Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Petra Miočić Mandić • 29.03.2022.

Stefan Zweig : Novela o šahu

Nije li uvredljivo reći da je šah igra, zapitao se bezimeni pripovjedač, inženjer i brodski putnik namjeren na, četrdesetih godina vrlo popularnu, ideju južnoameričke potrage za srećom. Šahovski entuzijast, narator, ali nipošto i glavni protagonist posljednjeg napisanog i posthumno objavljenog djela velikog Stefana Zweiga, „Novele o šahu“, opterećen pitanjem o znanstvenoj dimenziji šahovske vještine, ustuknuo pred pitanjem o umijeću uhvaćenom između „znanstvenog“ i „zaigranog“, ponizno će svoje djelovanje nazvati „igrom“ dok njegovi ozbiljniji kolege, piše, šah „ozbiljnjuju“. No, je li šah, zbog svoje igrivosti, unižen pred ostalim misaonim aktivnostima? Ako je igra, je li nužno da bude i igrarija?

Novela o šahu Zweig Stefan

Tom mišlju kao da se poigrava i sam autor u ovom, opsegom nevelikom uratku koji se samim svojim naslovom (izvorna „Schachnovella“ u novom, izvrsno oblikovanom i opremljenom izdanju Petrinih knjiga i prijevodu Branke Grubić nije postala „Kraljevska igra“, kao u prijevodu na anglosaksonske jezike) opire kvalifikaciji „kratkog romana“ ili „produžene kratke priče“ i tako popunjava u suvremenoj književnoj produkciji posebno uočljivu prazninu izazvanu nedostatkom djela odviše jezgrovitih da bi bili romanima, a opet pretjerano opširnih da bi se smatrali pričom. Je li, dakle, autorova sposobnost da priču suzi, sabije gotovo do okvira minijature, prednost ili nedostatak ovog djela umnogome ovisi o polazišnoj poziciji njegova čitatelja. Naravno, nije to novo niti za "Novelu o šahu" specifično, čitanje uvijek i jest komunikacijski proces, posredna razmjena ideja između čitatelja i autora, (ne)svjesno upisivanje značenja u predstavljeni tekst, no nemoguće je oteti se dojmu da Zweig proces interpretacije vješto i neprimjetno pretvara u napetu partiju šahovske igre. 

Pripovjedna je linija, u svojoj srži, izrazito jasna i jednostavna, bez mnogo digresijskih krivudanja prati putovanje parobrodom od New Yorka do Buenos Airesa, a na brodu se, uz vjerojatno tisuće nepoznatih i bezimenih putnika, nađe i Mirko Ćentović, šahovski prvak i velemajstor, „banatski seljačić“ prilično pojednostavljenog uma. Ta izuzetno negativna i degradirajuća pripovjedačeva kvalifikacija istog, ipak, neće spriječiti da najvećeg živućeg šahista raznim smicalicama pokuša namamiti u šahovsku stupicu čemu ovaj uspješno odolijeva do ponude imućnog Škota da, za novčanu naknadu, zaigra protiv svih zainteresiranih u brodskom pušačkom salonu. Takav potez u našem kreposnom pripovjedaču izazove burnu reakciju, no pragmatični Škot to brzo raščlani; kao što od zubara ne bi očekivao da ga bez naknade liši bolna zuba, niti od Ćentovića ne može tražiti da im besplatno posveti vrijeme. Jer šahovska igra to za njih zaista i jest, skorojevićko kraćenje vremena u najboljem društvu pa šahovska zvijezda igra mlako i bez strasti sve dok se nasuprot njemu, namjerno prilično zakriven ostalim igračima, ne pojavi dostojan protivnik; poput duha blijedo lice neznanca gotovo izvanredne šahovske pronicljivosti.  

Time se, zapravo, otvara prostor središnjoj priči i predstavlja glavni protagonist novele – doktor B., crkvi i monarhiji blizak bečki odvjetnik, dovoljno umrežen i važan da u nacističke ruke padne i noć prije nego što će ista sudbina zadesiti njegovu zemlju, a kako bi od njega izvukli povjerljive informacije, mučitelji ga podvrgavaju psihofizičkoj torturi posvemašnje samoće i ništavila. Smještajući ga u gotovo praznu hotelsku sobu, osuđuju ga najgorom kaznom, životom unutar ionako uzbibanih vlastitih misli, bez mogućnosti interakcije s vanjskim svijetom. Tako sputan, um doktora B.-a postaje laka meta svakovrsnim psihozama pa, kad se lukavštinom domogne knjižnice malog formata, spoznat će i sam tankoću i propusnost granice između spasenja i propasti.

Novela o šahu aktualna je i danas. Aktualitet, nažalost, duguje nepovoljnom položaju suvremenog čovjeka posljednjih dvadesetak mjeseci stiješnjenog zidovima vlastite kuće, petrificiranog u vlastitom poimanju zbilje, izgubljenog u svijetu misli...

Tad se razotkriva i sva veličanstvenost Zweigove literarne minijature jer, uvođenjem momenta gubitka razuma uslijed „trovanja“ šahom, autor samome sebi odgovara na pitanje s početka o izgledu i skučenosti života svedenog na 64 crna i bijela polja šahovske ploče. Zanimljivost je time veća jer se pitanje postavlja kako bi opisalo, a zapravo unizilo, postojanje Mirka Ćentovića, po naratorskom kazivanju momka toliko tupog da nije bio u stanju bez pogreške ispisati riječ niti na jednom pismu, stvorenja čiji je um kalibriran samo za razumijevanje šahovskih problema, a odgovor stiže kroz sliku raspadanja velikog uma, cijenjenog austrijskog intelektualca starog kova. Ironija je i u tome što Zweig dvojicu, na simboličkoj razini postavlja u stanje trajnog sukoba, raščlanjuje ih kao pitanje sraza prirode i kulture, primordijalnog i uzvišenog, a krajnji je rezultat, ako ne kapitulacija, a ono uzmicanje višeg pred nižim. U svjetlu povijesnog konteksta nastanka novele, 1941. godine, takvo je crnilom obavijeno promatranje stvari razumljivo, a premda bi današnji čitatelj mogao inzistirati na nešto povoljnijem svršetku, "Novela o šahu" aktualna je i danas. Aktualitet, nažalost, duguje nepovoljnom položaju suvremenog čovjeka posljednjih dvadesetak mjeseci stiješnjenog zidovima vlastite kuće, petrificiranog u vlastitom poimanju zbilje, izgubljenog u svijetu misli, u stalnoj opasnosti da pred opterećenjem popusti kao što je doktor B. popustio pred manijom šaha. 

Iako danas "Novelu o šahu", uslijed tragičnog događaja dvostrukog samoubojstva Zweiga i njegove supruge Lotte iščitavamo opterećenu posljednjim pozdravom svijetu i konačnom izjavom protiv nacizma, istina je da autor priču ostavlja otvorenom čitateljskoj interpretaciji. Zato, uostalom, novela i jest izvanredna literarna partija šaha između autora i čitatelja, partija u kojoj prvi potonjeg svakim svojim potezom uvlači dublje u sukob, navodi na praćenje njegove igre i nikada mu ne dopušta da u potpunosti preuzme vodstvo. Poput velikog doktora, i Zweig je u glavi složio desetke mogućih čitateljskih odgovora svojim literarnim podražajima, no naposljetku kao da, poput milostivog učitelja, borbu ipak odlučuje predati i rastati se u miru. Kao da kaže da iz remija, ponekad, obje strane izađu kao pobjednici. A ponekad obje brutalno gube.  

Stefan Zweig

Novela o šahu

  • Prijevod: Branka Grubić
  • Petrine knjige 01/2022.
  • 78 str., meki uvez
  • ISBN 9789538423031
  • Cijena 99.00 kn

'Novela o šahu' smatra se posljednjim i najpozna tijim djelom Stefana Zweiga u čijem se središtu radnje nalazi sučeljavanje nezamislivih psihičkih ponora, koje bivši zatvorenik Gestapa nosi u sebi, s površnim načinom života bogatih putnika. Partija šaha u početku samo je obična zabava, tek isplativ sport, ali u liku zatvorenika, doktora B.-a, koji se tijekom zatočeništva intenzivno bavio šahom, dobiva dublje značenje.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –