Sandra Pocrnić Mlakar : Zagorkini sljedbenici

Premda je položaj autora u društvu koje malo čita jedno od pitanja o kojima pisci na društvenim mrežama nerijetko raspravljaju, rijetki su ozbiljni pokušaji dubiozne analize problema: analize koja, naime, zahvaća sve ili većinu ključnih problemskih aspekata, što podrazumijeva ključne čimbenike lanca koji započinje autorom (tj. autorstvom), a završava publikom. Među spomenute čimbenike, pored npr. nakladnika ili nositelja kulturnih politika (od Ministarstva kulture i medija do kulturnih vijeća jedinica lokalne i regionalne samouprave), svakako valja ubrojiti medije (napose tzv. medijski mainstream), ali i one institucije/sustave čija je uloga u stvaranju/jačanju čitalačkih navika od iznimnog značaja – poput škola ili knjižnica.

Dakako, navedena problematika uključuje i ulogu strukovnih udruženja pisaca – onu koju uglavnom obnašaju i onu koju bi trebala obnašati. Potonja se uloga pritom tiče sindikalnog djelovanja koje, ukoliko je svedeno na trivijalnost poput blagajne uzajamne pomoći, po položaj autora u društvu (u prvom redu materijalni status) ne može polučiti dugoročno blagotvoran efekt. A kako je balans između zadovoljenja tržišne i estetičke logike već po sebi teško ostvariv, kao bitno se pitanje nameće i ono položaja književne kritike kao profesije – kao korektivne djelatnosti koja bi, egzistirajući u medijskom mainstreamu, u krajnjoj liniji pomogla, kolikogod takva teza zvučala preuzetno, odgajati estetički osjetljivu čitalačku publiku.

Zagorkini sljedbenici Pocrnić Mlakar Sandra

Knjigu "Zagorkini sljedbenici: Izazovi razvoja domaćih autora" dugogodišnje novinarke i urednice u nakladništvu Sandre Pocrnić Mlakar, koja je 2016. pokrenula nakladničku kuću Beletra (s ciljem afirmiranja/promoviranja domaćih autora), a 2022. pokrenula je i festival žanrova Dvotočka (s ciljem popularizacije domaće žanrovske literature) možemo shvatiti kao pokušaj sveobuhvatnog sagledavanja dane problematike. Prihvativši tezu o teškom položaju domaćeg pisca, Pocrnić Mlakar nastojala je razmotriti ključne aspekte rečenog problema, pritom se nerijetko oslanjajući na vlastito novinarsko/uredničko iskustvo. Gdjekad su nastojanja iznjedrila manje ili više poznate zaključke, gdjekad zanimljive savjete i prijedloge, a gdjekad i kontradikcije koje istovremeno mogu poslužiti kao poticaj za moguću polemiku: naime, autorica iskazuje blagonaklonost prema polemici, na što se možemo nadovezati bogatom tradicijom polemike u hrvatskoj/južnoslavenskim književnostima, čemu kontrapunktira književnom polemikom u nas uglavnom oskudna današnjica (prisjetimo se samo „Polemika u hrvatskoj književnosti“ priređivača Ivana Krtalića, višetomnog izdanja objavljenog tokom 1982. i 1983. godine).

Doduše, kao jedan od rijetkih recentnih i u medijskom mainstreamu registriranih polemičkih trenutaka Pocrnić Mlakar ističe "slučaj Vrisak" 2023., točnije polemiku potaknutu povodom predstavljanja romana „Psi“ Dore Šustić na riječkom sajmu knjiga i festivalu autora, a u kojoj su svoja gledišta iznijela imena kao što su Dunja Matić, Marta Ožanić, Vid Barić, Lana Pukanić i dr. (imena ovdje nisu navedena kronologijom njihova pojavljivanja). I upravo blagonaklonost prema polemici, potkrijepljena čestim isticanjem lika i djela Igora Mandića, dovodi do jednog od mogućih prijepora; ne zbog toga govorimo li ili ne govorimo o velikom imenu (jer Mandić jest veliko ime domaće/regionalne literature), već jesu li ili nisu besprijekorni oni tekstovi koje je „kum Veselka Tenžere“ (kako piše u knjizi) objavljivao potkraj života u Jutarnjem listu (rubrika Zub kritike). Ne samo što je zazivanje književne kritike – kako u knjigama, tako i na društvenim mrežama – postalo zamorno (tim više što invokatori ustraju obično dok zub kritike ne ugrize tkivo njihova stvaralaštva), već se ono ovdje nalazi u opreci naspram drugog dijela knjige, o čemu više riječi nešto poslije. Uloga Inoslava Beškera, pak, spomenuta je kako bi bilo upozoreno na važnost elokvencije u uredničkom/redakcijskom poslu, bila posrijedi izdavačka kuća koja knjige objavljuje ili medij koji o knjigama piše (ili bi trebao pisati).

Prihvativši tezu o teškom položaju domaćeg pisca, Pocrnić Mlakar nastojala je razmotriti ključne aspekte rečenog problema, pritom se nerijetko oslanjajući na vlastito novinarsko/uredničko iskustvo. Gdjekad su nastojanja iznjedrila manje ili više poznate zaključke, gdjekad zanimljive savjete i prijedloge, a gdjekad i kontradikcije koje istovremeno mogu poslužiti kao poticaj za moguću polemiku.

O odnosu medijskog mainstreama prema praćenju knjiške djelatnosti, makar i nije rečeno nešto novo, istaknut je meritum: tržišna logika kvalitetnim sadržajima u medijskom prostoru pretpostavila je senzacionalizam, čega je posljedica rubno i neredovito praćenje literature, napose domaće. Senzacionalizam i klikabilnost ujedno narušavaju kvalitetu novinarstva, sve je manja pažnja pridana edukaciji zaposlenih u medijima, a iz navedenog spleta tržišnom logikom motiviranih negativnosti, kao krajnja konzekvenca, proizlazi srozavanje jezika, za što svoju odgovornost – prije ostalih – snose obrazovne ustanove i knjižnice. Usprkos tome što se, načelno, s takvim razmatranjem stanja čitalačkih navika (pa samim tim i stanja knjige) možemo složiti, djeluje da je problematika obrazovnih ustanova i knjižnica razmotrena paušalno te je pritom banalizirana. Osim toga, savjeti koji između redaka bivaju upućeni zaposlenicima rečenih sustava (s naglaskom na knjižnice) doimaju se kao dociranje iz pozicije osobe zaposlene u „realnom“ sektoru; gdjekad se, uostalom, čini kako je autoričin odnos prema zaposlenima u „državnom“ sektoru obilježen netrpeljivošću (ili barem nerazumijevanjem), a k tome upućeniji ne mogu biti načistu razlikuje li autorica „javni“ od „državnog“ sektora.

Nema nikakve sumnje kako i obrazovne institucije i narodne knjižnice mogu i moraju bolje – osobito, kada je o knjižnicama riječ, na planu prezentnosti/marketinga – no doima se nerealnim očekivati da, govorimo li o književnosti, knjižničari budu ti čiji bi sud o vrijednosti djela nužno trebao biti mjerodavan. Uostalom, takva je pomisao u opoziciji naspram potrebe za (izgubljenom) profesijom književnog kritičara ranije naglašenom kao de facto kulturni prioritet društva koje drži do sebe. Knjižničari bi doista trebali činiti koliko je moguće i na marketinškom planu (uključujući online marketing), i u poznavanju materije koju prezentiraju, i u čitavom spektru vidljivih i manje vidljivih aspekata njihova rada (od katalogizacije i klasifikacije do vođenja radionica za djecu vrtićke dobi), no autorica pritom ne vodi dovoljno računa o kapacitetima koje svako ljudsko biće ima (ne samo prosvjetari i ne samo knjižničari): o tome, dakle, da knjižničari u velikom broju narodnih (pa i školskih) knjižnica odavno pokrivaju dijapazon i količinu rada koji premašuju razumne granice, često put u uvjetima ograničenih (narodne), pa i opskurnih resursa (školske knjižnice); baš kao što nije povela dovoljno računa o jasnom razlikovanju državnog i javnog sektora (valjda zato što zaposleni u tzv. realnom sektoru „pune“ proračun, dok ga zaposleni u državnom/javnom sektoru „prazne“).

Ali ako zanemarimo tih nekoliko točaka prijepora, doći ćemo do za pisanu riječ bitnih konstatacija kao što je ona da, naspram graktanju neoliberalnih logičara, novca za kulturu ima tj. trebalo bi ga biti. Hiperprodukciji u literaturi pritom ne treba „doskočiti“ – dovoljno je, naime, usredotočiti se na poticanje estetički izvrsne literature (ako je književnost posrijedi), za što su potrebna funkcionalna tijela odlučivanja o potporama za stvaralaštvo, kako pri rečenom ministarstvu, tako i pri rečenim jedinicama lokalne i regionalne samouprave. I dok je sustav potpora za stvaralaštvo (kao i za otkup knjiga u knjižnice) pri Ministarstvu koliko-toliko organiziran i transparentan, dvojbena je praksa na lokalnim razinama, osobito kada je riječ o manjim mjestima.

O odnosu medijskog mainstreama prema praćenju knjiške djelatnosti, makar i nije rečeno nešto novo, istaknut je meritum: tržišna logika kvalitetnim sadržajima u medijskom prostoru pretpostavila je senzacionalizam, čega je posljedica rubno i neredovito praćenje literature, napose domaće. Senzacionalizam i klikabilnost ujedno narušavaju kvalitetu novinarstva.

Ono o čemu niti u ovoj knjizi nije dovoljno rečeno tiče se dvojbene kompetentnosti ljudi koji u manjim mjestima/općinama odlučuju o provođenju i (su)financiranju projekata iz domene kulture, naročito književnosti. Kulturna vijeća u većim gradovima s problemom kompetentnosti možda i mogu izaći na kraj (ne ulazim u to izlaze li), no manje sredine u tom pogledu suočavaju se s neminovnim kadrovskim problemom, a rješenje u vidu profesionalnog angažmana pisaca/kritičara iz drugih sredina za potrebe (su)financiranja knjiga lokalnih autora čini se kao transcendentalno iskustvo. Dani problem barem dvije trećine pisaca koji ne žive u Zagrebu može potkrijepiti primjerima iz prve ruke, i tu dolazimo do još jedne moguće zamjerke ovoj knjizi; čak i kada posegne za primjerima negativne prakse, autorica se ustručava konkretizirati ih. Pa tako piše o jednom književnom kritičaru koji na njenu ponudu odgovara konstatacijom „kako nema vremena za loše knjige“, a kada spominje postotak ispitanika koji su pročitali bar jednu knjigu u prethodnih godinu dana (ili u tekućoj godini), ne precizira o kojem je izvoru i o kojoj godini riječ.

No, dva su po meni ključna problema ove knjige. Prvi se tiče opetovanog isticanja ulaganja u (tiskane) književne časopise, što bi trebalo doprinijeti edukaciji čitalačke publike i daljnjem poticanju čitalačkih navika. Posežući za primjerima iz prošlosti, obično u predahu od žalopojki za režimskim „Vjesnikom“, autorica primjerice ističe ulogu omladinskih časopisa kao što je svojedobno bio „Polet“, a nije joj strana ni ideja pokretanja žanrovskih časopisa, kao primjer ističući časopis za književnu fantastiku „Ubiq“, pokrenut 2007. godine. Naime, čak i ako zanemarimo njihovu online (ne)dostupnost, književna povijest upućuje na važnu karakteristiku književnih časopisa koja ih je, naravno ne sve, naposljetku prometnula u važnu književnopovijesnu činjenicu – u pitanju je, dakako, generacijska pripadnost, koja je u nas manje-više zaključena s „Quorumom“.

Časopisi lišeni generacijskog pečata teško da mogu izvršiti evolucijski utjecaj na književnost jednog društva/jezika (ili više njih): teško da, kao što je to „Quorum“ činio, može doprinijeti uspostavi ili revitalizaciji koje poetike, iz čega proizlazi pitanje svrhe časopisa koji se u svojoj srži jedva razlikuje od npr. panorame (koju opet, najčešće iz tržišnih razloga, sve rjeđe razlikujemo od antologije). Neovisno o mogućim razilaženjima oko onoga što bi časopis za književnost u 2025-oj godini trebao biti (a što jest), nameće se pitanje privlačnosti koncepta (ili koncepata) časopisa mlađoj populaciji. Tu opet u obzir dolazi razmatranje uloge škola i knjižnica (i svega što zaposleni rade, a još više onoga što ne rade), no ideja da časopisi mogu educirati, i to do mjere koja bi utjecala na društveni preobražaj, čini se kao suštinski utopijska.

Budući da Pocrnić Mlakar opravdano zaziva književnu kritiku (koju možemo proširiti i na polje publicistike), baš kao što zaziva i polemiku od koje se u domaćoj književnosti uglavnom odustalo, neće biti problem istaknuti i drugu, najveću zamjerku. Ona se tiče drugog dijela knjige koji donosi presjek recentnog žanrovskog stvaralaštva u hrvatskoj literaturi, a pri čemu autorica ne štedi pohvale na račun autora ljubavnih, kriminalističkih i romana iz domene spekulativne fikcije, kao i djela iz područja koje neprecizno naziva priručnicima (poput priručnika za samopomoć, vodiča za poslovanje i sl.) te nečega što je u knjizi žanrovski određeno – za što, priznajem, do sada nisam čuo – kao poezija samopomoći ili poezija iscjeljenja. Budući se ne smatram kompetentnim komentirati žanrovsku literaturu (makar mi ostaje nejasno zašto, primjerice, u žanru krimića nije spomenut Edo Popović; Goran Tribuson i Pavao Pavličić spominjani su u prvom dijelu knjige), za ovu priliku pažnju mi je privukao rečeni „žanr“ poezije.

Pohvalno prokomentirani naslovi zbirki (poput „Pametnom dosta!“ i „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“ Ane Klikovac) i citati (poput Budi ljubav, ljubav ti budi / nek tvoja ljubav okrutne probudi, „Pametnom dosta!“ Ane Klikovac; Suoči se sa strahom i pogledaj mu lice / Nepoznato je dobro za hrabre sanjalice iz jedne od dviju zbirki Mare Majstorović) doimaju se kao opozicija isticanoj potrebi za kritikom i nakladničkom selektivnošću; ona je sažeta u rečenici zabilježenoj na stranici 169.: "Ali poeziju treba objavljivati". Dakako da treba, no s uma ne treba smetnuti ono ključno – postoji dobra i loša poezija, a ključ je za njihovo razlikovanje estetički. To znači da loša poezija, prezentirana kao žanrovska inovacija, i dalje ostaje loša, a da je zadatak ranije zazivanih aktera/djelatnosti ne dozvoliti njihovu kanonizaciju koja bi se, slijedom daljnjeg urušavanja kriterija, mogla dogoditi. I ovdje, pritom, pažnju možemo skrenuti na praktično nepostojanje kulturnih politika u manjim sredinama, što se manifestira u vidu sufinanciranih izdanja i promocija knjiga (napose knjiga loše poezije), od kojih neke bivaju i nagrađene na manifestacijama čiji je ugled decenijama mukotrpno građen.

Usprkos istaknutim zamjerkama, pohvalan je autoričin pokušaj da probleme ne samo Zagorkinih sljedbenika, o kojima se mnogo raspravlja na društvenim mrežama, sublimira u izdanje otvoreno za dijalog. Zagorkinim sljedbenicima, mada se pod tim u prvom redu misli na pisce žanrovske literature, ovdje možemo nazvati sve koje krasi – upornost; među njima, malo je reći da nadahnjuje primjer Jana Bolića, čiji spisateljski rad ne zavrjeđuje pažnju tek zbog zdravstvenih tegoba i fascinantne zaljubljenosti u život. Rečenu stvaralačku upornost, međutim, valja podvrgnuti recepcijskoj upornosti; ne znam može li nas takvo što učiniti Mandićevim sljedbenicima, no jasno je kako takva upornost naposljetku donosi višestruku korist. Ona se tiče kako samog čitaoca, tako i autora, kao i nakladnika koji se za stranu literaturu češće odlučuju stoga što iza globalnih zvijezda stoji moćna marketinška mašinerija.

Loša poezija, prezentirana kao žanrovska inovacija, i dalje ostaje loša, a da je zadatak ranije zazivanih aktera/djelatnosti ne dozvoliti njihovu kanonizaciju koja bi se, slijedom daljnjeg urušavanja kriterija, mogla dogoditi.

Dakako, stoji i kvaliteta kojoj prethodi društvo razvijenih čitalačkih navika. Pa kada pomislimo na ograničeni broj govornika južnoslavenskih jezika, nije zgoreg sjetiti se kako nas je i dalje više nego govornika norveškoga; usprkos čemu je Karl Ove Knausgård samo u Norveškoj do sada prodao preko pola milijuna primjeraka svojih knjiga. A tu je i debitant Oliver Lovrenski, čiji je prvijenac u Norveškoj prodan u šezdesetak hiljada primjeraka. Jasno je da o takvim nakladama i najcjenjenija imena domaće literature mogu samo sanjati, no iz ove se opaske zaključno nameće još jedan u knjizi zabilježen, itekako važan zaključak – osim što književnosti (i samom čitanju) moramo pružiti šansu – želimo li opstati kao civilizirano društvo – osobito je važno da recepcijsku priliku pružimo debitantima. Kao onomad romanesknoj senzaciji Ene Katarine Haler ili zapanjujućim pjesničkim zbirkama Marije Dejanović i Monike Herceg, redom naslovima kojima je, slobodan sam vjerovati, namijenjena lektirna sudbina. 

Sandra Pocrnić Mlakar

Zagorkini sljedbenici : Izazovi razvoja domaćih autora

• Beletra 11/2024.
• 182 str., meki uvez
• ISBN 9789538209840
• Cijena: 15.00 eur

Zašto je u informatičkom dobu naša čitateljska publika neinformirana? Koja karika povezuje visoku književnost, recenzente i književnike s publikom koja čita malo i neredovito? Primjeri iz povijesti pokazuju kako su žanrovi održavali i razvijali pismenost, a u knjizi 'Zagorkini sljedbenici' Sandra Pocrnić Mlakar kroz vlastito iskustvo razvoja domaćih pisaca ukazuje na nedovoljno iskorištene potencijale domaće žanrovske scene, koja ima pisce, ali nema logistiku.