Netko će se zasigurno s ispovjednim tonom pripovjedačice suživjeti, nekom će taj ton možda biti iritantan, no njegovu sposobnost da kod čitaoca izazove emocionalnu reakciju nipošto ne treba podcijeniti. Baš kao što to učiniti mogu brojne reference na dekadu koja je, s izuzetkom južnoslavenskog prostora, bila sretan trenutak za djevojke i mladiće zapadnog civilizacijskog kruga.

U centraliziranoj državi koja se, k tome, ne može pohvaliti bog zna kakvim kulturnim politikama, nikom, pa tako ni zagrebačkim izdavačima, nije lako. Ne treba stoga isticati kakav je izazov pokrenuti izdavačku kuću izvan Zagreba, ali i izvan kojeg od regionalnih središta, a koja će pored toga biti fokusirana na književnost – kako na domaću, tako i na stranu; kako na klasike, tako i na recentnu produkciju.

Kako većina ovdašnjih čitalaca ne spada u red spomenutih dobrih poznavaoca – onih čije se poznavanje poljske književnosti ne svodi na imena kao što su Witold Gombrowicz, Czesław Miłosz, Wisława Szymborska ili Olga Tokarczuk – izdanja poput onih kakva nam u ovom slučaju nude manje 'razvikani' nakladnici, zagrebački DAF i pulska Nebula – za ovdašnju publiku mogu biti spoznajno dragocjena.

Kompilacijski materijal, montiran u zasebnu umjetnički motiviranu cjelinu, naposljetku rezultira originalnim proizvodom – u ovom slučaju novom knjigom poezije – kojoj time valja pristupiti kao stvaralačkoj novotvorini. Osim što autor postupkom kompilacije zahvaća materiju vlastitog dosadašnjeg opusa (kako onog iz samostalnih pjesničkih zbirki, tako onog iz 'tekuće proizvodnje'), 'montažni postupak' –...

'Liga ribara' Marije Andrijašević funkcionira i kao nedvojbeno uvjerljivo literarno ostvarenje, ali i kao terapijsko sredstvo čija je 'djelatna tvar' – naspram analgetika – prihvaćanje, a ne odsutnost boli. Dakako, u mjeri u kojoj je posrijedi prihvaćanje svih drugih emocionalnih senzacija, neugodnih i ugodnih, sukladno kozmičkom principu orgazma i smrti ujedinjenih u velikom endorfinskom finalu.