Miroslav Kirin : Zebrano
U godini kada je primio Goranov vijenac, našu nedvojbeno najvažniju pjesničku nagradu, Miroslav Kirin (Sisak, 1965.) u partnerstvu se s Damirom Radićem odlučio za svojevrsnu inventuru dosadašnjeg rada, te je objelodanio rekapitulacijsku knjigu poezije Zebrano, podnaslova Izabrane pjesme 1998 – 2023. Oni koji su podrobnije upoznati s opusom ovog i bez potonje nagrade važnog pjesnika, već tu će naslutiti moguće idejno-koncepcijske zamke ove knjige: njome su, naime, obuhvaćeni tekstovi iz devet od jedanaest do sada objavljenih samostalnih pjesničkih zbirki, što nas može potaknuti na pokušaje da proniknemo u razloge za takvu strategiju.
Kirin stupa na veliku scenu 1989., kada kao dobitnik Gorana za mlade pjesnike do tridesete godine starosti (tada s područja čitave SFRJ) objavljuje prvijenac Od nje do vječnosti. U izdanju sisačkog ogranka Matice hrvatske 2004. objavljuje ovdje također nezastupljenu zbirku Iza renesanse. No, kako u obrazloženju uz dodjelu Goranova vijenca ističe Davor Šalat, tekstovi su tog rukopisa nastajali i prije formalnog prvijenca, te ih zajedno s istim valja promatrati kao prvu fazu autorova pjesničkog stvaralaštva. To može značiti da su izabrane pjesme u ovom slučaju primarno temeljene na kriteriju izvrsnosti, a tek potom zastupljenosti do sada objavljenih pjesničkih knjiga.
Takva strategija, još u selekcijskom duetu s jednim od napose važnijih imena književne kritike (među ostalim), nagnat će nas na sljedeću neizvjesnost – možemo li ovu knjigu istovremeno promatrati kao samostalnu „ready-made“ zbirku? Moj odgovor, mada „možda“ uvijek zvuči diplomatičnije, kategorički je potvrdan. Takav scenarij naslutiti se može i po tome što su u samoj knjizi ciklusi označeni isključivo rimskim rednim brojem (koji ciklus reprezentira koju zbirku doznati se može tek u kazalu), kao i iz redoslijeda prezentiranih tekstova koji na više mjesta odstupa od kronološkog niza, bit će stoga što je datumskom nizu pretpostavljena kronologija poetičke evolucije/mijene. A ona po svoj prilici, onda kada je o autorovoj poeziji riječ, stalna jest: premda, a ovdje iznosim isključivo lični utisak, ne i radikalna. Usprkos navedenoj opasci, a zbog preglednosti rada kojim se osvrćemo na spomenuti opus, takvu ćemo interpretativnu mogućnost ostaviti za drugu priliku.
Zebrano
Devet izabranih pjesama iz zbirke Tantalon (1998.), jedanaest iz zbirke Jalozi (2006.) i dvanaest iz zbirke Zukva (2004.), redoslijedom kakvim su predstavljene u ovoj knjizi, potvrđuju Šalatovu tezu o dvjema fazama rečene autorske evolucije. Prva se tiče „fundamentalnih posljedica spoznajne i jezične arbitrarnosti“ (Tantalon, Jalozi), a druga kreativnog nadilaženja „zaoštrenih kriza egzistencije, subjekta i jezika.“ Prva u izborničkom/„koautorskom“ nizu, po skromnom sudu potpisnika ovih redaka, nipošto radikalno ne isključuje metaforičnost (spominjem to kao opreku prevladavajućem narativu), što ne znači da nije opterećena (neo)egzistencijalističkim diskursom. Kao bitan se egzistencijalni pojam ispostavlja „pad“ čije ne nužno negacijsko svojstvo osobito do izražaja dolazi u pjesmi „Raskolim stablo breze“, u kojoj „pad“ – osim po semantičkom ključu – promatrati možemo i kao vezivno tkivo teksta koji se ponaša poput silogizma. To što „silogizam“ iznevjerava konvencionalnu logiku, ne znači drugo već potvrđenu uspostavljenost unutarnje logike rukopisa kojoj je na usluzi.
Primjetan je dosljedan izostanak interpunkcije, sintaktička redukcija (koja će se javljati i poslije), naglašena konstativnost, kao i afirmacija tzv. slabog subjekta (npr. u pjesmi „Drobimo se“). Naznačena je istovremeno i „osamostaljivost“ jezika od konteksta: taj kontekst, to neartikulirano i proždrljivo „ne znati“, mogli bismo promatrati i kao svijet koji predstavlja (ili u kojem se formira) „lirsko ti“ („Sjediš u polju“). Promatrano iz prostorno-vremenske perspektive, zbirka tada još „trendovski“ korespondira „s finim vremenom dekonstrukcije“; logično da u takvim okolnostima, kao aluzija ili kao pjesnički objekt, „gostuje“ Jacques Derrida. To međutim estetički čak i blagotvorno djeluje na tekst: „trendove“ nije apriorno otpisati, ali s trendovima treba znati – u poeziji, baš kao i na Instagramu ili Tik Toku.
„Osamostaljivost“ jezika u Jalozima će idejno evoluirati u njegovu punu „samostalnost“, što je razlog za sreću u mjeri u kojoj je i razlog za zabrinutost, a čega će se autor dotaći i u lukovdolskom govoru kojim je knjiga zaključena. Pjesme su iz Jaloga numerirane rednim brojevima, a prethodnu tezu moguće je potkrijepiti ambivalentnom parafrazom iz 60. teksta: „Moj jezik moj jezik moj preveliki jezik.“ Kirin je sklon za potrebe naslova knjiga kreirati stopljenice (Zbiljka, Lirka, Zenzancije), dok je u potonjem slučaju degradirao pojam „dijalog“ s ciljem, kako ističe Zvonimir Mrkonjić, „otvaranja teme sumraka dijaloga“ (Vijenac 356, 2007.). Dijalozi tako degradiraju u „jaloge“, banalnost se promeće u najveću i nepreskočivu kušnju, uočljivo je „distanciranje od poetičke očevidnosti“, a egzistencijalistički aspekt „ogoljuje poeziju od svake metaforizacije“. Zukva, recimo, ne degradira dijalog, ali nije isključeno da ga podvrgava „ironijskom testu“ („BIO sam u tri jezika“). U toj pak zbirci prvu riječ prvoga stiha, stoga što je pisana velikim štampanim slovima (vidjeti prethodni primjer), možemo tretirati kao naslov pjesme. Dakako da takva gesta podrazumijeva konceptualnu, ali i semantičku usredotočenost: „zavičaj“, „obješeno“, „bio“, „hodaš“, „prati“, „gdje“, „lampa“, „žabama“, „daždevnjak“, „vivak“ i „vrt“ jesu sublimati i jesu, ujedno, riječi koje u danim okolnostima predstavljaju vrela konotacije.
Zbirku obilježavaju igra naspram spektakla, slabi subjekt, dezintegracija „lirskog ti“, motivi flore/faune, kao i mjestimična ritamska uloga interpunkcije (zarez kao de facto oznaka za cezuru). Potonje osobito do izražaja dolazi u naslovljenoj i poduljoj pjesmi „Šuma“. Motiv leteće krave („Lampa“), makar sasvim sporedno, može probuditi asocijaciju na epizodu iz Kirinu drage serije „Northern Exposure“ u kojoj će, na sreću, umjesto nesretne životinje naposljetku poletjeti klavir.
Sljedeće su tri zbirke zastupljene s po jednom (Hipernovalis, 2015.), dvanaest (Zbiljka, 2009.) i petnaest pjesama (Zenzancije, 2013.). I dok u Hipernovalisu svjedočimo očitijem pomaku u „ludizam“ te naznakama intertekstualnosti koja će u kasnijoj fazi pjesnikova stvaralaštva naglašenije dolaziti do izražaja, Zbiljku možemo promatrati kao svjedočanstvo konceptualne osviještenosti koja se možda ponajviše očituje u „interpunkcijskoj anafori“ („Zrno riže“). Dvotočke na početku stiha preuzimaju zadatak provedbe stilske figure kojoj je doprinijeti kako ritmu, tako i semantičkom kapacitetu teksta. Ova zbirka poeziju promovira kao medij marginaliziranih, bilo da je riječ o klasnoj/„rasnoj“ („Indijcima se to ne bi dogodilo“) ili biofilnoj marginaliziranosti („Nadmetanje s muhom u nedjeljno poslijepodne“).
Šalat zbirku prikazuje kao jednu od prekretničkih, upozoravajući kako je njome pokrenuto „vraćanje poezije izvornim kompetencijama koje su, naprosto, u oštroj protivnosti prema podivljalom kaleidoskopu medijskoga ritma“ (Vijenac 433, 2010.). Sanjin Sorel ukazuje na „slikovni zaokret“, konceptualnost i „ulogu“ prirode u svrhu izmicanja od predvidive zbiljnosti („Dvostruki kriteriji“, 2012.). Marko Pogačar, pak, u potonjem slučaju ne isključuje mogući nastavak razlogovske prakse (Moderna vremena, 2010.). Ranije naznačenu tezu o poeziji Zbiljke kao zastupnici evolucijskog i klasnog ruba, od ovdje zastupljenih pjesama, ponajbolje potkrepljuje tekst „Sve što sam došao oprati“. Među opaske koje bi bilo pogrešno izostaviti svakako idu i one koje se tiču opredmećenja samoće („Pitajte cipelu“), umiranja kao primarnog uvjeta egzistencije („O olovci“), pa i intertekstualnosti koju sada već promatramo kao jedan od kontinuiteta apostrofirane pjesničke prakse („Jedan muškarac u tramvaju (jednoj ženi u tramvaju Milivoja Slavičeka)“).
U Zenzancijama (naslovna je stopljenica rezultat istočnjačkog utjecaja i ovdašnjeg, rekao bih, jezičnog iskustva) sloboda biva promatrana kao odsustvo egzistencijalnog tereta („Putopis slobodnih leđa“), iluzija („Nedjelja“) ili (baš kao ropstvo njoj nasuprot) evolucijsko pitanje („Mravi“). U tekstu „Ogled o slobodi“ promotrene su priroda stvaralačkog čina i jezika, iz čega proizlazi dvojba – rezultira li stvaranje jezika oslobođenjem ili time stvaralac (ne)svjesno žrtvuje hipotetički potpunu, odnosno djelatno krnju slobodu. Redukcija se jezičnog materijala ponajviše očituje u češće korištenim, značenjski zgusnutim minijaturama („Drvosječin je posao nevidljiv“, „Odgovornost mogućnosti“, „Poslije čupanja korova iz pazinskog suhozida“ i dr.). Pišući o zbirci, Nikola Petković upozorava na inverziju relacije „subjekt – objekt“, originalne i dehijararhizirane modele te poosobljenje svega postojećeg, iznoseći zaključak kako je posrijedi naoko zaigran, usustavljeni ogled o slobodi (Moderna vremena / Novi list, 2014.).
Ako pod zaigranošću (pa i prividnom) podrazumijevamo rečene poetičke mijene, tada kao njen produkt možemo promatrati i pet godina poslije objavljenu zbirku Lirka (zastupljenu s dvadeset i jednom pjesmom). Pišući o navedenoj zbirci, Andrijana Kos-Lajtman s punim pravom ukazuje na kontinuitet autorova umjerenog poetičkog diskontinuiteta. Svaka je zbirka, primjećuje Kos-Lajtman, drukčija od prethodnih u nizu, mada Lirku temeljem motiva, kondenziranog jezičnog izraza i „ludičke“ sklonosti možemo promatrati i nastavno na Zenzancije te Hipernovalis (Moderna vremena, 2019.). U potonjoj zbirci preteže strofički ustroj pjesama, uočljiva je intertekstualna osjetljivost („Jabuka i konj“), slabi je subjekt izložen identitetskoj krizi („Miroslav“, „Potraga“), a kao „ludička“ se gesta u tragovima pojavljuje i rima („Ponedjeljak“).
Primjetno je usložnjavanje više jednostavnih u kompleksniju strukturu („Ogled o jednostavnosti“, „U šalici čaja“, „Kad“ i dr.), što možemo promatrati kao „induktivni“ postupak, nasuprot čemu su interpretativni pokušaji nužno „deduktivni“. Neminovni opažaji temeljeni su na rastavljanju i raslojavanju jezične stvarnosti: ne, međutim, i na eliminaciji komunikacije – jezik Lirke, neovisno o njime obuhvaćenim semantičkim poljima, i dalje je (naspram npr. Jaloga) jezik sporazumijevanja. Pišući o Lirci Marko Pogačar ukazuje i na informacijsku neekonomičnost svojstvenu za usmeni izričaj (Novosti, 2019.), dok redukciju jezičnog materijala potvrđuje kao posljedicu pjesnikova zanimanja za istočnjačke forme: koan, primjerice, na što među inima upućuje i Darija Žilić (Kolo 3, 2014.).
Lirka
Hipernovalis
Malešne
Babanija
U knjizi su izabranih pjesama Malešne (2019.) zastupljene s dvadeset, a Babanija (2021.) s petnaest tekstova. Prva zbirka, kao posveta (literarnim) učiteljima i suborcima, intenzivira intertekstualni (Henry Michaux, Danijel Dragojević, Danilo Kiš, Jorge Luis Borges, Vladimir Nabokov, Emil Cioran) i afirmira intermedijalni aspekt (Rainer Werner Fassbinder). Stvarnost je rekapitulirana kao ukupnost koju tvore ono što jest, ono što nije, i ono što bi moglo biti, pri čemu, izuzmemo li iz opažanja pjesnički subjekt, u recepcijski ishod ne možemo biti posve sigurni („Minute prije odlaska na posao“). Potonji primjer sasvim je sigurno moguće klasificirati kao angažman ovaj puta usmjeren u pravcu kritike sve razuzdanijeg konzumerizma.
U izloženim su pjesničkim prozama ove zbirke gdjekad prisutni elementi kratke priče („Majstori“), a kao semantička se kulminacija teksta nameće identitetsko pitanje („Tko je on“). Da bismo na to pitanje mogli odgovoriti, potrebno je utvrditi prostor(e) i vrijeme/vremena kojima subjekt pripada (i kojima mi pripadamo). Tog zadatka Malešne se ne laćaju: užitak je u pokušajima pronalaska odgovora na neodgovoriva pitanja prepušten čitaocima.
Babanija, pak, počiva na mitološkom potencijalu zavičajnosti. Posrijedi je rekreiranje lokalnog (banijskog) prostora u univerzalni (babanijski) metaprostor: onaj uvijek iznova upisiv u repozitorij literariziranih lokaliteta. U babanijskom metaprostoru tako „noću jazavac laje na magarca, a kroz grmlje bambusa šulja se bengalski tigar“. U babanijskom se metaprostoru vrijeme zove Mika, Petrinja je dom Piera Paola Pasolinija, a Predrag Matvejević bunca o apokaliptičnom došašću Mediterana na sjever i posljednji su dani ptica.
Mitološki prostor (što Babanija jest) zahtijeva zasebnu kartografiju i tumača koji je u ovom slučaju pjesnički subjekt („Odgonetavanje krčevine“). U spomenutom prostoru, k tome, bića, stvari i pojave manifestiraju se u svoj svojoj začudnosti: od stvarnosti potkrijepljene biografijom te ironijom (poput Toma Waitsa čije ime u prijevodu glasi Toma Bebić), pa do stvarnosti ništa manje lažne i ništa više istinite kojom se, provocirajući fiziku, jedva kreće zvjezdani biciklist. Podložna zakonima vlastite fizike, babanijska poezija transformira identitet lica i prostora („Debbie Harry“) u „novi svjetski poredak“ – taj je, pak, kompatibilan s postmodernističkim postupcima/intervencijama: od ready-madea i patchworka do (de)montaže. U Babaniji je stoga frontmenica grupe Blondie znana kao Marica, nesretna bivša gastarbajterica koja je rodila puno djece. Jasno, zbirka je obilježena motivom potresa koji će poslužiti i kao polazište za ilustraciju izumiranja (ba)banijskog kraja: „Kuća koja se pokopala“ tekst je koji bi, kada bi postojalo ministarstvo kajanja, u raspoloživim čitankama našeg očaja završio po kratkom postupku – kao prvo slovo lektire, opomena i psovka.
O Babaniji kao o pjesničkom projektu i heterogenoj zbirci lirsko-refleksivnih zapisa, anegdota te kratkih pripovjednih formi piše Ivan Molek (Književna Republika 1 – 6, 2023.; Radio Gornji grad). Mario Kolar, pored opaske o portretiranju „babanijskih osobenjaka“ i uočene citatno-intertekstualne premreženosti, naglasak stavlja na autobiografičnost rukopisa (Kolo 1, 2023.).
Knjigu izabranih pjesama Zebrano zaključuje rečeni pjesnikov govor prilikom dodjele Goranova vijenca u Lukovdolu 21. 3. 2024. godine, a tamo izdano upozorenje na „stvaralačke“ kapacitete umjetne inteligencije – čime će nepovratno doći do dramatične redefinicije autora i autorstva – nadovezuje se na ranije navedenu parafrazu iz 60. teksta Jaloga. U tom je govoru autor citirao i tekst naslovljen „Malešna pjesma“ čija je autorica/„autorica“ umjetna inteligencija. Riječ je o jednostavnoj, strofički ustrojenoj formi (dvije katrene obilježene intenzivnom anaforom) koja umnogome, ne samo stilski, podsjeća na Kirinovo stvaralaštvo iz razdoblja „redukcije jezika“. Kirin se zapitao, ali tom prilikom, baš kao ni prilikom izdanja ove knjige, nije ponudio mogući odgovor (jedan od mnogih, dakako). Budući se po danom pitanju nameću brojne etičke i pravne dvojbe, potpuno je jasno kako pojedinčev odgovor ne bi bio od naročite koristi: pa bio taj pojedinac i autor, ujedno i laureat najveće pjesničke nagrade u našoj zemlji.
U zemlji čije političke elite za sada uglavnom ignoriraju ovaj problem (ili ipak samo fenomen), uglavnom kao što ignoriraju i samu knjigu, i čitanje, i jezik sâm. Ponuditi bi odgovor u rečenoj situaciji, osim toga, bilo neodgovorno: problemu (ili ipak samo fenomenu) nužno je pristupiti kolaborativno. To znači problem (ili ipak samo fenomen) sagledati iz svih raspoloživih aspekata – tehnološkog, etičkog, fenomenološkog, pravničkog i sl. Posljednji stih pjesme glasi: „Svaki kraj je mali početak“, što možda znači kako će daljnji tehnološki razvoj, naoko paradoksalno, omogućiti egzistenciju umjetnosti bez umjetnika (pa i bez ljudi-recipijenata).
Nemojmo zaboraviti kako nam se štošta, danas uobičajeno, do jučer činilo kao daleka i malo vjerojatna budućnost (pandemija, ples po rubu nuklearnog rata, robotizacija, hrvatska reprezentacija u finalu svjetskog nogometnog prvenstva itd.). O tome sam, uz poneko potpitanje, za potrebe časopisa „Književna riječ“ još prošle godine razglabao s umjetnom inteligencijom. O tome je, kada bolje razmislimo, davno razglabao i Roland Barthes. Stoga, umjesto pokušajem pronalaska odgovora na gomilajuća pitanja naše vrlo bliske budućnosti, ovaj osvrt valja zaključiti čitalačkom pozivnicom: čitajte Zebrano. Autor svih pjesama (osim jedne) čovjek je po imenu Miroslav Kirin, a suvremeno je hrvatsko i regionalno pjesništvo nezamislivo bez njegova doprinosa.
Zebrano : Pjesme 1998.–2023.
- Vuković & Runjić 06/2024.
- 176 str., meki uvez
- ISBN 9789532863642
Miroslav Kirin, dobitnik Goranova vijenca za ukupni doprinos hrvatskom pjesništvu 2024., jedan je od najzanimljivijih suvremenih pjesnika niklih na našim prostorima. 'Zebrano' donosi najbolje pjesme iz njegovih devet zbirki poezije — 'Tantalon', 'Jalozi', 'Zukva', 'Hipernovalis', 'Zbiljka', 'Zenzancije', 'Lirka', 'Malešne', 'Babanija'. Bilo da vam je prirodni habitus poezija, filozofija, zen učenje, eksperimentalni pristup jeziku, Kirin je suputnik koji daje neprocjenjivo mnogo.