knjižnice i čitanje)
• Izdavači i čitatelji
• Hrvatski autori i čitanje
• E-knjiga.

Rad Povjerenstva na Strategiji odvijao se u četiri zajednička sastanka svih uključenih i nizu konzultativnih sastanaka navedenih radnih skupina. Polazni materijal za rad bili su prikupljeni podaci o programima poticanja čitanja u hrvatskim osnovnim i srednjim školama i knjižnicama, u čijem su prikupljanju sudjelovali Ministarstvo kulture (MK), Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO) i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (NSK).

Strategija je izrađena tijekom triju radionica i brojnih konzultativnih sastanaka na kojima su članovi Povjerenstva kontekstualizirali svoja razmišljanja o čitanju i izradili SWOT analizu (uobičajena engleska kratica kojom se označava metoda samoevaluacije koja daje polazišta za strateško planiranje, a odnosi se na analizu snaga, slabosti, prilika i prijetnji), definirali viziju, strateške i specifične ciljeve te mjere za provedbu Strategije.

Ova vizija trebala se ostvarivati tijekom idućih pet godina provedbom aktivnosti i projekata koji doprinose ostvarenju triju ključnih strateških ciljeva:

1. uspostavljanje učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju;
2. razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje;
3. povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala.

Teme, ciljevi i rezultati zajedničkih sastanaka članova Povjerenstva tijekom procesa izrade Strategije bili su višestruki: upoznavanje s metodologijom izrade Strategije uz njezino kontekstualiziranje u hrvatskoj problematici i potrebama, kreiranje odgovarajućih rješenja u vezi s poticanjem čitanja u Hrvatskoj (identifikacija problema po područjima uz identificiranje snaga, slabosti, prilika i prijetnji, određenje pojma čitanja, postavljanje strateških ciljeva i posebnih ciljeva uz prijedlog mjera, projekata i dionika) te upoznavanje s mogućim rješenjima u drugim zemljama koje imaju tradiciju poticanja čitanja na nacionalnoj razini.

Na posljednjoj, trećoj, strateškoj radionici pripremljena je podloga za operacionalizaciju Strategije putem Akcijskog plana za razdoblje od 2017. do 2022.

Dakle, Povjerenstvo je glavninu posla oko izrade Strategije odradilo do kraja 2014. godine, u ožujku 2015. tekst Strategije usaglašen je sa stručnim službama Ministarstva kulture, a krajem travnja 2015. Strategija je dana na javnu raspravu koja je trajala od 23. travnja do 20. svibnja 2015., nakon koje je izrađena i završna verzija Strategije koja je još morala proći kroz verifikaciju cijelog nizu s njom povezanih resornih ministarstava i agencija, planiranje i odobravanje financijskog okvira neophodnog za njezino provođenje i dočekati završni čin usvajanja na Vladi RH.

Nacionalna strategija poticanja čitanja usvojena je 2. studenog 2017. na sjednici Vlade RH, a ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek objavila je tu vijest novinarima tek koji sat kasnije na presici u Ministarstvu kulture.

Na taj način dovršen je proces koji je trajao punih pet godina, i koji su i prethodne Vlade imale priliku zgotoviti barem godinu-dvije ranije, ali sada je ipak bilo najvažnije da je ovaj važan strateški dokument usvojen, i da je postavljen okvir unutar kojeg bi Hrvatska trebala graditi društvo koje uvažava knjigu u svim njezinim fazama, od trenutka kada se stvara pa do trenutka kada napokon završava kod onih kojima je od prvog trenutka i namijenjena - čitateljima, od onih tek potencijalnih i najmlađih pa do starijih dobnih skupina.

Nakon što je Vlada RH usvojila Strategiju ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek je u dogovoru s Ministarstvom znanosti i obrazovanja imenovala je članove Povjerenstva za izradu Akcijskog plana Nacionalne strategije poticanja čitanja za 2018. godinu. 

Na prvoj sjednici, nakon rasprave o načinima financiranja Strategije, članovi povjerenstva su raspravljali o stvaranju temelja za izradu akcijskog plana te načinima kako kroz interdisciplinarni pristup uključiti najbolje metode iz različitih područja u svrhu kvalitetnog osmišljavanja Akcijskog plana. Rasprava o mjerama dovela je do zaključka da moraju biti dugoročne kako bi se riješio problem nedostatka rezultata te je potrebno zajedničko djelovanje institucija kako ne bi došlo do nekoordiniranih aktivnosti.

Dva ključna fokusa akcijskog plana trebala bi biti usmjerena na skupine koje ne čitaju te na dodatno poticanje čitanja kod osoba koje čitaju manju količinu knjiga.

Istaknuto je da bi akcijski plan trebao biti konkretizacija Strategije s usmjerenjem na dugoročne ciljeve koje je važno pokrenuti te procese koji trenutno postoje ali se mogu dodatno poduprijeti. Potrebna je promjena perspektive s ciljem promjene pristupa što bi omogućilo svježi pogled na iznesene prijedloge. Spominjanjem kurikularne reforme otvorila se rasprava o mogućnosti edukacije učitelja, nastavnika, odgajatelja odnosno odgojno-obrazovnih djelatnika kroz različite radionice, a vezano uz poticanje čitanja (npr. popis preporučenih djela za čitanje, preporuke autor…) kako bi ih približili dodatno široj čitalačkoj publici te pogotovo kako bi se mladi dodatno potaknuli na čitanje, jer je „redovita nastava moćan mehanizam“.

Cjelokupna rasprava dovela je do zaključka o potrebi širenja ciljane skupine (vezano uz Javni poziv Europskog socijalnog fonda - operativni programi učinkoviti ljudski potencijali) i na stručnjake (što uključuje nastavnike, izdavače, znanstvenike itd.) kako bi postojala mogućnost da nakon edukacije provode naučeno u svom vlastitom radnom okruženju te poticanje istih na sudjelovanje u različitim radionicama.

Predloženo je osnivanje Nacionalne zaklade za poticanje čitanja koja bi se javno financirala i dodatno bi potaknula jačanje projekta i Strategije. Naglašena je i važnost istraživačkog aspekta i prikupljanje podataka o mjerama koje potiču čitanje, te je upozoreno na nedostatak istraživanja koja bi pomogla u budućem sastavljanju i reguliranju mjera unutar Strategije i akcijskih planova za iduće godine.

Istaknuta je i nužnost medijskog promoviranja knjige i nakladništva te načinima kako kroz institucionalizirane okvire dodatno potaknuti promidžbu čitanja i razvoj nakladništva. 

** počevši od 2018. godine Akcijski plan se dorađivao/dopunjavao godinu za godinom.

Na žalost, u početnih 5 godina, računajući od pokretanja inicijative krajem 2012. pa do kraja 2017. godine kada je sadašnja Vlada RH usvojila Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, premalo je toga učinjeno, i nepotrebno je izgubljeno 2-3 godine koje se moglo daleko bolje utrošiti. Jer, sam proces osmišljavanja i pisanja Strategije odrađen je vrlo brzo, ali se vrijeme prije i poslije nepotrebno gubilo zbog neodlučnosti nadležnih da se u posao oko Strategije ozbiljno i brzo krene. 

No, koliko smo bili efikasni u idućih 5 godina, nakon što je Vlada RH napokon usvojila Strategiju? U prve dvije godine (2018. i 2019.) s provođenjem Strategije krenulo se neodlučno i neočekivano sporo, a onda se dogodio COVID, potres i rat u Ukrajini, i bilo je sasvim jasno da prva prava "petoljetka" provođenja Strategija neće biti bajna.

Vjerojatno u želji da se fokus javnosti tijekom raznih ograničenja koja se donijele protupandemijske mjere preusmjeri i na knjigu i čitanje, godina 2021. proglašena je Godinom čitanja, pa iako su organizatori dosta očekivali od od tog, kako se pokazalo, u prvom redu marketinškog iskoraka na davanju vidljivosti Strategiji, u sadržajnom smislu Godina čitanja nije ponudila dovoljno konkretnijih novih akcija. Postavljena je internetska stranica Citaj.hr koja je trebala biti osnovni komunikacijski alat Godine čitanja, osmišljeni su i tiskani plakati, snimljeni promotivni video i radijski spotovi koji su se emitirali na televiziji, mahom na HRT-u kao javnom servisu...

Objavljen je i Javni poziv učenicima osnovnih i srednjih škola za videonajave knjiga, organizirana je Međunarodna konferencija o poticanju čitanja, raspisan je Javni poziv za predlaganje programa koji potiču čitanje i razvoj čitateljske publike, a po prvi put je raspisan Javni poziv za dodjelu nagrada najboljim knjižarama... Dakle, nije da se nije pokušalo nešto napraviti, ali sve to ipak nije bio značajniji skok u odnosu na ono što smo svake godine imali u sklopu brojnih manifestacija poticanja i promocije knjige i čitanja. Manifestacije poput Noći knjige već su desetak godina takve mahom marketinške iskorake već rutinski odrađivale, umrežavajući i pokrivajući prostor čitave Hrvatske, i sve to s neusporedivo manjim budžetom, ali i odličnim medijskim uspjehom.

Najveća investicija u Strategiju dogodila se raspisivanjem natječaja Čitanjem do uključivog društva, vrijednim 41.000.000 kuna, od čega je na kraju najveći dio sredstava investiran u mrežu narodnih knjižnica, utrošen velikim dijelom za nabavku bibliobuseva, a manji je dio bio usmjeren mahom udrugama za provođenje programa za povećanje socijalne uključenosti ranjivih skupina (djece i mladih do 25 godina, osoba starijih od 54 godine, nezaposlenih, uključujući dugotrajno nezaposlene, osoba s invaliditetom te pripadnika romske i drugih nacionalnih manjina) kroz razvoj čitalačke pismenosti.

Iako u Ministarstvu kulture i medija ističu kako je u Godini čitanja izravnim financiranjem i neizravnim ulaganjima Ministarstvo izdvojilo oko 100 milijuna kuna, za daljnju implementaciju Strategije bilo bi bolje da se "razdvajaju" sredstva koja su uložena dodatno u specifične, nove aktivnosti direktnije povezane sa Strategijom, a ne sveukupna ulaganja u knjižni sektor. 

Vjerojatno je do sada najkonkretniji novi iskorak uspješna priprema programa Rođeni za čitanje (održane su radionice i tiskane slikovnice) koji s punom implementacijom počinje u 2023. godini. Riječ je o programu poticanja čitanja djeci od najranije dobi, svojevrsnoj nadogradnji na nacionalnu razinu projekta koji je još 2008. godine započela pedijatrica dr. Marija Radonić na dječjem odjelu Opće bolnice Dubrovnik. Glavni je cilj programa uputiti svakog roditelja na redovitim sistematskim pregledima o važnosti čitanja naglas za razvoj djetetovih čitalačkih navika, čitanja iz užitka i utjecaja na sveukupni djetetov razvoj.

Ministarstvo kulture i medija program provodi u suradnji s Ministarstvom zdravstva uz podršku Hrvatskog pedijatrijskog društva i Hrvatskog društva za socijalnu i preventivnu pedijatriju, i u tu svrhu tiskat će se cca 40.000 primjeraka slikovnica (4 slikovnice odabrane su na javnom natječaju) i dostaviti ih u 282 pedijatrijske ordinacije u Hrvatskoj. Tako će svako dijete besplatno dobiti sveukupno četiri slikovnice do njegova polaska u školu.

Svaka medalja ima svoju drugu stranu, pa tako i priča o Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja ima svoje lice i naličje. Deset godina nakon što je krenula inicijativa za njezino donošenje dugi je period, i možda pojedinci misle da je Strategija samo skup već postojećih aktivnosti od kojih se neke već i desetljećima provode, i da je dovoljno osigurati tek malo više pogonskog goriva, no tako se ne rješava problem koji zahtjeva hitne intervencije.

Dovoljan razlog za hitnost je podatak posljednjeg istraživanja iz 2022. godine da čak 58 % građana Hrvatske nije tijekom godine dana pročitalo niti jednu knjigu, a tek njih 20 % je odgovorilo da je u posljednjem tromjesječju kupilo knjigu. A više od polovice onih koji nisu uzeli knjigu u ruku još od prvih istraživanja koje se objavljuju u Noći knjige kategorički tvrdi da su definitivno nezainteresirani za čitanje knjiga!

Kada se danas s odmakom pogledaju aktivnosti koje se mogu iščitati iz akcijskih planova Nacionalne strategije poticanja čitanja, prvo bi trebalo razgraničiti nove aktivnosti od onih koje su se s automatizmom provodili i prije izrade i usvajanja Strategije, i utoliko ne možemo biti zadovoljni niti sadržajem niti dinamikom aktivnosti koje bi se mogle neposredno pripisati provođenju Strategije. Tim prije što nam spomenuta godišnja istraživanja pokazuju da nismo ostvarili bitne pomake, pa čak niti u vremenu intenzivnije pandemije COVID 19 gdje se u svijetu mahom bilježila veća čitanost odnosno usmjerenost na knjigu i čitanje zbog protupandemijskih mjera kao što su bili lockdown i slične. Dakle, niti COVID nam nije "pomogao" da barem kratkotrajno poboljšamo ili "prevarimo" statistike.

Period od sada već 10 godina trebao je biti dovoljan da se od početne inicijative za donošenje Strategije pa do današnjih dana odradi daleko veći posao, poslože prioriteti, formiraju operativniji akcijski timovi koji bi gurali provođenje Strategije, te donošenje brojnijih odluka od strane resornih ministarstava, agencija i drugih.

No, prije svega se kiksalo u osiguravanju financijskih sredstava za lansiranje Strategije i barem inicijalni dio aktivnosti koje bi činile razliku u odnosu na uobičajeno stanje jer, budimo realni, već nekoliko desetljeća postoje i izvode se programi kojima je u opisu "poticanje čitanja", i oni se svake godine subvencioniraju u sklopu npr. Javnih potreba u kulturi RH. Strategija i početak njezinog konkretnog provođenja trebali su biti odskočna daska za nešto mnogo više od onoga što smo i prije imali, i što se ionako pokazalo nedovoljno, a što su rezultati istraživanja jasno potvrdili.

A takav iskorak košta, i u njega je potrebno uložiti mnogo više nego li je Hrvatska za to (bila) spremna. Uspješno provođenje Strategije ne može se odraditi s nekoliko milijuna više u odnosu na uobičajena godišnja izdvajanja, za pravi iskorak treba uložiti i dodatnih nekoliko desetaka milijuna kuna godišnje, i tako u kontinuitetu kroz barem 5 godina (Vlada RH je inicijijalno i usvojila Strategiju na rok od 2017. do 2022. godine). Naravno, nitko nije mogao predvidjeti da će s početkom 2019. svijet poharati pandemija COVID 19, kao ni da će početkom 2022. započeti rat u Ukrajini, međutim, nemojmo se zavaravati i misliti da bismo, da se ništa nije dogodilo, samo tako bili spremni pronaći neophodna proračunska sredstva koja bi činila bitnu razliku u odnosu na uobičajeno financiranje hrvatske knjige.

Za to je potrebno mnogo lobiranja i uvjeravanja (pa tako i unutar Vlade), i pohvalno je da se ukupni godišnji proračun Ministarstva kulture i medija povećava, što bi trebalo imati utjecaja i na osnaživanje akcijskog plana i djelatnosti vezanih uz provođenje Strategije (u dijelu koji pokriva MKM).

Jer, još u samom početku, prije COVID-a i prije Ukrajine, u javnosti je komunicirano da je Ministarstvo kulture osiguralo sredstva u iznosu od 500.000,00 kuna godišnje za 2017. i 2018. godinu te 1.000.000,00 kuna za 2019. godinu. Ministarstvo znanosti i obrazovanja za dio mjera ove Strategije osiguralo je 276.033,00 kune za 2017. godinu, 441.908,00 kuna za 2018. i 413.409,00 kuna za 2019. godinu, a ponajviše se sredstava planiralo osigurati putem sredstava Europskog socijalnog fonda u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020. (tu se već radilo o ozbiljnim novcima, o cca 41.000.000,00 kuna).

Dakle, vidljivo je da se u provođenje Strategije direktno iz državnog proračuna planiralo uložiti premalo, iako se može pretpostaviti bi se to ipak neznatno korigiralo tj. povećalo kroz neke od već postojećih potpora programima, kao i da je dijelom došlo do prelijevanja sredstava uslijed nužnosti donošenja hitnh mjera za ublažavanje posljedica pandemije i potresa. Preveliko oslanjanje na potpore iz EU fondova je u startu problematično jer npr. za navedenu ciljanu mjeru Europskog socijalnog fonda nisu mogli kandidirati oni koji su u sektoru knjige registrirani kao trgovačko društvo (d.o.o.), a upravo su nakladnici i knjižari (uključujući i neke medije) izuzetno važni kako za produkciju tako i za prezentaciju knjiga, jer bez povećanja i raznovrsnije produkcije knjiga ne možemo govoriti o nekoj proaktivnoj Strategiji poticanja čitanja.

Međutim, nije samo financiranje ono što koči provođenje Strategije. Iako su od početka za provođenje Strategije zajednički u prvom redu odgovorna dva ministarstva - Ministarstvo kulture i medija (MK) i Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO), dojam je da se previše toga prevalilo na MK, iako je npr. za rad s mlađim dobnim skupinama nadležnije MZO. Problem MZO-a jest da je preveliki broj godina nedovoljno brinulo o elementarnim preduvjetima neke buduće akcije poticanja čitanja, što se pokazivalo kroz nedostatno financiranje nabave knjiga za knjižnice u osnovnim i srednjim školama.

Obrazovanje mladih ne ovisi samo o udžbenicima za koje se uvijek lakše pronalazilo nemjerljivo veća sredstva u raznim kombinacijama i pregovaranjima s nakladnicima udžbenika, dok su police knjižnica nedovoljno popunjene i bilo je tužno čitati na Facebook grupama školskih knjižničara kako se dovijaju popuniti iste s tek nekoliko tisuća kuna dobivenih za kupovinu knjiga. A nedovoljno popunjene police školskih knjižnica (i ne samo lektirnim naslovima koje je pak potrebno imati u više primjeraka, već i knjigama za slobodni izbor koje su nerijetko i poticajnije za stvaranje navike čitanja!) sasvim sigurno nisu podstrek za odgajanje novih generacija mladih ljubitelja knjiga i čitanja. Naravno, odgovornost za financiranje knjižnica imaju i lokalne zajednice, ali one su ipak često i nemjerljivo manje financijski kapacitirane i onda knjižnice zapravo ovise o centralnom financiranju kroz MZO.

Potrebno je istaknuti i organizacijski aspekt provođenja Strategije. Dojam je da se glavnina koordinacije i još mnogo toga više-manje uglavnom svalilo na leđa samo jedne osobe - koordinatorice Maje Zrnčić, jer rad na provođenju Strategije je posao za mali ali stalni i efikasan radni tim (npr. od troje ljudi). Jer, iako je na razini Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti i obrazovanja imenovana radna skupina sa zaduženjem da prati provedbu Strategije poticanja čitanja (koordinacija aktivnosti, praćenje provedbe i evaluacija učinka) to ipak nije aktivni operativni produkcijsko-koordinacijski tim, jer držati u rukama konce aktivnog provođenja Strategije zahtjevnija je zadaća od, u najboljem slučaju, efikasnog nadgledanja i evaluiranja kako se nešto odradilo.

Jednako tako, nedovoljno se koristi potencijalni savjetodavni doprinos  prvotnih članova Povjerenstva koje je sudjelovalo u izradi Strategije, organizirana komunikacija s njima je vrlo sporadična, i zapravo gotovo da je zamrla. Na žalost, to se često događalo i kod drugih mjera, oni koji ih osmisle i ponajviše se angažiraju oko njihova donošenja kasnije ostaju isključeni iz daljnjeg života tih mjera, pa se one više ne dorađuju, niti korigiraju u hodu, a kada se ponešto i mijenja to je najčešće improvizacija za koju se najčešće niti ne zna tko je "potpisuje".

Ipak, treba se nadati da postoji ambicija da se u idućem petogodišnjem razdoblju (očekuje se da Vlada RH potvrdi  provođenje Strategije za period 2023. - 2027.) napokon postignu neki brojniji pomaci na bolje, i da se uskoro neće pojaviti neki novi ometajući faktori. Na kraju krajeva, kao što se kao građani moramo naviknuti živjeti s virusom, posljedicama inflacije itd., tako se i vlastodršci moraju naviknuti živjeti s brojnim ometajućim faktorima, pa za neko ponovno tek djelomično provođenje Nacionalne strategije više nema opravdanja. 

** Serijal tekstova "Godine (ne)čitanja"  objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem provedenog Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i Autora.