Rušenje četiri zida : Antologija regionalne queer poezije
Iako se pitanja seksualnosti – samim tim i svih njenih pojavnosti i vidova – poezija dotiče otkad postoji (sjetimo se samo primjera iz starogrčke književne tradicije), kao temelje za uspostavu queer poezije u zapadnoj tradiciji književni historičari obično ističu imena poput Walta Whitmana, Emily Dickinson, ili nešto ranije britanskog pjesnika Digbyja Mackwortha Dolbena. Dakako, ljubitelji književnosti, često put pod utjecajem biografija autora koje čitaju, tragove queera nastoje naći i u onim opusima u kojima ih, osim na subliminalnoj razini, uglavnom nema, pri čemu su možda i najpoznatiji slučajevi oni predstavnika francuskog esteticizma – Paul Verlaine i Arthur Rimbaud. Pa ipak, početak je 20. stoljeća vrijeme uspostave temelja poetički heterogene moderne queer poezije: 1900. njemački pjesnik i povjesničar Elisar von Kupffer izdaje prvu modernu europsku antologiju gay poezije, u Britaniji i SAD-u pojavljuju se danas ikonička imena kao što je Wystan Hugh Auden, a „potpuna“ afirmacija slijedi u periodu tzv. seksualne revolucije 60-ih, dakako uz značajni literarni doprinos kalifornijskog pjesničkog raja – točnije, Ferlinghettijeva San Francisca (Allen Ginsberg, Thom Gunn i dr.).
U šezdesetim godinama, s obzirom na kontekst, osobito važno mjesto zauzimaju spisateljice kao što su Andre Lorde i Maureen Duffy, u sedamdesetim Judy Grahm. Početkom osamdesetih pojavljuje se epidemija AIDS-a u SAD-u, a ogorčena javnost, temeljem pojedinih slučajeva koji su dospjeli u njenu žižu, tu „novu“ bolest (koja je inače prvi put zabilježena u Kongu pedesetih) proglašava – „pederskom bolešću“. U takvoj atmosferi, koja nipošto nije daleko od atmosfere linča, značajna je pojava Davida Wojnarowicza, multimedijskog umjetnika koji je k tome pisao i poeziju. U devedesetim je godinama često isticano ime ono američke pjesnikinje Eileen Myles, da bi u 2000-ima osobito isticana imena bila ona Natalie Diaz i Oceana Vuonga. Naravno, potonja imena ujedno naglašavaju relativnost žanrovskih odrednica, iz čega proizlaze poetičke nedoumice koje, rekao bih, tek treba razriješiti (ako je takvo što uopće moguće).
Mogućnost da konzervativna sredina pisanje poezije s elementima queera nužno ne poistovjeti s autorskim seksualnim identitetom – koliko nas god Roland Barthes decenijama uvjeravao u suprotno – praktički je opskurna. Na stranu iluzije „velikih“ i „većih“ gradova, nemojmo smetnuti s uma kako je rečeni prostor izložen perpetuiranoj konzervativnoj indoktrinaciji, temeljem čega je teško s punom sigurnošću uzdati se u nedodirljivost civilizacijskih stečevina.
Rušenje četiri zida
Isto se odnosi i na "Rušenje četiri zida", nedavno objavljenu knjigu u ediciji HDP-ove „Biblioteke Poezije plus“ (specijalizirane za antologije/preglede) koju, kao priređivači, supotpisuju hrvatski autori mlađe i mlađe srednje generacije – Denis Ćosić i Đorđe Simić (urednik je knjige Alen Brlek). Usprkos opaskama u predgovorima priređivača o „svjesnom korištenju elemenata queera“ i „antologiji kao platformi nade“, posve je jasno kako značajan dio zastupljenog korpusa, izdvojen iz konteksta, teško da bi bio prepoznat kao izričaj kojem bismo bez kolebanja dopisali predznak queer poezije. Subliminalno, ali i ne tako „diskretno“ doticanje LGBTIQ+ tematike, sasvim je sigurno moguće detektirati u brojnim, gdjekad kanonskim „heteroseksualnim opusima“, sukladno čemu knjiga o kojoj je ovdje riječ potvrđuje ranije spomenute nedoumice, izuzev ondje gdje diskrecija biva zamijenjena eksplicitnim, podjednako tematskim i leksičkim angažmanom. U tom pogledu ponajviše se ističe nekolicina u antologiji zastupljenih imena – ona slovenskih pjesnika Brane Mozetiča, Milana Šelja i Nataše Velikonja, kao i hrvatske pjesnikinje Sanje Sagasta, mada s uma ne treba smetnuti ni aktivističko-spisateljski doprinos imena kao što su Aida Bagić, Nora Verde ili Saška Rojc.
Ono što, međutim, moramo uzeti u obzir jest društveni okvir unutar kojeg se knjiga pojavljuje – konzervativna (ksenofobno-patrijarhalna) postjugoslavenska društva u kojima „outanje“ nosi rizik, pri čemu se s „outanjem“ lako poistovjeti i samo pristajanje na autorsku participaciju u rečenoj knjizi. Drugim riječima, mogućnost da konzervativna sredina pisanje poezije s elementima queera nužno ne poistovjeti s autorskim seksualnim identitetom – koliko nas god Roland Barthes decenijama uvjeravao u suprotno – praktički je opskurna. Na stranu iluzije „velikih“ i „većih“ gradova (znakove navoda valja shvatiti kao distinkciju u odnosu na neusporedive dimenzije „bijelog svijeta“), nemojmo smetnuti s uma kako je rečeni prostor izložen perpetuiranoj konzervativnoj indoktrinaciji, temeljem čega je teško s punom sigurnošću uzdati se u nedodirljivost civilizacijskih stečevina. U tom smislu, baš kao što to čini i Natalie Diaz, pjesnički su prilozi nerijetko obilježeni „širenjem područja borbe“ – diskriminatoran odnos većine prema manjini (tj. manjinama) temeljen je na tzv. zakonu spojenih posuda; utoliko je razumljiv doprinos autorica kao što su Radmila Petrović ili Tihana Smiljanić. Utoliko je, međutim, razumljiv i „umor“ od rečene borbe koji se u pjesničkoj proizvodnji može manifestirati kao post-lijevi iskaz obilježen rezignacijom, cinizmom, pa i elementima crnog humora (Nora Verde).
Ono što je dominantno u zastupljenim prilozima, ukoliko je tražiti poetička uporišta u nastojanju da žanrovski prepoznamo queer poeziju, ovdje su prije svega česta obraćanja tzv. lirskom ti, preispitivanje rodno uvjetovanih uloga, prevlast suptilnog erotizma, kao i razračunavanje s rečenom tradicijom. Jasno je kako, s obzirom na općeprihvaćene poetičke modele, govorimo o heterogenom poetičkom korpusu kojem je, samim činom objavljivanja u knjizi danog naslova i ružičastih korica, ključna zajednička karakteristika – hrabrost. S obzirom na općeprihvaćene poetičke modele, naime, korpus se proteže od onog hipermetaforičkog (Romeo Mihaljević, Goran Čolakhodžić, Denis Ćosić i dr.), do onog „stvarnosnog“ (Filip Jokanović, Ljupčo Petreski i dr.). Autori su u knjizi, nauštrb kriterija stupnja afirmiranosti ili književne važnosti te generacijskog slijeda, navedeni po abecednom redu. Iz navedenog, dakle, proizlazi sljedeće: potreba za žanrovskom identifikacijom koja bi nam, da je spomenuti problem u predgovorima podrobnije obrađen, bila olakšana. Nakon čitanja knjige mnogima, vjerujem, i dalje neće biti jasno postoje li uopće univerzalne poetičke odrednice sukladno kojima bismo – neovisno o tematsko-motivskoj razini teksta – pjesnički predložak mogli manje-više nesumnjivo identificirati kao primjer rečenog žanra.
Estetičke oscilacije unutar zastupljene građe
Nema sumnje ni da je, pored navedenih nejasnoća, moguće govoriti o gdjekad znatnijim estetičkim oscilacijama unutar zastupljene građe. Ta konstatacija također ide u prilog utvrđenoj sumnji oko opravdanosti u naslovu knjige korištenog termina, pri čemu – pored zastupljenih poetičkih interesa – možemo govoriti o onim prilozima koji estetički prednjače. Takvi su primjerice prilozi spomenutih autora poput Gorana Čolakhodžića, Romea Mihaljevića ili Brane Mozetiča, mada je opravdano ocjenu uzeti s rezervom: budući je riječ o unutar građe gdjekad i oprečnim primijenjenim poetičkim postulatima, razumljiva je mogućnost neujednačene recepcije proizašle iz neujednačenih poetičkih interesa čitalačke publike. I tzv. stvarnosna, baš kao i hipermetaforička poezija (recimo da su navedena dva „poetička modela“ u knjizi najčešće zastupljena), imaju svoje pristalice, sukladno čemu ovdje izdvojena imena podržavaju zaključak koji sa zaključcima budućih čitanja nipošto ne mora biti podudaran. „Tržišni potencijal“ tzv. stvarnosne poezije, dozvolit ću si tu slobodu, osim toga je i dalje bliži recentnim pjesničkim praksama diljem južnoslavenskog prostora.
Hipermetaforičnost, koja je posljednjih petnaestak godina snažno zastupljena u ovdašnjoj pjesničkoj praksi (pod tim mislim na poeziju koja je pisana i čitana primarno u Hrvatskoj), vjerojatno je rezultat generacijskog utjecaja „Goranovaca“ među koje dakako spada i Čolakhodžić, a putem goranovskih glasova mlađe srednje i mlađe generacije, nesumnjivo, i rezultat posrednog utjecaja recepcijski reafirmiranog opusa Danijela Dragojevića. Sukladno tome potpuno je razumljivo da ovdje podcrtana nekolicina imena, po svršetku čitanja u npr. Srbiji ili Bosni i Hercegovini, ne mora odgovarati imenima koja će u tim prilikama, a za potrebe prikaza ovog važnog izdanja, biti izdvojena. Kako, uostalom, ignorirati doprinose prije spomenutih – generacijski, ali ne nužno i poetički raznorodnih – imena poput autorica zbirki kao što su "Puzzlerojc", "Moja mama zna šta se dešava u gradovima", "Reci vatra" ili "Saphino ogledalo"; ignoriranju je stoga svakako bolje pretpostaviti kut gledanja koji omogućuje, uz uvjet da prema terminu „antologija“ budemo rezervirani (u korist termina „pregled/panorama“), djelomični uvid u dominantne poetičke odrednice razmjerno recentnih poetičkih praksi južnoslavenskog jezičnog iskustva.
O nedostacima
Budući je riječ o na ovim prostorima pionirskom izdavačkom poduhvatu (koliko mi je poznato), pošteno je recepcijski kreditirati ovaj projekt, a samim tim ne pridavati prioritetnu pažnju njegovim nedostacima. Prvi nedostatak tiče se kriterija za uvrštavanje tekstova koji su se u knjizi našli, budući da se na autorskoj listi nalaze i ona imena koja, čini se, do sada nisu objavila nijednu samostalnu zbirku poezije (kolikogod uvažavali pretpostavku da nešto samostalno neobjavljeno može steći kultni status). S obzirom se na navedeno javlja i problem dominantnog nenavođenja zbirki iz kojih su pjesme preuzete, ali i gdjekad krajnje reduciranih autorskih biografija (poput biografije Selme Asotić): čak i ukoliko je posrijedi želja autora priloga da mu biografija bude svedena na jednu-dvije rečenice, valja voditi računa kako svrha antologije nije samo reprezentativna, već i edukativna (napose u ovom slučaju). Drugim riječima, knjiga je stavljena na raspolaganje svim zainteresiranim čitaocima te je, utoliko, njezin informativni aspekt bitniji od pojedinačnih modela lične reprezentacije.
Nadalje, šteta je i u tome što predgovor (a može i kakav drugi prilog) ne sadrži historijski kontekst – pokušaj rekonstrukcije dosadašnje stvaralačke prakse na južnoslavenskom govornom području, budući je posrijedi nedovoljno istraženo i, toga treba biti svjestan, većini čitaoca nepoznato područje.
Naposljetku, dolazimo i do problema samog naslovnog termina – o tome može li ova knjiga, s obzirom na navedeno, biti „antologija“ (a ne, primjerice, panorama), možda je i nepotrebno govoriti. Budući da se svako malo negdje pojavi neka nova antologija (uključujući i privatnu/amatersku praksu čiji autori plaćaju da bi u jednoj takvoj antologiji bili zastupljeni), te budući da ne postoji zakonska regulativa koja bi onemogućila antologijom nazvati nešto što antologija nije, rečeni problem u ovom slučaju svakako nije toliki da bi se oko njega lomila koplja. Dapače, razumljiva je potreba za iskorištavanjem reklamnog kapaciteta tog ionako prečesto korištenog termina, budući je posrijedi iskorak, a utoliko, nadam se, i temelj za studioznije tematski srodne projekte.
Antologija (ili panorama) o kojoj je ovdje riječ, prema tome, neprijeporno je važan trenutak – kako na planu daljnjih emancipacijskih napora LGBTIQ+ populacije, tako i na planu daljnjeg prepoznavanja onih poetičkih stremljenja koje do sada uglavnom nismo razmatrali kao zasebnu činjenicu. Samim tim, uspijemo li prije svega obraniti mukotrpno ostvarene civilizacijske stečevine, ova će knjiga u nešto daljoj budućnosti izvjesno, i ne samo na akademskoj razini, biti tumačena kao važan sinergijski događaj postmodernističkih južnoslavenskih literatura. Zato je moguće da su se i oni manje poznati autori priloga, upisavši se u ružičastu knjigu hrabrosti, već upisali u književnu povijest.
Rušenje četiri zida : Antologija regionalne queer poezije
- Hrvatsko društvo pisaca 12/2024.
- 184 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538152580
- Cijena: 22.00 eur
Antologija 'Rušenje četiri zida' zamišljena je kao siguran prostor za iskorak iz okvira općeprihvaćenog i tradicionalnog poimanja identiteta, ali i same poezije kao fiksnog mjesta bez mogućnosti samoodređenja i postavljanja pitanja u sveukupnoj razvodnjenosti svijeta. Ona dolazi kao protuteža potrošenim izjavama da se o ovim temama svakodnevno govori, da se silom nastoje nametnuti i da trebaju biti ostavljene za vlastita četiri zida.