Ostavljam dvojaku mogućnost literarne kategorizacije djela, osobno bih bio skloniji govoriti o zbirci kratkih priča. Potreba da zbirka kratkih priča ipak bude roman pritom vjerojatno proizlazi iz marketinških pobuda, mada praksa potvrđuje da i postmodernističke zbirke kratkih priča, čak i na postjugoslavenskom prostoru, mogu postići kanonski status.

Bilo bi potpuno besmisleno kvalitativnom gradacijom uspoređivati 'Sarajevski Marlboro' i 'Trojicu za Kartal', to nisu iste knjige niti je njihov nastanak vezan uz isti neposredni kontekst. Osim toga, problem je kritičke recepcije Jergovićeva stvaralaštva nerijetko primarno neknjiževne prirode. Često put ocjene proizlaze iz nazovi-analize njegove ličnosti, a za posljedicu imamo ili panegirike ili unižavanje.

Usprkos performansu kao nul-točki knjižne konzumacije i upućivanju na internetski „izlog snimaka“ umjetničkoga kolektiva, važno je napomenuti da knjigu možemo, sa svim njenim prividnim nedovršenostima, recepcijski gustirati neovisno o (ne)uknjiženom kontekstu. Upravo je to ono što knjizi dopisuje osobitu vrijednost, estetski zamah realiziran dominantno stilski neutralnim, korespondentnim zalihama jezika.

Zadovoljstvo u čitanju 'Trajekta u šumi' počiva i na dojmu da je autor predano, vrlo strpljivo i pedantno radio na rukopisu. Zbirka mnogo govori o važnosti stvaralačke discipline, ali i o bitnosti, u odnosu na stvaralaštvo samo, bogatoga čitateljskog iskustva koje je, iz pročitanoga bih zaključio, u Božića neupitno.