Pretpostavljanje izraza 'suvremeno narativno pjesništvo' terminološki diskutabilnom izrazu 'stvarnosno pjesništvo' opreznije je rješenje, mada ni ono nije lišeno svojih slabosti. Uzmemo li u obzir uvodno naglašene kriterije ovog pravca (ili 'pravca'), tada se nameće nedoumica apropos sinonimije između dviju rečenih sintagmi: pojednostavljeno, svako 'stvarnosno' pjesništvo jest (ili bi trebalo biti)...

Otvorena su pitanja kojim se domaća/regionalna znanost o književnosti dosad ili nije bavila, ili se bavila razmjerno periferno, a budući da zaključci opsežnih studija o kojima je riječ nude intrigantne zaključke, potiču polemiku, te otvaraju prostor za daljnja istraživanja, nesumnjivo je kako su posrijedi značajni recentni književnoznanstveni doprinosi.

Roman je, pored elemenata egzistencijalističke i psihološke drame, obilježen žanrovskim karakteristikama ljubavne i coming of age proze, a budući se potonja karakteristika odnosi na rečenu rekonstrukciju junakinjina odrastanja iz rakursa odrasle osobe (k tome i pouzdanog pripovjedača), jaz između pripovijedanja o sadašnjem i pripovijedanja o prošlom nije zanemariv.

Autorica je međutim napisala roman neopterećen transgeneracijskom krivnjom, upravo kao vrsna poznavateljica indijske kulture kadra čitaocima ponuditi 'pogled iznutra'. Taj pogled lišen je orgazmičke, vudstokovske fascinacije rečenim mirotvorcem i brojnim swamijima koji su na Zapadu znali materijalno oplemeniti svoju samoutvrđenost.

U centraliziranoj državi koja se, k tome, ne može pohvaliti bog zna kakvim kulturnim politikama, nikom, pa tako ni zagrebačkim izdavačima, nije lako. Ne treba stoga isticati kakav je izazov pokrenuti izdavačku kuću izvan Zagreba, ali i izvan kojeg od regionalnih središta, a koja će pored toga biti fokusirana na književnost – kako na domaću, tako i na stranu; kako na klasike, tako i na recentnu produkciju.