"Smračilo se sunce u mojoj duši, suze mi se slijevaju niz lice, glava se saginje prema zemlji i teškom mukom koračam – boli! Nosim nezamislivo breme – gomilu životnih boli – oštro me kamenje probada, kruti me konopac reže. Božanski zakoni prirode – sveopće tlačenje, uzajamno proždiranje… Kukac gricka biljku, životinja je gazi i pojede, jer je bespomoćna, a želudac iziskuje hranu. U travi se vodi bitka; paraziti opsjedaju žive organizme, mozgovi i oči napunjeni su mirijadama te gamadi. Sve se međusobno uništava, a sukladno zakonu jačeg – kači čovjek. Potpaljuje netaknute šume, sjekira cijepa stabla u cvatu njihova života, kosi travu i žito, sve na što naiđe – ubija i siluje, jer snažan je taj bratoubojica. A trenutak kasnije pretvara se i sam u prah iz kojeg je nastao… Jezivi lanac kostura uranja u mrak ništavila – to je postojanje; bučna maskarada na beskrajnom groblju."

Tadeusz Miciński (1873. – 1918.), poljski je pisac i pjesnik iz razdoblja Mlade Poljske, autor mističnih romana, pjesama u prozi i kontemplativne poezije. Jedan je od vodećih predstavnika ekspresionizma u poljskoj književnosti i preteča nadrealizma. Najpoznatija zbirka pjesama mu je U tmini zvijezda (W mroku gwiazd, 1902) koja obiluje simbolističkim elementima. Svojim je fantastičnim romanima, među kojima se izdvajaju Đavolji nokat (Nietota, 1910) i Otac Faust (Xiadz Faust, 1913), pod snažnim utjecajem gotskoga romana utro novi put prema razvoju groteske i katastrofizma u modernoj poljskoj književnosti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.