Pariz novog romana Ivice Prtenjače ne samo da je adresa pretresanja prošlosti, već i metafora protagonistova vrlo izvjesnog oproštaja od poezije. I bit će da je i to razlog zašto se autor odlučio za Pariz nakon Bataclana, za vrijeme kataliziranog straha i kulturne degradacije koje, čini se, odagnati nisu uspjele ni lanjske Ljetne olimpijske igre.

Pretpostavljanje izraza 'suvremeno narativno pjesništvo' terminološki diskutabilnom izrazu 'stvarnosno pjesništvo' opreznije je rješenje, mada ni ono nije lišeno svojih slabosti. Uzmemo li u obzir uvodno naglašene kriterije ovog pravca (ili 'pravca'), tada se nameće nedoumica apropos sinonimije između dviju rečenih sintagmi: pojednostavljeno, svako 'stvarnosno' pjesništvo jest (ili bi trebalo biti)...

Otvorena su pitanja kojim se domaća/regionalna znanost o književnosti dosad ili nije bavila, ili se bavila razmjerno periferno, a budući da zaključci opsežnih studija o kojima je riječ nude intrigantne zaključke, potiču polemiku, te otvaraju prostor za daljnja istraživanja, nesumnjivo je kako su posrijedi značajni recentni književnoznanstveni doprinosi.

Prihvativši tezu o teškom položaju domaćeg pisca, Sandra Pocrnić Mlakar nastojala je razmotriti ključne aspekte rečenog problema, pritom se nerijetko oslanjajući na vlastito novinarsko/uredničko iskustvo. Gdjekad su nastojanja iznjedrila manje ili više poznate zaključke, gdjekad zanimljive savjete i prijedloge, a gdjekad i kontradikcije koje istovremeno mogu poslužiti kao poticaj za moguću polemiku.

Netko će se zasigurno s ispovjednim tonom pripovjedačice suživjeti, nekom će taj ton možda biti iritantan, no njegovu sposobnost da kod čitaoca izazove emocionalnu reakciju nipošto ne treba podcijeniti. Baš kao što to učiniti mogu brojne reference na dekadu koja je, s izuzetkom južnoslavenskog prostora, bila sretan trenutak za djevojke i mladiće zapadnog civilizacijskog kruga.