Roman je, pored elemenata egzistencijalističke i psihološke drame, obilježen žanrovskim karakteristikama ljubavne i coming of age proze, a budući se potonja karakteristika odnosi na rečenu rekonstrukciju junakinjina odrastanja iz rakursa odrasle osobe (k tome i pouzdanog pripovjedača), jaz između pripovijedanja o sadašnjem i pripovijedanja o prošlom nije zanemariv.

Smrt, zato što smo nemoćni pred vlastitom sviješću, ne možemo pobijediti negiranjem, a njene se stalne prisutnosti ne možemo otarasiti poricanjem. Bazen/grobnicu do kojeg dolazimo na završnim stranicama knjige utoliko možemo razmotriti i kao simboličku gestu pomirenja s vlastitim krajem, ali i kao nastojanje da vrijeme koje imamo na raspolaganju provedemo ne prestajući kušati život.

Interpretativna sloboda omogućuje nam ponuditi značenjski oprečne perspektive, mada je pitanje koliko smisla ima njihovo sučeljavanje. Verbumova ideja jest ona religijski motivirana, što skeptike ne bi trebalo odgovoriti od čitanja djela koje osobito u žanru horora uživa kultni status. Uostalom, usprkos onome što Blatty jest ili nije htio postići, sam roman teško da može biti jednoznačno klasificiran...

U centraliziranoj državi koja se, k tome, ne može pohvaliti bog zna kakvim kulturnim politikama, nikom, pa tako ni zagrebačkim izdavačima, nije lako. Ne treba stoga isticati kakav je izazov pokrenuti izdavačku kuću izvan Zagreba, ali i izvan kojeg od regionalnih središta, a koja će pored toga biti fokusirana na književnost – kako na domaću, tako i na stranu; kako na klasike, tako i na recentnu produkciju.

Čini se kako mnogi kolegice i kolege kroatisti (a i dio pisaca, rekao bih) nikako da shvati kako je period osnovne škole period stjecanja čitalačkih navika. Drugim riječima, ključno je u osnovnim školama da djeca zavole čitati. Jednom, kada dakle zavole čitati knjige, bit će prilike i za pisce poput Jagode Truhelke, Augusta Šenoe ili Zlate Kolarić-Kišur.