Nulte su godine za pjesništvo u hrvatskoj književnosti značile poetičku ravnopravnost o kojoj, kada su afirmacije posrijedi, dekadu poslije teško da je moguće govoriti. Za akademsku potvrdu ili osporavanje spomenute sumnje, međutim, morat će proći ponešto godina, usprkos recepcijskoj dinamici koja je, ulaskom u digitalno doba, znatno promijenjena, što u krajnjoj liniji, više nego ranije, podrazumijeva...

Ovu knjigu, imamo li u vidu moguću koliziju analitičke kritike i čitalačkog horizonta očekivanja (osobito u domeni tzv. novinske kritike), utoliko valja prihvatiti i kao priručnu studiju – rad koji teorijski osviještenim čitaocima pomaže poboljšati čitanje koncentrirano na tvarnost i kakvoću jezika: čitanje koje, izvan strogih stilističkih krugova, postaje sve rjeđe.