'Krv anđela' knjiga je koja podučava, upozorava i oplemenjuje – makar se dio čitalaca ne slagao s tezama u njoj iznesenim – uz opasku da niti u jednom trenutku sa sigurnošću ne prepoznajemo eksplicitni autoričin stav o razmotrenim fenomenima. Premda poziciju Johanne Sinisalo apropos ekoloških i transcendentalnih pitanja s pristojnom pouzdanošću možemo pretpostaviti.

Ovdje je riječ o kvalitetnoj, no na recepcijski neuspjeh osuđenoj zbirci: pisana na tipkovnici na kojoj su ispisane stotine stranica književnoteorijskog teksta, ona je ujedno i repozitorij iskustava, posveta marginaliziranoj poetici, a nadasve podsjetnik da se, usprkos stilski teško razlučivim 'hitovima' – u ovdašnjem recentnom pjesničkom stvaralaštvu piše različito.

Dunja Matić esejističkim plugom kroji široku semantičku brazdu čije kritičnosti, dakle, ne ostaju pošteđeni ni 'njeni', ni 'njihovi'. Osim što je riječ o sjajnom informativno-ispovjednom kolažu, knjiga eseja Previše truda k tome je i zbirka pomno poliranih tekstova iznimne publicističke, na mjestima i literarne kvalitete. Uzmemo li u obzir sveobuhvatnu vrijednost ponuđenog naslova, ovaj ćemo trenutak...

Osim što je hrabra, knjiga je i duhovita: ne nužno zato što nas Popović pod svaku cijenu želi nasmijati, već prije svega jer se naša zbilja, čak i kada je svedemo u okvire digresije, često ne razlikuje od najcrnjeg humora. Popović se ne libi pisati izrijekom, pa bi protagonisti 'novog hrvatskog kulturnog imaginarija', čije vrijeme vlasti dolazi, s piscem koji se k tome drznuo podržati 'protuhrvatski...

Ovu knjigu, imamo li u vidu moguću koliziju analitičke kritike i čitalačkog horizonta očekivanja (osobito u domeni tzv. novinske kritike), utoliko valja prihvatiti i kao priručnu studiju – rad koji teorijski osviještenim čitaocima pomaže poboljšati čitanje koncentrirano na tvarnost i kakvoću jezika: čitanje koje, izvan strogih stilističkih krugova, postaje sve rjeđe.