Ono što može (i ne mora) biti problem, sukladno horizontu očekivanja, autorov je 'povratak' u komfornu stvaralačku zonu, pri čemu je riječ o posezanju za poetičkim obrascima kakvi, s izuzetkom prvijenca i nedavne zbirke pjesničkih proza ('Knjiga praznika'), mogu biti protumačeni kao 'igra na sigurno'. Iz tog proizlazi sljedeća nedoumica: ima li uopće smisla proizvoditi 'homonimne zbirke' jednu za drugom?

Ono što ovu antologiju čini osobito dragocjenom, međutim, ideja je ispisivanja skice američkog pjesničkog kataloga temeljene na poetičkim, prostornim te manje vremenskim grupiranjima imena afirmiranih nakon Drugog svjetskog rata. Takvo usustavljivanje, budući da je riječ o grupacijama/smjerovima prepoznatljivim u književnopovijesnom vokabularu američkog (post)modernizma, rezultirat će i zastupljenošću...

Za novi roman Julijane Adamović, bez pretjerivanja, možemo reći da je jedan od važnijih trenutaka domaće književne produkcije u 2023. godini. Autorica koja je čitalačku pažnju, pored ostalog, privukla zbirkom priča 'Kako su nas ukrali ciganima' (2008.) i romanom 'Divlje guske' (2018.), ovim ostvarenjem nedvojbeno se potvrđuje kao ime čija pripadnost suvremenom proznom kanonu ne bi smjela doći u pitanje.

Bagić u više navrata o sebi i drugim kritičarima piše kao o kroničarima poezije – onima koji, s obzirom na rečenu inflaciju, nastoje držati korak primarno pokušavajući konstatirati činjenicu da sva sila naslova ne znači puku statistiku: posrijedi su knjige koje imaju svoj identitet, a od kojih su, neovisno o kvalitativnom aspektu, mnoge recepcijski zanemarene, dok su neke neopravdano hvaljene.

Jarak srlja u distopiju za koju teško da je moguće pronaći opravdanje. Tome je tako ne samo zbog mjestimično neuvjerljive izvedbe, već i zbog autorove sklonosti približavanju Soderberghovoj viziji Solarisa prema kojoj je poljski pisac bio osobito kritičan: ljubav kao moguće rješenje kozmičke nepoznanice dramatično odudara od Lemove središnje teme – suočavanja čovjeka s novom, potpuno nepoznatom...