Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić Mandić • 30.11.2023.

Sandra Pocrnić Mlakar : Izdavaštvo je utočište za nekoga tko se želi baviti kreativnim radom i tekstom

Sandra Pocrnić Mlakar (foto: Iva Perković)

Novinarka. Urednica. Izdavačica. U tri riječi sažeto, putešestvije Sandre Pocrnić Mlakar (Virovitica, 1964) hrvatskim kulturnim sektorom ne razlikuje se mnogo od priča kolegica u novinarstvu stasalih devedesetih ili na prijelazu stoljeća čiji se profesionalni interes s vremenom, i opadanjem potencijala velikih medija, preselio na knjige. To, ipak, ne znači da je Sandra Pocrnić Mlakar u istom sektoru uobičajena pojava. Dok većini njezinih kolegica i kolega dobar dio radnog dana prolazi u prepisci s književnim agentima, pregovorima oko kupovine prava i naganjanju prevoditeljskih rokova, ona tekstu pristupa gdje je i nastao, na izvoru, komunicirajući s autorom.

Takav je izbor donijela još dok je, nakon dva desetljeća duge novinarske karijere, 2007. u Profilu započela s uređivanjem biblioteke psiholoških priručnika, a interes za psihološku dimenziju ljudskog iskustva, razvijen još za studija, stoji u temeljima 2016. pokrenute izdavačke kuće „Beletra“, nakladničke kuće koja se, osim priručnicima, bavi i žanrovskom literaturom iz pera domaćih autora.

Zbog punog kruga po medijsko-izdavačkom igralištu, razgovor sa Sandrom Pocrnić Mlakar nije „samo“ priča o ženskom poduzetništvu, izdavanju onoga za što „nije bilo mjesta“ na tržištu ili jamranje o položaju malog nakladnika. Promišljena je to analiza (izostanka) poslovne sinergije i peckava, ali ne bez duha izrečena, kritika nepodržavajućeg društvenog okruženja.
 

Petra Miočić Mandić: Studirali ste, i diplomirali, psihologiju, no ako se ne varam, u struci niste nikad radili. I psihologija i novinarstvo počivaju, jednim dijelom, na principu intervjua, no bitno različitih. Što je pobudilo vaš interes za novinarstvo i kako ste se, nakon studija, našli u novinarskim vodama?

Sandra Pocrnić Mlakar: To je bio mladenački izazov, zanimala me u novinarstvu dominantna kreativnost. Psihologija je tada već bila pri kraju i lagana, nije bilo većih poteškoća. Tako sam na dodiplomski studij novinarstva otišla isprva da prijateljici radim društvo, a onda me privuklo trostruko potkrepljenje: pišemo i zadovoljni smo kad nešto napišemo, zadovoljstvo se povećava objavom i, naposljetku, isplatom honorara. Time privučena, ostala sam u novinarstvu, kasnila s diplomom i, kad je napokon stigla, već sam bila kuhana u novinarstvu pa sam tako i ostala.

Počela sam raditi u „Vjesniku“ pa kao redaktor u „Nedjeljnom Vjesniku“ u koji me pozvao Krešo Fijačko i to je škola od koje i danas crpim nadahnuće. Bio je tu i Inoslav Bešker, Živana Morić, Maja Razović, predivni ljudi s kojima sam radila u maloj sobi. Na vrata su nam dolazili Matko Pejić i Igor Mandić na čiji sam poziv pisala kolumnu u novopokrenutom ženskom časopisu „Draga“ kod Milivoja Pašičeka.

Psihologija je tada bila kao neka osnova za rad jer sam se orijentirala prema ženskom novinarstvu. Govorimo o kraju osamdesetih, novinarstvo je tada bilo puno drugačije nego danas, znatiželjnije, šire, utemeljenije i u takvom sam novinarstvu vrlo jasno vidjela primjenu psihologije, psihološka prevencija preko medija se krajem osamdesetih činila nadohvat ruke. Shvaćali smo – imamo medije, imamo znanje, iskoristimo to. Međutim, bilo je kako je bilo i mediji su se u devedesetima orijentirali prema senzacionalizmu. Kultura je postala marginalizirana, iz „Vjesnika“ sam otišla u privatne ženske novine, istražujući dalje novinarstvo. Obišla sam sve da bih se 2007. javila na natječaj u Profilu. Tamo me primio Drago Glamuzina. Tad sam krenula u izdavaštvo.

Prijelaz iz novinarstva u nakladništvo u hrvatskom se kulturnom kontekstu čini gotovo prirodnim, mnoge su naše kolegice novinarke diktafon zamijenile korektorom. Kako to objašnjavate?

Nema drugog načina. Biramo kreativnost i javno informiranje, a prostor koji mediji trenutno ostavljaju je vrlo uzak. Mediji ne otvaraju prostor, ne bude kreativnost, ne razvijaju autora. Sve ono što jest njihov posao, mediji danas ne rade! Samo praše senzacije koje ovise o klikovima. I ganjaju lovu. Ja tu lovu od klikova ne vidim u njihovu razvoju, gdje je taj novac, gdje je procvat? Gdje je doseg, kud se ide? To nisu godina ili dvije, to su sad već desetljeća. Mi klikamo, ali ne vidim da smo se pomaknuli.

Izdavaštvo je utočište za nekoga tko se želi baviti kreativnim radom i tekstom. Jer mediji to nisu. Kad sam došla u medije, osamdesetih godina, oni su bili poligon za izražavanje, imala sam kolumnu u „Nedjeljnom Vjesniku“. Gdje smo danas? Vrtimo se u krug s tim našim klikanjem. Izdavaštvo je korak prema kreativnosti. Neka nova, kreativna rješenja, što bi mediji trebali raditi, a što ne rade, otvaraju se u izdavaštvu.

Naravno da je drukčije raditi na petsto ili tisuću primjeraka, naravno da je utjecaj drukčiji nego da su tiraže pedeset ili stotinu tisuća primjeraka. Naravno da je drukčiji i odaziv publike i kolektivni rast. Ali na to svi pristajemo. Individualac tu ne može puno.

Ovi dolje se ne mogu popeti, „trojkašu“ treba pružiti ruku da postane vrlo dobar, vrlo dobrome da postane odličan i svi bi profitirali. Tako se s mladima radi, da vide svoje uzore! A ne da budu obeshrabreni, depresivni, malodušni, melankolični i razvijaju svakojaku patologiju jer ne vide napredak. To su moji motivi za bavljenje izdavaštvom!

Sandra Pocrnić Mlakar (foto: Iva Perković)

Je li izdavaštvo doista kreativnije? Vaša kuća, „Beletra“, specifična je i spada u red, uvjetno rečeno, „malih,“ a zapravo nišnih izdavača pa si možete dopustiti slobodu kreativnog izraza. No ne proždire li sustav kreativnost i u velikim nakladničkim kućama?

Tako je, ja biram kreativno bavljenje, koliko se to može. Razvojno bavljenje. Pratim domaću scenu i autore. Svjesno sam izabrala samo domaće autore i njima se bavim. Nemam više vremena trčati po top-listama, to mogu raditi mlađi. Međutim, vidim primjenu onoga što sam naučila u novinama, a to je rad s autorom i rad na tekstu. S uzorima koje sam spomenula prošla sam vrlo strogu školu, radila sam i u „Areni,“ „Doktoru u kući“, izdanjima na kojima se moj zanat ispekao. I to sve primjenjujem u nakladništvu.

Spominjete i rad na tekstu. U novinama ste također urednički radili na autorskim tekstovima. Nekakvo površno, neupućeno mišljenje moglo bi se kretati u smjeru istosti ili sličnosti tih dvaju uredničkih procesa. No gdje su im razlike?

Prije svega, rad na tekstu je dijalog s autorom, suradnja i podrazumijeva postavljanje pitanja, traženje pojašnjenja. Mnogo ovisi o autoru, neki su zatvoreniji, neki spremniji na suradnju.

Nakon svih debitanata naiđu iskusni autori koji znaju kako se rade knjige i pišu romani, kao Melita Rundek. Tu tek vidim što je komocija izdavačkog posla, uzmem tekst i eventualno postavim neko pitanje, ali u načelu je sve gotovo, sređeno, spakirano i suradnja je pjesma.

A kako ste se našli u izdavaštvu? Spomenuli ste javljanje na Profilov natječaj, no što je presudilo u toj vašoj odluci? Je li to također bio kreativan izazov ili sužavanje medijskog prostora?

Jedino s drugim. Dakako, bila je prisutna želja za kreativnim razvojem, ali pogodovala je i promjena u novinarstvu u kojem je bilo prostora za malo što. Medije više ništa nije zanimalo, najcjenjeniji je novinar bio onaj koji je uspio dobiti intervju sa Severinom.

Mediji danas ne otvaraju prostor, ne bude kreativnost, ne razvijaju autora. Sve ono što jest njihov posao, mediji danas ne rade! Samo praše senzacije koje ovise o klikovima. I ganjaju lovu. Ja tu lovu od klikova ne vidim u njihovu razvoju, gdje je taj novac, gdje je procvat? Gdje je doseg, kud se ide? To nisu godina ili dvije, to su sad već desetljeća. Mi klikamo, ali ne vidim da smo se pomaknuli.

Tad sam počela čitati KIS – Književni informativni sustav, prvi hrvatski katalog knjiga na internetu, otišla sam na Interliber, počela se zanimati za knjige koje su mi u novinarstvu bile previše statične. Razdoblje o kojem govorim početak je dvijetisućitih, nedostajala mi je nova informacija, novo „dalje“ od ovog uhodanog posla u novinarstvu. Onda sam shvatila da se književna scena jako boji krimića i ljubića što mi je bilo vrlo neobično. Književnici su, kao, jako pametni i učeni ljudi pa su pisci krimića i ljubića, u odnosu na njih niži stupanj. Pomirila sam se s dihotomijom kao i s time da su meni upravo ti pisci bliži zbog mojeg novinarskog iskustva, ali i jer sam uz njih odrasla. Uostalom, krimići, ljubići i psihologija, moji priručnici, meni su dovoljni za jedan život.

Već tada započinjete i s objavom priručnika, u Profil dovodite Mirjanu Krizmanić, Ljubicu Uvodić-Vranić, da spomenemo samo neke. Je li to bio spoj dvaju vaših interesa, povratak psihologiji ili prepoznavanje njihova komercijalnog potencijala?

Da, to je bio moj povratak psihologiji, ali ponovno, išlo je jedno s drugim. Jer, naravno, povratak mom interesu ne bi imao šanse da nije imao komercijalni potencijal. Otišla sam do svoje profesorice Mirjane Krizmanić i rekla joj: „Profesorice, piše se, a gdje su naši psiholozi?“. Drago Glamuzina je, kao glavni urednik, tada odobrio takav projekt. Inače, doista iskreno mislim da se naša pamet povlači pred olujom senzacija. A pogotovo danas, u multimedijskom svijetu, za to nema opravdanja. Treba plasirati svoja znanja i talente. Stajati iza svoje ideje, ne povlačiti se jer su drugi glasniji. Jer gdje je tu pamet, kako ona ulazi u sustav?

Avantura u medijima Uvodić-Vranić Ljubica
Alkemičarka Uzelac Daniela

Jesmo li danas društvo mediokriteta?

Pa, ne vidim razvojni put niti ciklus. Nastao je pad, digresija. Počnite od književnih festivala, mi na papiru sve imamo, sve je uredno financirano. A što imamo u stvarnosti? Mislim da bi oni najbolji, oni koji su gore, a o kojima smo već razgovarali, trebali povući ove koji su dolje, ove „dvojke“ i „trojke.“ A zašto to ne čine?

Je li moguće da to rade iz straha? Nismo previše otvoreni novim idejama, bojimo se nove pameti, a važnije je sačuvati „gornju“ poziciju nego unaprijediti društvo.

Tko im je kriv što se boje?! Ako društvo želi napredovati, moramo to zaustaviti! Ako to ne učinimo, onda ćemo jednog dana reći da smo propali jer smo se bojali! Pazite o čemu se radi – oni koji su dolje ne znaju kako se popeti. Ne znaju da postoji „gore“, da postoji književnost, ni koji je njen smisao ni zašto treba čitati. Mi smo sad na tom stupnju razvoja – ne pitamo se što nego zašto čitati. Treba li nam hrvatski jezik?! Pa što će nam materinji jezik?! Naučiš engleski i bolje ćeš proći u životu. Doista je došla do zapletaja. A mi se bojimo!

Ovi dolje se ne mogu popeti, „trojkašu“ treba pružiti ruku da postane vrlo dobar, vrlo dobrome da postane odličan i svi bi profitirali. Tako se s mladima radi, da vide svoje uzore! A ne da budu obeshrabreni, depresivni, malodušni, melankolični i razvijaju svakojaku patologiju jer ne vide napredak. To su moji motivi za bavljenje izdavaštvom.

Trebamo povezati sve sudionike u tržištu. Ali ne, mi radimo kao posvađani jedni s drugima. Mi ne želimo surađivati. Radimo jedni protiv drugih. Jedni smo drugima konkurencija. Pritom mislim na sve u lancu, nakladnike, knjižare, autore, medije. Svi smo svatko protiv svakoga. Takva je poslovna kultura. A jedino suradnjom može biti tržišta.

Sandra Pocrnić Mlakar (foto: Iva Perković)

​U Hrvatskoj postoji nekoliko nagrada namijenjenih afirmaciji mladih autora, neke od njih ostavljaju mogućnost objave nagrađenih rukopisa. Je li to dovoljno?

Nije, jer mi nemamo sustav za razvoj mladih autora ili mladih ljudi, na svim razinama. Kruno Lokotar nije dovoljan, jedan čovjek nije dovoljan! Dakle, umjesto da razvijamo te ljude, mi ih odbacujemo. To je ujedno i bacanje novca, ti su se mladi ljudi mogli razviti na dobrobit sviju!

Ne zaboravimo, ako ne razvijamo mlade autore, neće biti ni starih autora. U svojem radu pratim što se događa i pratim scenu i objavljujem ono što drugi ne objavljuju. Namjerno to radim! Istražujem potencijale koje smo zanemarili, propustili na našem užurbanom, „komercijalnom“ tržištu. Istražujem potencijale domaćih autora koji nisu mali i tu se tek vidi što je domaći autor koji je samonikao, on se tu pojavio jer piše, želi nešto reći, ima što reći i želi podijeliti svoje iskustvo.

Izdavačku kuću „Beletra“ pokrenuli ste 2016., no projekt sigurno nije realiziran preko noći. Koliko je vremena prošlo od inicijalne ideje do otvaranja poduzeća, kako je tekao razvojni proces? Je li želja za afirmacijom mladih autora bila osnovna motivacija?

A ne. „Neću valjda morati sama“, to je bila inicijalna misao. U izdavaštvo sam krenula nakon što sam sve prošla, a za mnom nije bilo nikakve potražnje. Nitko nije pitao trebam li posao, nakon što se Profil zahvalio na suradnji. „Nama se to više ne isplati.“ Tako su rekli. Kako nije bilo potražnje, pomislila sam što ću, iskoristiti sama sebe kad me nitko drugi ne zna iskoristiti.

Nije to bila neka moja želja da postanem poduzetnica i da jednog dana budem sama svoj gazda. Počela sam raditi u velikom sustavu, novinama gdje se znalo tko je tko, postojala je hijerarhija. To je u uređenim redakcijama bilo tako lijepo jasno da poredak nisam dovodila u pitanje i nisam niti pomislila da bih mogla ili trebala sama. Ali, kad sam krenula, što drugo?

Niste si, pritom, zadali lak posao, usmjerili ste se na domaće autore krimića, ljubića i psiholoških priručnika. Kako ste odlučili koje ćete autore i tip literature objavljivati u svojoj izdavačkoj kući?

Odlučila sam se za domaćeg autora i rad na tekstu. Priručnici su tu jer vremena su brza i treba brzo reagirati. Amerikanci su nam pokazali njihov značaj, afirmirali su cijelu novu vrstu literature, a sve su to napravili priručnicima. Mi kaskamo, ali puno je autora i imaju što reći.

Osim toga, tu su i autori žanrova, potpuno zanemareni i marginalizirani. Oni nemaju prostor u medijima, što je šteta jer bi žanrovi trebali biti sadržaj medija. Nekad su krimići i ljubići bili sadržaj novina, a to je ono čime se danas bavim, rasponom tema i interesa koje su mediji nekad imali i koje bi trebali imati u uređenom društvu.

Ali, kako su godine prolazile, shvatila sam da smo kolektivno pali ispod razine čitanja krimića i ljubića. Pali smo ispod čitanja žanrova, ispod discipline, ispod nekih građanskih rituala, kao društvo smo otišli u agresiju. Jasno je to vidljivo na društvenim mrežama, ali počelo je još na forumima. Razina krimića i ljubića je ostala marginalizirana.

Žanr ima svoje zakonitosti – krimić ima pobjedu pravde, ljubić pobjedu ljubavi. To je osnova, ostalo su nijanse. Mora biti jasan, s dijalozima, scene moraju biti zorne, komunikacija prisutna. Pisac treba misliti na čitatelja, a ne se zavući u introspekcije. Mora biti filmično.

Tako sam se, pod stare dane, odlučila baviti razvojem domaćih autora koji ne spadaju u prvu ligu nego jednostavno pišu i imaju što reći. Prema kriterijima kojima smo vrednovali tekstove u novinarstvu počela sam vrednovati i književne tekstove. I onda se dogodi jedan Dalibor Talajić, izuzetno plodan pisac, multitalent čija knjiga je čekala objavljivanje u ladici. Onda se dogodi Jan Bolić, Ljubica Uvodić-Vranić koju sam razvijala još u Profilu, Melita Rundek, Danijela Uzelac s „Boginjom“, prvom knjigom koju sam objavila, a sad imamo već peti nastavak. Došle su i nove autorice ljubića, nakon Kate Mitchell koja piše tradicionalne ljubiće došla je Nataša Turkalj koja piše erotske ljubiće…
 

Dan po dan Bolić Jan
Reci brodovima da se brzo vraćam Rundek Melita

„Beletra“ postoji već sedam godina. Jeste li zadovoljni postignutim?

Ovo je odista racionalizacija, to je doista moj teren. Tu zaista osjećam da se dobro snalazim i nisam pogriješila u tom izboru. Ta sva ekipa prepoznaje da smo puno napravili u proteklih sedam godina. Razvila sam puno mladih, domaćih autora i to, moram reći, s vrlo malim dotacijama Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Te potpore nisu velike.

Kako potpore utječu na tržište?

Pazite, mi nismo na razini tržišta. Tržišta nema! Koje tržište? Naše knjižare su tržište?

Nije li to jedno od pitanja – kako doći do kupaca? Čitatelji su i oni koji knjigu posuđuju u knjižnicama…

Točno! To je pitanje. Ja mislim da smo mi kolektivno kao društvo u informatičkom dobu pali na informiranju. A tko u informatičkom dobu padne na informiranju i nema druge nego voziti dostavni bicikl po cesti. Jer nismo svladali lekcije koje vrijeme od nas traži. A što drugo reći?

Zaključile smo da nemamo tržište. No kako da ga razvijemo?

Tako da povežemo sve sudionike u tržištu. Ali ne, mi radimo kao posvađani jedni s drugima. Mi ne želimo surađivati. Radimo jedni protiv drugih. Jedni smo drugima konkurencija. Pritom mislim na sve u lancu, nakladnike, knjižare, autore, medije. Svi smo svatko protiv svakoga. Takva je poslovna kultura. A jedino suradnjom može biti tržišta. Profitirali bismo da konkurenciju shvaćamo zdravo, da to što ćemo možda biti bolji shvatimo kao stvar prestiža, a ne da drugoga pokušavamo spriječiti u obavljanju posla i onemogućiti mu da bismo onda mi… ma što? Formula je jednostavna – više suradnje i otvaranje drugima.

Na primjer, uzmite medije. Knjižare su jaki sustavi s puno potpora, a one nemaju svoje medije! Eventualno svoje kataloge. Svaki šoping-centar ima list kojim komunicira s publikom. Knjižare nemaju. Knjižare su potpuno zapostavile komuniciranje s publikom i rad s publikom. Njih zanima samo prodaja! A što će prodavati ako nitko ne zna da od njih može i treba kupiti? To jasno vidim iz svoje perspektive. Kad sam pokretala posao, govorilo se da krimića i ljubića nema jer se ne traže. A nisu se tražili jer ih nitko nije radio! Zato sam ih odlučila ponuditi u vlastitoj nakladi. I tako štampam visoke naklade.

Što je self-help? To je psihološki priručnik za osobni rast, nastaje u smjeni stoljeća kao brza reakcija kad su mediji bili krcati materijalom. U našim su razmišljanjima i načinima života nastala ubrzanja koja je trebalo pratiti, a to nisu mogli romani i literatura. To mogu pratiti samo brzi priručnici. Tako self-help doživljava procvat.

Sandra Pocrnić Mlakar (foto: Iva Perković)

​Možemo li razgovarati o tome što znači „visoka naklada“?

500 primjeraka. 1000. To je visoka naklada. Vidjeli smo kojim se tempom prodaju knjige, no problem je što nitko ne zna za autore. Knjige dođu u knjižare, neke čak budu u izlozima, ali miču se nakon mjesec dana i na njih se zaboravlja. Sama sam štancala intervjue s autorima, osvrte s promocija i trebale su godine dok je to krenulo, dok se nije pojavio Talajić koji je privukao pažnju. Dakle, ipak mainstream mediji trebaju povući da bi se za autora čulo.

Ipak, ne možemo reći da se žanr ne čita. Upravo naslovi žanrovske književnosti najčešće zaposjedaju vrhove top-lista. Istina, njihovi su autori stranci, mahom engleskog govornog područja ili Skandinavci. Odakle zazor prema domaćem autoru, posebno kad je u pitanju žanr?

Tome razlog zna biti što knjige nisu uređene kako bismo mi, kao čitatelji, željeli. Kad uzmemo ljubić imamo očekivanja koja će on ispuniti. A kad uzmemo knjigu domaćeg autora, naravno da ta očekivanja nisu ispunjena jer domaći autor ispunjava prije svega svoja očekivanja! Međutim, kad radimo žanrovsku književnost onda bi se tim zahtjevima publike trebalo približiti. Nastojim to raditi.

Koji su zahtjevi publike kad je u pitanju žanr?

Žanr ima svoje zakonitosti – krimić ima pobjedu pravde, ljubić pobjedu ljubavi. To je osnova, ostalo su nijanse. Mora biti jasan, s dijalozima, scene moraju biti zorne, komunikacija prisutna. Pisac treba misliti na čitatelja, a ne se zavući u introspekcije. Mora biti filmično. Jan Bolić superiorno i predivno piše krimiće. Nevjerojatno kako s puno akcije i usredotočen na lik, istrčava taj žanr.

Zanimljivo je i to što domaći autori, kad pišu žanrovsku prozu, često stvaraju odmak od tog „domaćeg“, maskiraju se. Primjera radi, Kate Mitchell i Inna Moore pišu pod pseudonimima, a Jan Bolić i Miro Morović neke od svojih romana smještaju izvan Hrvatske. Zašto? Što im prizvuk inozemnog donosi, a što, možda, i oduzima?

Da, to je kompromis koji oni rade. Pisci pišu onako kao što vole čitati, tako nastaju ti romani. A ovo, pisanje pod pseudonimom ili na nekoj „egzotičnoj“ lokaciji, je ustupak publici da se prepozna ime i pošalje poruka da je ono što rade slično stranom, već poznatom, autoru. S obzirom na „scenu“ koja ih uporno ignorira. Naravno, pomaci postoje. Inna Moore je uspjela dobiti intervju u „Jutarnjem,“ ali nju je sad već nemoguće ignorirati. Kao i Kate Mitchell, koja je na sceni desetljećima.

Možda sad razlika i ne bi bila tolika, no bi li u njezinim počecima ime Kata Mijić na naslovnici romana imalo isti odjek i težinu kao Kate Mitchell?

Ne, ne! Sad bi bilo ok, ali kad je počinjala pogotovo ne jer tko bi htio čitati što piše Kata Mijić?! Zanimljivo je da je ona započela pisati u novinama, priče je morala isporučivati u kratkom roku, preko vikenda. No tražili su se strani autori, Katu Mijić sigurno nitko ne bi čitao.

No tu vam upadaju mediji. Trebaju te autore pozvati na razgovor i pitati ih zašto pišu pod pseudonimima, oni će to najbolje objasniti. Svakom autoru treba ekspanzija u medijima.

Teška ljeta Jelušić Božica
Ubojstva na Krvavom mostu Kliment Anđelka

Dulje no žanrovsku prozu, objavljujete psihološke priručnike. Njih se često izjednačava s priručnicima za samopomoć, time i stigmatizira. Postoje li, ipak, sličnosti i razlike među njima? I odakle dolazi zazor prema self-helpu?

E, što je self-help? To je psihološki priručnik za osobni rast, nastaje u smjeni stoljeća kao brza reakcija kad su mediji bili krcati materijalom. U našim su razmišljanjima i načinima života nastala ubrzanja koja je trebalo pratiti, a to nisu mogli romani i literatura. To mogu pratiti samo brzi priručnici. Tako self-help doživljava procvat. To je zapravo razmjena osobnih iskustava, bilo je tu duhovnog sazrijevanja kroz traumu, bez traume… Publici bi, kad u sebi osjete nezadovoljstvo ili se suoče sa situacijama u kojima se ne znaju snaći, trebalo tuđe iskustvo. Tako je došlo do procvata.

A odakle zazor?

Iz toga što oni koji puno čitaju misle da ne trebaju self-help jer imaju Dostojevskog i Knausgarda. Ne znam tko bi im odgovorio na sva pitanja.

Jednom ste izjavili kako se vlastite vrijednosti ne mogu uvoziti već se moraju njegovati i razvijati. Je li to, bar dijelom, razlog važnosti postojanja domaćih autora priručnika? Mogu li se vanjske, uglavnom američke, mudrosti prenijeti na domaći kontekst?

Djelomično mogu, ali moramo im sami dodati vrijednost. Naša su rješenja, koja promoviramo na temelju naše prakse, svakako primjenjivija od tih stranih rješenja. Osim toga, zašto domaći stručnjak? Od početka ponavljam – domaći stručnjak afirmira domaću pamet. Domaća knjiga to čini. Tako pokazujemo da znamo reagirati na zahtjeve vremena. Dokle god prevodimo, pokazujemo da ne znamo i da moramo tražiti savjet nekog drugog, nekoga tko zna bolje od nas. Nemamo dovoljno samopouzdanja da sami nešto kažemo.

Osim toga, kad imamo domaćeg stručnjaka kojeg smo sami razvili, on staje iza svoje knjige, brani je i obrazlaže. On ima kontakt s publikom i imamo koga pitati. Ako imamo prijevod, mi nemamo koga pitati. To se pokazuje s Ljubicom Uvodić-Vranić, koja je njezina moć i kolika je njezina poruka potrebna. Ljubičina energija, rješenja koja emitira iznimno su važni. Poručuje nam da je čovjek inteligentno biće koje zna pronaći odgovor. Imamo li tu poruku u medijima? Ne! A u našim knjigama? Ta nam poruka svima treba, osobito danas u teškim vremenima.

Svatko tko piše bavi se biblioterapijom. Trebamo kultivirati publiku, moramo emitirati rješenja i osvijestiti njihovo postojanje u našoj opremi za reagiranje, da nam agresija više ne bude prvi izbor. Knjige i razgovori o knjigama su jedan od načina.

Sandra Pocrnić Mlakar (foto: Iva Perković)

Mnogo je kritika upućeno na račun medija, no popratili su rad nekih vaših autora, poput Jana Bolića i Dalibora Talajića. Je li riječ samo o interesu za njihove životne priče?

Ne, ali to jest vid senzacionalizma, a mediji vole bizarnost. Naravno da su se nalijepili na Jana zbog njegove situacije. Dalibor je privukao pažnju zbog obiteljske pozadine, a i priče koju emitira. Ali to pitanje treba postaviti medijima. Zašto ne čitaju te knjige?

Kažu da „ljudi to vole“, ali ljudi vole svašta! Nedavno sam sudjelovala u razgovoru za Surove strasti, gdje su sugovornici zagovarali stav da ljudima treba dati da čitaju ono što vole i žele, a ja sam tvrdila da ljudima moramo dati i ono što trebaju!

Talajić je napravio golem posao u osvještavanju autizmu. U medijima se o tome nije pisalo, bilo je prostora samo za lijepe stvari i senzacije. On je probio barijeru i puno se toga promijenilo, otvorenije se govori. Nastavnici u školama vape za takvim sadržajem, jer u razredu imaju djecu s poremećajem autističnog spektra. Ono što ljudi trebaju, to treba dati, netko se treba za to brinuti. Naše institucije to slabo čine. Iako, moram to reći, Talajićeve knjige su dobile potporu za objavljivanje i od Ministarstva kulture i od Grada Zagreba, njega su lijepo prihvatili i publika i institucije.

Ali ljudima sadržaj koji proizvodite treba i predstaviti. Ako su zakazali mediji, ako niti knjižare više nemaju svoje medije, što vi možete učiniti u informatičkom, dobu društvenih mreža?

Činim što mogu. Dajem intervjue, objavljujem knjige, objavljujem autore, pišem o njima, objavljujem intervjue sa svim autorima, radim promocije.

Gdje plasirate intervjue?

Mediji su zatvoreni, ne dolaze na promocije, njih to ne zanima. Doći će popratiti Jana Bolića kad to njima odgovara. Zato kažem da smo zapeli na informiranju. Mi informaciju koja nam treba nemamo široko dostupnom. Komunikacija s publikom i autorskim znanjem je otežana. Onoga dolje iz publike nema tko povući. Ne možemo se oslanjati na književne večeri koje se organiziraju kao da je 19. stoljeće. Ali nemamo izbora, ne smijemo odustati.

Most ponad burne rijeke Talajić Dalibor
Div i diva Uzelac Daniela

Nedavno ste, u suradnji s drugim nezavisnim izdavačima pokrenuli književni festival Dvotočka namijenjen promociji žanrovske književnosti. Je li otvaranje novog prostora žanrovskim autorima jedan od razloga njegova pokretanja? Kakav je bio odaziv publike?

Dvotočka je pokrenuta da bi se povećala vidljivost pisaca žanrova koji su u potpunosti ignorirani. Dvotočku sam dosta dugo aplicirala na fondove i institucije bez odaziva. I nije bilo druge nego krenuti samostalno. Sa mnom  je u osnivačkoj jezgri bila i Milena Benini, kad smo krenule razgovarati o festivalu Milena se razboljela i umrla. Moramo znati da nam vrijeme svima ide. Ne možemo se tako komotno ponašati prema vremenu, i zbog autora, mladih i starih.

Nedavno je u Društvu hrvatskih književnika bila tribina o književnom diletantizmu. Teza je bila da svi pišu, pitanje što ćemo sad. Ali zato smo se borili, to smo i htjeli, da svi pišu! Sad je pitanje kako ćemo na to reagirati, obraditi i kultivirati. Čak mislim da nam ne treba jedan mediji, časopis za informiranje. Treba nam ih deset! Tolika je golema rupa i glad nastala, na različitim razinama. Nije dovoljno samo prenijeti PR objavu. Nije dovoljno održati Mjesec knjige jedanput godišnje. Nikako nije dovoljno. Zaista smo malo zapeli. Na svu sreću, knjižnice još funkcioniraju. Što bismo bez njih?

Treba nam i uređenost medija. Kultura se pokazala kao netiražna. Nečitana. Radi se o tome na koji način se kultura prezentira. Trebalo je znati raditi kulturu, pratiti kulturna događanja.

Mediji su zatvoreni, ne dolaze na promocije, njih to ne zanima.  Komunikacija s publikom i autorskim znanjem je otežana. Onoga dolje iz publike nema tko povući. Ne možemo se oslanjati na književne večeri koje se organiziraju kao da je 19. stoljeće.

Tako je došla i Dvotočka. A odaziv publike bio je toliki da smo svi ostali iznenađeni. To je zapravo jedan boravak u dva poslijepodneva i zanimljivo je vidjeti kako se publika izmjenjuje ovisno o izmjeni žanrova o kojima se govori. Dosta je intenzivno, treba nam neki prostor sa strane, vidjet ćemo može li se to riješiti s Gradom, oni su mi sugerirali da prijeđemo u veći prostor jer je dobro da postoji takvo događanje, žanrovi povezuju publiku koja čita s onima koje ne čitaju. Žanrovi to jesu, oni su most. Zato bi trebali biti u novinama. Voljela bih da imamo paralelne programe, da se festival razraste, da postane i platforma za informiranje.

Uz vas i Milenu Benini, među pokretačima festivala ste vi, Naklada Cranium i Innamorata iza kojih, također, stoje žene. Možemo li govoriti o uzletu ženskog poduzetništva u prostoru hrvatskog nišnog izdavaštva?

Nismo baš same žene, tu je i, primjerice, Hangar 7, a dečki i pišu. Ali, žene su po definiciji brbljavije. Što se čekalo dosad? Da vidimo da nemamo izbora nego da moramo same. Tako je Inna Moore počela pisati. Jelena Hrvoj je uporno izvan centra i fura svoju priču. Treba imati više inata i kad shvatiš da nemaš izbora, moraš sam.

Inna Moore je toliko produktivna, okuplja nove autore, pokazuje da se može. Jelena Hrvoj se, osim pisanjem i izdavaštvom, bavi i dizajnom, izrađuje vlastite naslovnice.

Na webu vaše izdavačke kuće stoji i da se bavite biblioterapijom. Je li interes za tu disciplinu također ostatak iz dana bavljenja psihologijom, spoj studijskog i profesionalnog interesa?

Svatko tko piše bavi se biblioterapijom. Trebamo kultivirati publiku, moramo emitirati rješenja i osvijestiti njihovo postojanje u našoj opremi za reagiranje, da nam agresija više ne bude prvi izbor. Knjige i razgovori o knjigama su jedan od načina.

Biblioterapija se danas provodi mahom u psihijatrijskim bolnicama kao pomoćna metoda, mahom grupnog, liječenja, a njome se povremeno, iako rjeđe, bave i knjižnice. Treba li je izvesti iz tih institucionalnih okvira?

Ne bih to tako shvaćala. Biblioterapijski potencijal knjige je puno širi od ovog u institucijama. Zato bi knjiga trebala biti u mainstream medijima. Na televiziji. Da knjiga u televizijskom kadru ne bude prekršaj jer nije Coca-cola. Knjiga bi trebala biti opće mjesto. Kultura mora biti mainstream. Kultura košta, ali nekultura košta još više, to je stara Krležina.

Nedavno su na Interliberu održane radionice za djecu, primjerice o financijskoj pismenosti kroz knjigu. Je li to, pokazivanje praktične vrijednosti sadržaja knjige i onoga što iz njih možemo dobiti, jedan od načina popularizacije čitanja?

Knjiga treba biti opće mjesto i moramo znati zašto čitamo. To moramo naučiti doma, u školi, to je dio opreme za preživljavanje. To treba biti jasno svima. Mediji su najpozvaniji podržavati kulturu čitanja i nuditi nova, adaptivna rješenja.
 

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –