Antun Pavešković : Književnost i povijest
Tragom metafizičkog načela „mimetičke želje“, koje je u modernu književnu teoriju i antropologiju uveo René Girard, kao i tragom generativne antropologije književnog teoretičara i antropologa Erica Lawrencea Gansa, Antun Pavešković novom knjigom "Književnost i povijest" pokušava ponuditi obogaćenu, interdisciplinarnu, gdjekad i ideološki opredijeljenu interpretaciju pojedinih autorstava i fenomena ovdašnje pretežno starije, dakle dopreporodne književnosti.
Nema nikakve sumnje kako Paveškovićevo tematsko opredjeljenje knjigu osuđuje na razmjerno skučen čitalački krug; onaj, u prvom redu, koji je i sam involviran u prosuđivanje zahvaćene građe, a kojem ovaj naslov utoliko može poslužiti bilo kao oruđe u daljnjim istraživačkim nastojanjima, bilo kao poticaj za polemiku oko pojedinih – manje vjerojatno estetički motiviranih – književnopovijesnih pitanja. Što je u oba slučaja u redu, budući da ni naša kritička nastojanja nisu nužno usredotočena na književne i publicističke naslove širega čitalačkog potencijala. Međutim, osuđenost knjige na bivanje trajno lišeno statusa bestselera, a ovo ističem stoga što rečeni naslov ipak ne treba promatrati kao znanstvenu, koliko publicističku kompilaciju, ne znači izostanak autorova napora da zahvaćenu materiju približi i krugu koji uz pretežno dopreporodnu literaturu nije književnoznanstveno vezan.
To i jest razlog zašto je rečeno djelo moguće razmjerno jednostavno čitati i bez prethodnog, makar znatnijeg poznavanja ovdje obrađene građe, mada ova opaska ne isključuje mogući zaključak prema kojem publicistički kapacitet teksta – ukoliko pod tim mislimo na prilagodbu širem čitalačkom krugu – nije u cijelosti realiziran: što zbog gdjekad iritantno arhaičnog jezika, što zbog oscilacija između kritičko-publicističkog i znanstvenog pristupa materiji.
Potonje ne iznenađuje budući da su tekstovi prvobitno pisani za različite svrhe i publikacije, pa koncepcijsko rješenje, ma kako ono dobro ili loše bilo, ne može posve suzbiti utisak nepotrebnog uvrštenja nekoliko tekstova, napose teksta o dubrovačkom isusovcu Bernardu Zuzoriću koji je kategoriziran kao izvorni znanstveni rad. Drugim riječima, posve nepotrebno ostaje utisak da je autorova potreba za uvrštenjem dijela radova u knjigu naškodila inteligentnom koncepcijskom rješenju koje je, tako osmišljeno, omogućilo da se veći broj radova i nakon transpozicije iz prvobitne publikacije nalazi u „prirodnom“ okolišu. No, zanemarimo li ova dva „nedostatka“ kojima smo, nimalo taktično, započeli prikaz knjige, pošteno je reći da se pred nama nalazi ne samo korisno, već i zanimljivo štivo o, za širi krug čitalaca, ipak manje zanimljivoj materiji.
Književnost i povijest
Koncepcijski, pak, knjiga je podijeljena u četiri cjeline, od koje su tri manje ili više izravno usredotočene kako na samu pretežno dubrovačku književnost, tako na književnoznanstvenu (ponajprije književnopovijesnu) recepciju dubrovačke književnosti. Otud potreba ukazati i na naslov knjige čija semantička širina može zavesti na pogrešan trag, sukladno čemu prvobitna čitalačka očekivanja izvjesno uključuju znatniju tematsku heterogenost koja, međutim, uglavnom izostaje.
Rad koji dominira u prvoj cjelini, budući da je riječ o dijelu knjige u potpunosti usredotočenom na starodubrovački literarni kompendij, nastoji, sukladno uvodno naznačenoj interdisciplinarnosti, ukazati na poveznicu zadanih/nastalih poetika i političkih praksi, čega je rezultat i znatnija pažnja posvećena liku i djelu Marina Držića te Mavra Vetranovića – mogućih predstavnika, naime, ne samo dviju „suprotstavljenih“ političkih struja (posve lakonski rečeno), već i autora koje je moguće promotriti kao začetnike polemike unutar ovdašnjih višestoljetnih književnih praksi.
Već taj rad kao spomena vrijednu činjenicu ističe autorovu spremnost zauzeti jasan stav naspram promatranog predmeta (slagali se s tim ili ne), pa je u potonjem slučaju moguće registrirati autorovu sklonost da Vetranovića registrira kao oportunista, a Držića, ako već ne kao naivčinu, onda barem kao hrabrog pojedinca koji vlastelu nije izrugivao tek kriptiranim jezikom svojih komedija. No ono važnije tiče se opaske kojom, ne samo Držićeva literatura, upućuje na pitanje (ne)sposobnosti vlasti, pod što će u kasnijim periodima Republike naročito potpasti pitanje izostanka modernizacije, a što će u konačnici, vjerojatno i zbog vezanosti uz hrvatski etnos, dovesti do njenog kraha početkom 19. stoljeća, a zatim i do neuspjele restauracije nakon Konavoskog ustanka (1813./1814. godine).
Upravo je pitanje (ne)jedinstva dubrovačke vlastele, koje se proteže kroz više radova u knjizi (poput antropološke analize nedovršenog epa „Osman“ Ivana Gundulića), jedan od pokazatelja razmjerno uspješne tematsko-motivske integracije ranije nastalih radova u zajedničku cjelinu. Takva integracija, dakako parcijalno, barem se unutar prve cjeline pridržava i kronologije koja, naposljetku, dovodi do prvih pokušaja modernog ispostavljanja književnopovijesnog računa o samom Dubrovniku (rad o historičaru književnosti Miloradu Mediniju), kao i do ovdje, čini se, predimenzioniranom odnosu Antuna Gustava Matoša prema književnoj baštini Dubrovnika. Razlog za potonji tematski odabir, rekao bih sudeći prema kontekstu, krije se u i danas živim raspravama oko nacionalnog predznaka dubrovačke književnosti, pri čemu Pavešković, očekivano, zauzima kroatocentrički stav koji, baš kao i onaj njemu suprotni, ne uzima za shodno to što izjednačavanje predrevolucionarnoga etniciteta s „nacionalnim osvještavanjem“ nakon 1848. godine, u nas i šire, teško da može poslužiti ikomu osim prvacima nacionalističkih politika – bilo u Hrvatskoj ili Srbiji.
Otud možda i autorova više puta registrirana podozrivost prema Srbokatoličkom pokretu u Dubrovniku, što međutim pogrešno može navesti na zaključak o autorovoj ideološkoj isključivosti: pišući u drugoj cjelini (pored tekstova o Miroslavu Krleži i Ranku Marinkoviću) o boljševičkom piscu Augustu Cesarcu, Pavešković registrira Cesarčev patriotizam, time jasno oponirajući sve dominantnijem revizionističkom narativu koji patriotizam predstavlja kao ekskluzivitet desnih, gdjekad i radikalno desnih ideologija. Čak štoviše, u rečenom tekstu Pavešković izrijekom upućuje na suludost odricanja od pobjedničke partizanske vojske te srljanja u zagrljaj poraženih, iz čega možemo zaključiti kako se autor – i sâm dugogodišnji kritičar – suzdržava od bespogovornog pristajanja uz dominantne desne ili lijeve narative, mada prethodno natuknuta podozrivost zaslužuje i podrobnije argumentirano obrazloženje, neovisno o pretpostavci jesu li čitaoci s temom ranije upoznati ili ne. Barem onoliko koliko je vidljivo kada registrira estetičke nedostatke u Krležinu opusu (podjednako romanesknom, dramskom i pjesničkom).
Estetičkih kvalifikacija koje izlaze iz okvira dominantnog narativa, međutim, ne ostaje pošteđen ni Ranko Marinković, čiji posljednji roman, iako je godinu po izlasku nagrađen Vjesnikovom Nagradom Ivan Goran Kovačić, Pavešković usputno ocjenjuje neuspjelim.
Kritički otklon prema najvećem piscu južnoslavenskih književnosti (dakle Krleži) nalazimo i u trećoj cjelini knjige tematski usredotočenoj na rekapitulaciju književne baštine (rad o kritičaru kršćanske provenijencije Ljubomiru Marakoviću, odlukom suda časti pod Krležinim predsjedanjem izbačenog iz Društva književnika Hrvatske 1947.). Doduše, otklon – koji će netko promatrati kao rezerviranost (ili podozrivost) – niti u jednom trenutku kanonski status Miroslava Krleže ne dovodi u pitanje, ujedno podsjećajući – mada nijedna revalorizacija ne može uzdrmati Krležinu titansku poziciju – na korisnost preispitivanja kanona koji, osim revalorizacije postojećeg sadržaja, ne smije ostati imun niti na osvježenje, kako u vidu recentnih, tako u vidu (ponovnih) otkrića prethodno zaboravljenih autorstava.
Na tragu potonjeg, osim teksta o Marakoviću, čitamo i jedan od dvaju tekstova završne cjeline knjige – rečeni rad o liku Marije u propovijedima Dubrovčanina Zuzorića, koji ukazuje na odnos post-baroknih autora prema figurativnom stilu u govorništvu. Prema jezičnoj racionalizaciji, dakle, čak i onda kada je govoriti o transcendentalnom, mogućnosti racionalizacije lišenom iskustvu (koje je uvijek i jedino vjerovanje).
U završnom tekstu knjige („Marul (i ja)“) prethodno natuknuti „obračuni“ naposljetku dospijevaju u središte Paveškovićeva zanimanja (Jernej Kopitar, Vuk Stefanović Karadžić i dr.), pri čemu zaključno poentira kako je Marko Marulić temelj dviju nacionalnih identifikacija: one omeđene djelovanjem Ljudevita Gaja i Bečkim književnim dogovorom te Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kojoj je, pet decenija poslije, suprotstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku – obje temeljene na argumentima čije moguće razumijevanje očekuje pristojan nivo znanja (lingvističkog i književnopovijesnog).
No čak ni potonji slučaj, rad o Maruliću, autora ne sprječava u najmanju ruku referirati se na autoritete koji pod znak pitanja dovode estetiku djela „oca hrvatske/nacionalne književnosti“, iz čega proizlazi konačna ocjena da Paveškoviću, kada je estetički sud posrijedi, ne manjka hrabrosti. Što je, pored ostalih aduta, možda i ponajbolje obilježje knjige „Književnost i povijest“: danas, kada u kritici prevladava konsenzus, svako preispitivanje autoriteta/kanona – ma kako se ono glupo činilo – poticaj je koji, baš kao i rečena kompilacija, zaslužuje pozornost. Ne, nužno, i najvišu ocjenu.
Ovdje primijećeno nastojanje, zaključimo, podosta duguje pioniru Zagrebačke stilističke škole Ivi Frangešu, na kojeg se autor učestalo referira i o čijem radu, u ciklusu o književnopovijesnim rekapitulacijama, zasebno piše.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Književnost i povijest
- Leykam international 02/2025.
- 300 str., meki uvez
- ISBN 9789533402024
- Cijena: 28.00 eur
- Kupi knjigu!
Knjiga Antuna Paveškovića 'Književnost i povijest' donosi književnopovijesne studije o odnosu književne, kulturne i opće povijesti. Koristeći raznorodne metodološke postupke, Pavešković sagledava književna i kazališna ostvarenja u kontekstu kulturne i opće povijesti, vodeći računa i o tom da njegovi tekstovi budu pisani razgovijetni i da brušenim stilom dopru do ciljnoga čitateljstva.