Edo Popović : Hrvatski pasijans

Edo Popović: Hrvatski pasijans

Evo što kaže online Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslava Krleža: „pasijans (od franc. patience: strpljenje), igra karata za jednu osobu. Sastoji se u slaganju karata po određenom redu i pravilima (boji, odnosno znaku, brojevima, odnosno jačini). Kada se sve karte slože, igra je dobivena“. Posrijedi je dakle kartaška igra strpljenja koja, kada joj dodamo pridjev „hrvatski“, poprima posve drugo značenje. Naime, računalni pasijans odavno je postao jedna od prvih asocijacija na oblik društvenog parazitiranja koji kolokvijalno nazivamo „uhljebništvo“, a igrača, koji igra za vrijeme radnog vremena, „uhljeb“. Igrače online pasijansa nalazimo, manje ili više, u svim strukturama javne i državne uprave.

Nemojmo smetnuti s uma da država površine 56.594 km², koja pritom broji nešto više od 3,8 milijuna stanovnika (prema Googleovoj statistici iz 2022.), ukupno ima 555 jedinica lokalne samouprave, od čega 428 općina i 127 gradova, te 20 jedinica područne samouprave (županija); računajući Zagreb i njegovu administrativnu podjelu brojka se penje na ukupno 576 jedinica lokalne i područne samouprave (podaci preuzeti s web stranice Ministarstva pravosuđa i uprave). Tu su još brojne agencije, zavodi i zaklade, kao i preko 50 hiljada udruga od kojih se većina zacijelo financira javnim novcem (prema podacima iz Registra udruga, 2020.).

Naravno da nije dobro generalizirati i da postoje udruge koje opravdavaju statutarnu svrhu svog postojanja, baš kao što u državnom i javnom sektoru većinu čine ljudi koji svoj posao rade odgovorno i savjesno. Međutim, nemojmo se zavaravati: iznesene brojke ukazuju na dugogodišnju praksu „uhljebljivanja“ kojom se, prije svega, osigurava stabilno biračko tijelo. Među njima se kriju i pasionirani igrači pasijansa kojima „pauza za gablec“ dođe kao prilika za predah od strpljivog, nadasve beskonačnog slaganja karata na zaslonu uredskog računala.

Zovite to kako hoćete, pa i „radošću demokracije“ – trik je, naime, u tome da glas „uhljeba“ vrijedi jednako kao i glas društveno najkorisnijeg pojedinca, baš kao što glas nepismene osobe vrijedi kao i glas vrhunskog naučnika. Ako tome dodamo povlašteni status pojedinih struktura na rubu ili izvan okvira „rada za zajednicu“ (Crkva, kao i dio umirovljeničke populacije), kompozicija „uhljebničke Hrvatske“ biva potpuna: kao indoktrinirana struktura koju je gotovo nemoguće promijeniti. Osim, ako je suditi prema najnovijoj parlamentarnoj konstelaciji snaga, na gore.

Ne sumnjam da će se pojedini čitaoci Modernih vremena pitati kakve veze uvodni pasus ovog teksta ima s književnom kritikom, tim više što je predmet kritike novi roman Ede Popovića "Hrvatski pasijans" koji žanrovski smještamo u kategoriju krimića. Oko odgovora, međutim, ne dvojim: roman čijeg smo protagonista, inspektora Rakitića s Odjela za krvne delikte, upoznali prije osam godina ("Poglavnikov pudl", 2016.), sasvim sigurno spada među najangažiranija ostvarenja domaće produkcije posljednjih godina (na tragu angažmana Ive Balenovića, Jurice Pavičića, Drage Hedla, sada i Kristiana Novaka).

I premda rasplet knjige sugerira pobjedu dobra nad zlom (što je Popović u razgovoru za Jutarnji list obrazložio potrebom da makar u književnosti dobri dečki na kraju pobjeđuju), žanrovska skica ovog kratkog romana tek je okvir za brojne digresije među kojima pretežu komentari kriminogene, indoktrinirane, „uhljebničke“, po svemu patološke zbilje. Iako pri kraju knjige pripovjedač pasijans uspoređuje s rješavanjem zločina, budući se među digresijama nalaze i one koje govore o kategorijama „uhljeba“, naslov nas knjige navodi na recepcijski cinizam – u mjeri u kojoj je, prema svemu sudeći, prethodio onaj autorski.

Hrvatski pasijans Popović Edo

Pogotovo se to odnosi na „zakon ponude i potražnje“ koji, neovisno o liberalizmu iz udžbenika, opravdava postojeću društvenu podjelu očito ne odveć opterećenu produktivnošću s jedne, kao i radničkim pravima s druge strane. U jednoj od digresija, a njome možemo potkrijepiti ovdje iznesenu interpretaciju naslova, pripovjedač tako suvremeno hrvatsko društvo, među ostalim, dijeli na influencere ili utjecajnike (potonje valja shvatiti i kao komentar „novohrvatske“ jezične farse), podgrijavatelje i iskrivljivače. I dok kategorija „influencera“ kao globalna činjenica primarno odgovara egzistencijalnoj krizi suvremene (ne samo zapadne) civilizacije („poznat sam po tome što sam poznat“, odnosno „bavim se poznatošću“, objašnjava nam pripovjedač), druge dvije kategorije gogoljevskim je humorom oslikano naše društvo.

Podgrijavatelji, smješteni na vrhu dna (budući je čitavo društvo na dnu), tako su prepoznatljivi po „uvrnutom shvaćanju vremena“, ali ne zbog poznavanja kvantne fizike ili sindroma zalazećeg sunca, već zato što im „uvrnuto shvaćanje vremena“ odgovara. Naime, podgrijavatelji, nesposobni da proizvedu novo, žive od prošlosti koju „podgrijavaju“ – napose starih strahova i starih mržnji, čega bismo baš ovih dana trebali biti svjesni (ako do sada nismo bili). Iskrivljivači su, pak, označeni kao njihovi pomoćnici, a pojednostavljeno ih možemo prikazati kao revizioniste. Naravno, da bi „zakon ponude i potražnje“ bio zadovoljen, „vrhu dna“ nužno je klasno suprotstavljeno „dno dna“. Riječ je o „sakupljačima ambalaže“ kojih je, kaže, sve više, pri čemu njihovu borbu „na tržištu“ opisuje kao kompetitivnost lišenu milosrđa. Moralni bi se dušobrižnici obaju ideoloških polova zbog prikaza hrvatskih parija mogli naći uvrijeđeni – bilo da je posrijedi „zlonamjerno i protuhrvatsko iskrivljavanje stvarnosti“ (desnica), bilo da je u pitanju „politički nekorektan diskurs“.

Potonje otvara u nas delikatno pitanje tzv. kulture otkazivanja i moglo bi predstavljati jednu od točaka prijepora apropos romana. Naime, iskustvo mi govori da, prvenstveno na intelektualnoj ljevici, oko pitanja (ne)postojanja kulture otkazivanja u Hrvatskoj nema suglasja. Pripovjedač je, međutim, izričit, tvrdeći da kultura otkazivanja (nekoć „kultura prokazivanja“) ne zaobilazi nikoga, neovisno o ideološkom predznaku onih koji otkazuju (ili prokazuju) i onih koji su otkazani (ili prokazani). Tome nasuprot, konsenzus je izvjestan onda kada pripovjedač komentira stanje novinarstva (obilježenog plasiranjem neprovjerenih informacija, alternativnih činjenica tj. laži), ili kada stanje zdravstvenog sustava ilustrira navođenjem bolesti od koje se u Hrvatskoj najčešće umire, a koja ima i svoj „stručni“ naziv – „terminus medicinae examen“ („termin za medicinski pregled“); riječ je, dakako, o listama čekanja i o klasno uvjetovanim putovima njihova zaobilaženja, a sve pod krinkom javnog zdravstva dostupnog svima.

Pored toga, roman podsjeća i na fenomen curenja tzv. povjerljivih informacija koje je, zanimljiva teorija, moguće kupiti u bespućima dark weba. Time je ponešto rečeno i o kibernetičkim mehanizmima države kojoj je domet „identificirati, locirati, uhititi i transferirati“ sredovječnog penzića koji je onomad na Facebooku zaprijetio premijeru „trulim jajima“. U međuvremenu, „mobilna pismohrana“ kojom nas mediji već tjednima zabavljaju podsjeća na nezaštićenost informacija koje govore o frapantnoj kriminogenosti političkih struktura, no čije izlaganje u medijskom prostoru (onda kada netko u strukturi postane „višak“ i „smetnja“) može predstavljati ugrozu snage pravnog argumenta.

Radnja romana temelji se na istrazi slučaja ubojstva umirovljenog franjevca kojeg je prije toga „kolega u Kristu“ optužio za pedofiliju. Inspektori Rakitić i Ančić (da, baš kao slavni nogometaš i poznati bivši tenisač), sumnjajući u istinitost optužaba, započinju istragu koja će naposljetku dovesti do počinitelja, te će čitaocima priuštiti tračak zadovoljstva zbog postizanja literarne pravde (budući je svakodnevna teško moguća). Njihova će istraga pritom razotkriti trulež sigurnosno-obavještajnog i policijskog sustava, potkrijepiti pretpostavku o utjecaju Crkve, ukazati na brzopletost i površnost medija motiviranih senzacionalizmom, kao i na klasno uvjetovano „podmetanje leđa“. Pod posljednjim mislim na „preuzimanje“ ili „podmetanje“ odgovornosti, čija će žrtva biti pripadnik klasnog dna.

Opis onoga što se dogodilo beskućniku Igoru Vugrinu strahovito podsjeća na barem dva svojedobno medijski eksponirana slučaja čiji su „krivci“, zato što neknjiževna zbilja često ne odgovara književnoj, procesuirani i kažnjeni. Spomen nalogodavčeva bijega u Hercegovinu, pak, budi sjećanja i podsjeća nas na ono što smo postali, kao i na ono što smo, tek uz mrvicu građanske odgovornosti, mogli postati. Ili ipak nismo, uzmemo li u obzir razmjere propagandističkog djelovanja dijela crkvenih struktura kojima nije strano, kako i u romanu piše, za oltarom slaviti ratne zločince. Jedan takav opis podsjeća na „ugled“ (nisam siguran jesu li navodnici opravdani) izvjesnog osuđenog ratnog zločinca koji se, prema svemu sudeći, opredijelio za put „božje ljubavi“ verificiran diplomom. Iz svega navedenog postaje jasno da se Popović ne libi pisati izrijekom (u negativnom kontekstu tako spominje vladajuću stranku), pa bi protagonisti „novog hrvatskog kulturnog imaginarija“, čije vrijeme vlasti dolazi, s piscem koji se k tome drznuo podržati „protuhrvatski ološ“ (prema riječima „besmrtnog ustavotvorca“), mogli imati pune ruke posla.

Umjesto zaključka podsjetit ću da je na dodjeli nagrade za Europskog pjesnika slobode (značajan, u nas medijski nedostatno popraćen trenutak) laureatkinja Monika Herceg o književnosti govorila kao o „mjestu otpora i promjene“. Nameće se pitanje je li u Hrvatskoj tome tako, budući se ionako poražavajuće čitalačke navike i dalje srozavaju, o čemu izvještavaju i mediji kojima knjiga i čitanje i nisu baš u fokusu. Uostalom, i to što se o velikom priznanju Moniki Herceg slabo te s kašnjenjem izvještavalo može potkrijepiti institucionalno potpomagani nemar prema kulturi. Pođemo li ipak od pretpostavke da književnost za ovo društvo može biti ono što je književnost za Pjesnikinju slobode, tada je Popovićev "Hrvatski pasijans" pošteno istaknuti kao primjer navedenog.

Osim što je hrabra, knjiga je i duhovita: ne nužno zato što nas Popović pod svaku cijenu želi nasmijati, već prije svega jer se naša zbilja, čak i kada je svedemo u okvire digresije, često ne razlikuje od najcrnjeg humora. Režiseri takve zbilje, ako je vjerovati rečenom „imaginariju“, pobrinut će se da sljedeća definicija koju za potrebe Modernih vremena iskoristim bude preuzeta s Enciklopedije HRVATSKOG leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, budući Fric, majku li mu staru, nije bio dovoljno HRVAT – kao Mile Budak, recimo. 

Edo Popović

Hrvatski pasijans

• Naklada OceanMore 03/2024.
• 120 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533321806

U jednom novozagrebačkom naselju ubijen je umirovljeni svećenik. Slučaj preuzimaju inspektori Branko Rakitić i Marko Ančić, u policiji poznati po osebujnom načinu rješavanja slučajeva. Dok istražuju motive zločina i potencijalne počinitelje, inspektori ulaze u tamne zakutke društva i pojedinaca, sudaraju se s alternativnim činjenicama, medijskim manipulacijama i korupcijom u vlastitim redovima.