Smrt, zato što smo nemoćni pred vlastitom sviješću, ne možemo pobijediti negiranjem, a njene se stalne prisutnosti ne možemo otarasiti poricanjem. Bazen/grobnicu do kojeg dolazimo na završnim stranicama knjige utoliko možemo razmotriti i kao simboličku gestu pomirenja s vlastitim krajem, ali i kao nastojanje da vrijeme koje imamo na raspolaganju provedemo ne prestajući kušati život.

Interpretativna sloboda omogućuje nam ponuditi značenjski oprečne perspektive, mada je pitanje koliko smisla ima njihovo sučeljavanje. Verbumova ideja jest ona religijski motivirana, što skeptike ne bi trebalo odgovoriti od čitanja djela koje osobito u žanru horora uživa kultni status. Uostalom, usprkos onome što Blatty jest ili nije htio postići, sam roman teško da može biti jednoznačno klasificiran...

Antologija (ili panorama) o kojoj je ovdje riječ neprijeporno je važan trenutak – kako na planu daljnjih emancipacijskih napora LGBTIQ+ populacije, tako i na planu daljnjeg prepoznavanja onih poetičkih stremljenja koje do sada uglavnom nismo razmatrali kao zasebnu činjenicu. Samim tim, ova će knjiga u nešto daljoj budućnosti izvjesno, i ne samo na akademskoj razini, biti tumačena kao važan sinergijski...

Kako većina ovdašnjih čitalaca ne spada u red spomenutih dobrih poznavaoca – onih čije se poznavanje poljske književnosti ne svodi na imena kao što su Witold Gombrowicz, Czesław Miłosz, Wisława Szymborska ili Olga Tokarczuk – izdanja poput onih kakva nam u ovom slučaju nude manje 'razvikani' nakladnici, zagrebački DAF i pulska Nebula – za ovdašnju publiku mogu biti spoznajno dragocjena.

Roman 'Mi, preživjeli' malezijskog pisca Tasha Awa dojmljivo je ostvarenje. Naracija plijeni izvedbenom uvjerljivošću: nadasve suptilnim kombiniranjem kolokvijalnih (često nenaznačenih) dijaloga, te gdjekad hiperrealističkih, mada sažetih opisa. Stilske oscilacije nisu uočljive, a strategije koje prepoznajemo odgovaraju nekim od nadaleko poznatih prosedea iz književne povijesti.