Tadeusz Miciński: Bizarne priče & Aleksander Wat: Nezaposleni Lucifer

Poljska književnost, poznato je, spada u red velikih europskih i svjetskih literatura, te čak i za njene dobre poznavaoce predstavlja bogatu riznicu koja jamči nova otkrića. Ona se, naravno, ne odnose isključivo na recentnu proizvodnju, već i na ranija ostvarenja koja jesu ili pretendiraju postati klasici. Kako većina ovdašnjih čitalaca ne spada u red spomenutih dobrih poznavaoca – onih čije se poznavanje poljske književnosti ne svodi na imena kao što su Witold Gombrowicz, Czesław Miłosz, Wisława Szymborska ili Olga Tokarczuk – izdanja poput onih kakva nam u ovom slučaju nude manje „razvikani“ nakladnici, zagrebački DAF i pulska Nebula – za ovdašnju publiku mogu biti spoznajno dragocjena. U tom smislu, neka mi polonisti ne zamjere, ovaj tekst valja shvatiti i kao jednu od onih rijetkih prilika u kojima književna kritika progovara o plodovima izdavačkih napora „malih“ kuća, budući je medijski mainstream uglavnom orijentiran na one, nazovimo ih, ponajveće.
 
Šteta bi bila ne spomenuti ove dvije kuće, tim više što, govorimo li o poljskoj književnosti, spomenuti naslovi nisu jedino što nam je pristiglo u njihovim izdanjima. Na prvu, u izdanju Nebule ne mogu ne prisjetiti se dvaju intrigantnih naslova. I dok „Prošlost kao predmet znanja“ Krzysztofa Pomiana, izlazeći iz rečenih literarnih okvira, predstavlja jedno od kapitalnih ostvarenja iz domene povijesti filozofije (pa i povijesti u širem značenju), „Sablasne priče“ Stefana Grabińskog umnogome su usporedive s naslovima o kojima je ovdje riječ: kronološki, tematsko-motivski, dijelom stilski, pa i žanrovski. Tome nasuprot, kada je poljska literatura posrijedi, DAF, orijentiran na naslove lijevog/anarhističkog predznaka, ranije je objavio roman „Povijest jedne bombe“ Andrzeja Struga, jednog od onih romana koji, već na prvo čitanje, osiguravaju pouzdano mjesto u našem nepouzdanom sjećanju.
 
Strugov je primjer, dakako, usporediv s onim Aleksandera Wata, autora o čijem će djelu ovdje biti riječ, i čije lijevo opredjeljenje prije svega podrazumijeva beskompromisno slobodarstvo, što će ga naposljetku koštati poslijeratnog egzila u Francuskoj okončanog samoubojstvom. Vratimo li se pak na Micińskog, drugog autora o čijem djelu ćemo pisati, kao jednog od ključnih imena poljskog literarnog ekspresionizma, i u biografskom ćemo pogledu nazrijeti moguću podudarnost, budući su okolnosti njegove smrti do danas ostale nerazjašnjene. Ne manje važno, za ovu prigodu kao dodirnu točku ističemo i ulogu Adriana Cvitanovića, prevodioca obaju djela i, rekao bih, jedno od dvoje u danom kontekstu za nas osobito važnih imena (drugo je ono spisateljice, polonistice i prevoditeljice Đurđice Čilić). 

Bizarne priče Miciński Tadeusz

Kronologija nas obvezuje da započnemo s Tadeuszom Micińskim (1873. – 1918.), piscem iz razdoblja „Mlade Poljske“, književnog pokreta s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće čijim je pripadnicima, a što je vidljivo i u "Bizarnim pričama", uzor Juliusz Słowacki (1809. – 1849.), jedno od ključnih imena iz perioda romantizma u poljskoj književnosti. Pet u knjizi zastupljenih priča, nastalih u desetogodišnjem razdoblju (1894. – 1904.), međutim, sjajan su presjek njegove literarne evolucije iz neoromantičkog pisca (Panteist, Učiteljica, pa i Lastavica) u ekspresionističkog pisca i pionira groteske, katastrofizma, pa i nadrealizma u pripadajućoj književnosti (Nad Baltikom, Černobilski hrastovi), čime je promoviran u originalni glas poljske književnosti ranog dvadesetog stoljeća: one književnosti koja će svoju punu afirmaciju doživjeti tokom međuraća. Tu je, prije svega, riječ o stvaralaštvu Stanisława Ignacyja Witkiewicza s kojim je prijateljevao, kao i onom neprijepornih genija tamošnje literature poput Brune Schulza („Dućani cimetne boje“, 1934.) te rečenog Witolda Gombrowicza (svima znani „Dnevnik, 1953. – 1969“.). Pored Słowackog, naročito u kontekstu nacionalnog osvještavanja, na Micińskog je utjecao i Adam Mickiewicz (1798. – 1855.), središnje ime romantizma u slavenskim književnostima („Dušni dan“, „Gospodin Tadija“). 
 
Ako se dakle osvrnemo na prve dvije ili tri priče u knjizi, primijetit ćemo kako pojačani utjecaj spomenutih autoriteta (ne samo u vidu citata, pri čemu je naročito citiran Słowacki), tako i atmosferu obilježenu onirizmom, zanosnim opisima prirode, gdjekad i patetikom s elementima weltschmerza. Potonje je naročito uočljivo u najduljoj od zastupljenih priča (Učiteljica) koja, pored navedenog, sadrži i kritičku opservaciju ondašnjeg rodno neravnopravnog položaja poljskog društva kojem se protagonistica, premda nesvjesno, naposljetku suprotstavlja. U pričama Nad Baltikom i Černobilski hrastovi, u kojima značajnu ulogu igraju i elementi slavenske mitologije (kao zaostaci poetike neoromantizma), rečene groteska i katastrofa stavljeni su u žanrovsku službu fantastike koju će, gotovo istovremeno, već prije spomenuti Stefan Grabiński potvrditi svojim i dalje svježim kratkim prozama (Kletva, Miris paljevine i dr.). Ono što je sasvim sigurno utjecalo na njihovo kasnije, fantastičarsko stvaralaštvo, bio je interes za okultizam, mada kod Micińskog s uma ne treba smesti ni poljski mesijanizam, pravac/doktrinu kojoj su zamah dali romantičarski prethodnici. 

I premda nominalno nije riječ o dvjema istim literaturama, teško je ne primijetiti dodirne točke s velikanom ukrajinske književnosti – Mihajlom Mihajlovičem Kocjubinskim (1864. – 1913.), čije je remek-djelo „Sjene zaboravljenih predaka“ (1912.), napose motivski, usporedivo s jezivom pričom Černobilski hrastovi – posljednjom, kako rekoh, u ovom izdanju. Priča Nad Baltikom, k tome, provocira – ne samo za ondašnje prilike – tematizacijom ubojstva bračnog partnera te incesta, ali i zadivljuje primjenom onostranog aspekta u službi psihološkog profiliranja antijunaka koji podsjeća da zlo (ovdje prikazano kao dva pakla) započinje u čovjeku, a završava (ili možda ipak ne završava) – smrću.  

Nezaposleni Lucifer Wat Aleksander

Pa kao što je teško ne spomenuti Mihajla Kocjubinskog (pišući o Tadeuszu Micińskom), tako je pišući o Aleksanderu Watu teško, osim Andrzeja Struga, ne spomenuti ruskog pisca Victora Sergea (1890. – 1947.), prijatelja Georgea Orwella, anarhista i egzilanta čiji je roman „Ako je ponoć u stoljeću“ (1939.) jedno od najdojmljivijih literariziranih svjedočanstava partijskih čistki u postrevolucionarnom Sovjetskom Savezu. Obojica će iz manje-više istih razloga naposljetku završiti u egzilu, a neposrednije svjedočanstvo o spomenutom užasu ovaj će istaknuti pripadnik poljskog futurizma ponuditi u „govorenom dnevniku“ naslovljenom „Moje stoljeće“ (1965.). Posrijedi su razgovori s Czesławom Miłoszem vođeni u egzilu (u Francuskoj), u kojima, osim otrježnjenja međuratne poljske inteligencije u sovjetskim koncentracijskim logorima, svjedoči i o njenim zabludama. Pa ipak, čak i bez ovih informacija, čitajući devet priča izvorno objavljenih u zbirci 1927. (u godini kada, gle slučajnosti!, njemački filmski ekspresionizam kulminira futurističkim remek-djelom „Metropolis“ r. Fritza Langa), nije teško proniknuti u anarhističko-marksističku prirodu autora kojem potpuna recepcijska reafirmacija tek predstoji.
 
Ta je anarhističko-marksistička priroda pritom upakirana u satiričko štivo (uvodna priča Nezaposleni Lucifer) ili neprikrivenu kritiku kapitalizma (Vječni Žid), a mnogo češće u fantastiku koju bismo mogli promatrati i kao preteču moderne spekulativne fikcije (Kraljevi u progonstvu, Povijest posljednje revolucije u Engleskoj, osobito Jeste li vidjeli ulicu Golubova?, pa i Tom Bill, šampion u teškoj kategoriji). Moram priznati da ne znam kada se u književnosti pojavio boks (netko će reći još u Homerovoj „Ilijadi“), no dozvolit ću si slobodu pretpostaviti da je potonja priča, kojom knjiga završava, jedna od prvih koja se engleskog boksa i njenih uglavnom tragičnih šampiona dotiče eksplicitno. Priča naslovljena Hermafrodit, pak, sadrži elemente ekspresionističke literature kakvu dominantno nalazimo u literaturi Tadeusza Micińskog, uslijed čega ne bi bilo pretjerano reći kako se – negdje na pola puta između između Micińskog i Wata (dakako stilski, a ne kronološki) – nalazi prethodno rečeni majstor groteske Stefan Grabiński. 
 
Ideološka je crta, mada ni tu ne možemo isključiti elemente groteske (i satire), usporediva sa spomenutim romanom „Povijest jedne bombe“ Andrzeja Struga. Osim toga, ono što povezuje rečeni roman s rečenim pričama (možda ponajviše upravo s pričom Nezaposleni Lucifer), jest – antiklimaks – vrhunski realiziran i po ukupni dojam zapanjujuće efektan, obojici autora pritom služi kao oruđe priznanja rezignacije proizašle iz ideološkog poraza koji ih je snašao. Koji će čitave generacije slavenskih književnosti osuditi na patnju i smrt (što suvremena francusko-libanonska spisateljica Vénus Khoury-Ghata, kao središnji lik postavivši tragičnu heroinu ruske poezije, dojmljivo opisuje u potresnoj knjizi „Marina Cvjetajeva, umrijeti u Jelabugi“). I zbog kojeg bi se, oni rijetki koji su uspjeli uteći u egzil, trebali osjećati sretnicima.
 
Dakako, pojedena djeca revolucije, čak i ako su neprovarena pa ispljunuta, teško se mire sa sunovratom ideala, što se ponajbolje primjećuje u priči Živjela Europa! (iz uspomena bivšeg Europljanina). Posrijedi je priča koju bismo, osim toga, mogli čitati kao (ne)ostvareno proročanstvo – što, kao obično, zavisi o kutu gledanja. Pa ipak, neovisno o scenarijima koje donosi budućnost, zlo promatrano kroz humanističku lupu trajno je neopravdano, neovisno o prorocima novog Jeruzalema (Prvoaprilska šala). Ono naposljetku najbolje spomenuti je obrat koji ne samo što izaziva šok, već i duhovito ukazuje na pitanja pohlepe, predrasude i generalizacije koja oblikuju povijest – kako onu zbiljsku, tako i onu fikcijsku (koja se u ovom slučaju humoristično nastavlja na zbiljsku). Spomenuta se opaska osobito odnosi na priče Vječni Žid i Kraljevi u progonstvu, alegorične prikaze apsurda koji proizlazi iz danih pitanja, provocirajući, osim smijeha, kritičko promišljanje postupaka na koje kao društvo ni danas nismo imuni.
 
Napokon, kontekstualizaciju možemo upotpuniti usporedbom s hrvatskom literaturom, imajući u vidu kako su se elementi fantastike javljali i kod ponajvažnijih imena moderne (Janko Leskovar, Antun Gustav Matoš, pa i Ivan Kozarac), a uz opasku da nam literatura nije imuna i na boks. Prema sjećanju, decenijama nakon spomenutih pisaca, jednu je izuzetnu kratku priču (Boksač) u časopisu „Quorum“ 90-ih potpisao Tihomir Mraović. Sudbina se njegova šampiona, mada nije eksplicirana, naposljetku ne razlikuje od sudbine Watova Toma Billa, šampiona u teškoj kategoriji. Tako to obično biva s velikim, najvećim šampionima koji su ikada kročili u ring.

Tadeusz Miciński

Bizarne priče

• Prijevod: Adrian Cvitanović
• Nebula 12/2024.
• 152 str., meki uvez
• ISBN 9789538314124
• Cijena: 19.00 eur

Tadeusz Michiski (1873. – 1918.), poljski je pisac i pjesnik iz razdoblja Mlade Poljske, autor mističnih romana, pjesama u prozi i kontemplativne poezije. Jedan je od vodećih predstavnika ekspresionizma u poljskoj književnosti i preteča nadrealizma. 

Aleksander Wat

Nezaposleni Lucifer

• Prijevod: Adrian Cvitanović
• DAF 12/2024.
• 160 str., meki uvez
• ISBN 9789536956739
• Cijena: 15.00 eur

Zbirka groteskno-fantastičnih pripovijesti 'Nezaposleni Lucifer' sadrži devet pripovijesti od koji poneke imaju oblik filozofskih priča, ispunjene su ironijom i sarkazmom, resi ih kritika uobičajenih moralnih načela i civilizacijskih postignuća. Aleksander Wat u svim tim pripovijestima izokreće povijest služeći se humorom, groteskom i futurističkim postupcima kako bi svijet izvrgnuo ruglu.