Pod fikciju je doista moguće podvesti stvarne osobe, stvarna mjesta i stvarne događaje – moć je simulakruma neizmjerna i k tome reverzibilna (čega smo najzad svjedoci živeći naše odavno artificijelno, no ništa manje maligno poraće). To ipak ne znači da nam interpretativnoj centrifugi podvrgnuta poznata materija neće dosaditi, pa i početi ići na živce.

Temeljna zadaća knjižničara je edukacija korisnika, osobito u području razlikovanja pouzdanih i nepouzdanih izvora, provjere informacija i razumijevanja njihova konteksta. Knjižnice ne odbacuju nove medije, ali kontinuirano naglašavaju potrebu za kritičkim pristupom sadržajima te sustavnim razvojem informacijske pismenosti u digitalnom okruženju.

Iako biobibliografske podudarnosti upućuju na autobiografsku narav teksta, ime koje nosi pripovjedačica (a ne nosi autorica) upućuje na dadaistički readymade princip prenamjene neumjetničkog u umjetnički proizvod (sjetimo se primjerice 'Fontane' Marcela Duchampa), a u manjoj mjeri na navedeni utisak utječu i rečeni, iz 'stvarnog svijeta' moguće integrirani dnevnički zapisi i pisma.

Simchichev roman usporediv s 'Izvještajem o generaciji' Dalibora Šimprage, s tom razlikom što, za razliku od Šimprage, Simchich primarno ne izvještava o onome u što se generacija prometnula, već o onome što je bila. Uloga fikcije, makar sadržavala elemente autobiografičnosti, pritom ne podrazumijeva faktografski pouzdanu rekonstrukciju prostor-vremena, sadrži subjektivni pripovjedni aspekt (koliko je...

Raićeve 'Padalice Vrpunta' i pored oscilacija zavrjeđuju sasvim pristojnu ocjenu. Ovaj pseudohistorijski roman-kronika sadrži izobilje intertekstualnih i intermedijalnih referenci, kao i citata i paracitata, što u kombinaciji s ravnopravnom uporabom jezičnog standarda i dijalekta, te česte uporabe talijanskog (rjeđe latinskog, pa i engleskog) jezika, podrazumijeva znatne razmjere poduzetog autorskog napora.