Paveškoviću, kada je estetički sud posrijedi, ne manjka hrabrosti. Što je, pored ostalih aduta, možda i ponajbolje obilježje knjige 'Književnost i povijest': danas, kada u kritici prevladava konsenzus, svako preispitivanje autoriteta/kanona – ma kako se ono glupo činilo – poticaj je koji, baš kao i rečena kompilacija, zaslužuje pozornost.

Jedna od ključnih karakteristika romana tiče se vješte transpozicije atmosfere klasne metamorfoze u tekst, ostvarene u prvom redu opisima sudbina protagonista kroz opisano razdoblje, uslijed čega, usprkos dokumentarističkim primjesama potkrijepljenim umetanjem čitavih fragmenata dokumentarnih tekstova (u periodu od 1937. – 2022.), novonastala, književna Trešnjevka izrasta u ilustraciju usporedivih...

Varijacija Uršula/Ursule podsjeća na sveprisutnu rastrganost između u postmodernizmu osobito anticipiranog koncepta individualizma i pripadanja kolektivu; svim naporima usprkos, jedno ne uključuje drugo, pa je balans između oprečnih kategorija uspostaviti moguće tek uz kompromis koji podrazumijeva djelomično odricanje od slobode s jedne, te djelomično odricanje od sigurnosti s druge strane.

Roman je, pored elemenata egzistencijalističke i psihološke drame, obilježen žanrovskim karakteristikama ljubavne i coming of age proze, a budući se potonja karakteristika odnosi na rečenu rekonstrukciju junakinjina odrastanja iz rakursa odrasle osobe (k tome i pouzdanog pripovjedača), jaz između pripovijedanja o sadašnjem i pripovijedanja o prošlom nije zanemariv.

Interpretativna sloboda omogućuje nam ponuditi značenjski oprečne perspektive, mada je pitanje koliko smisla ima njihovo sučeljavanje. Verbumova ideja jest ona religijski motivirana, što skeptike ne bi trebalo odgovoriti od čitanja djela koje osobito u žanru horora uživa kultni status. Uostalom, usprkos onome što Blatty jest ili nije htio postići, sam roman teško da može biti jednoznačno klasificiran...