Knjiški Sizif – između deklaracija i improvizacija
Ne jednom sam pisao o tome što muči školske knjižničare i činilo mi se da je problem prilično jasno dijagnosticiran. Nedostatak sredstava, nedostatak sustavne skrbi i kronično zanemarivanje knjižnog fonda činili su mi se kao dovoljno precizan opis stanja. Danas, s malim vremenskim odmakom i s ponešto više uvida, teško je izbjeći zaključak da se stvari nisu bitno promijenile, ali je postalo jasnije u čemu je zapravo problem.
Jer kada npr. veliki broj školskih knjižničara/ki kontinuirano kao veliki problem navodi nedostatna sredstva za nabavu knjiga, tada više ne govorimo o dojmu, nego o činjenici. Naravno, iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih (MZOM) reći će kako povećavaju godišnja izdvajanja, i točno je da brojke rastu. ali nedovoljno. Jer kada taj nedostatak sredstava stavimo u kontekst novijih vijesti o zamračivanju milijuna eura u sportskim savezima, teško je ne vidjeti kakve modele kao društvo uspijevamo razvijati i omogućavati, a kakve, na žalost, zanemarujemo. Ako sustav u kojemu se razvija čitateljska pismenost ne može djeci i mladima osigurati u dovoljnoj mjeri osnovni alat – knjigu – onda je jasno da nešto ne funkcionira. I to ne na razini pojedine škole ili pojedinog (su)osnivača (lokalne zajednice), nego na razini cijelog modela.
Knjižnice u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj imaju svoje standarde, pravilnike i mjesto u sustavu, ali ono što postoji na papiru i ono što postoji u praksi nisu nužno isto. Upravo tu nastaje prostor u kojemu se već godinama kreće školsko knjižničarstvo – između deklaracije i improvizacije. Novi Standard za školske knjižnice jasno propisuje kontinuiranu nabavu, planiranje i razvoj fonda, ali pretpostavlja sustav koji to može provesti. A stvarnost pokazuje nešto drugo – oubiljne nedostatke u sustavu, jer kontinuirana nabava nije nešto što se može ostvarivati povremeno ili projektno. Ona podrazumijeva stabilno i predvidivo financiranje, a upravo toga u sustavu nedostaje. Nabava knjiga često ovisi o dobroj volji osnivača i izvanrednim prilikama, o tome radi li se o većim gradovima ili manjim mjestima itd.
U isto vrijeme, problem nije u učenicima. Oni dolaze u knjižnice, koriste ih i postoji interes za knjigu i čitanje. Problem je u tome što im često nemamo što ponuditi. Ako fond nije aktualan i raznolik, knjižnica teško može ispuniti svoju funkciju. U takvim okolnostima ne čudi što dio učenika gubi interes za čitanje, ali to nije pitanje njihove motivacije, nego onoga što im sustav nudi. Fond školske knjižnice ne bi smio biti sveden na obveznu lektiru (a često je upravo tako) jer takva knjižnica prestaje biti prostor razvoja čitatelja i postaje servis.
Razvoj čitateljskih navika i čitanja iz gušta podrazumijeva raznolikost, izbor i aktualnost, a bez toga sve ostaje na razini deklaracija. U strateškim dokumentima naglasak je na digitalizaciji, kompetencijama i infrastrukturi, dok se školske knjižnice nedovoljno pojavljuju kao razvojni prioritet. Odgovornost se prebacuje na osnivače, što znači da kvaliteta knjižnice nerijetko ovisi o lokalnim okolnostima. Rezultat je nejednaka dostupnost knjiga iz čega proizlazi i problem obrazovne jednakosti.
Međunarodne smjernice jasno naglašavaju potrebu kontinuiranog financiranja i razvoja knjižnog fonda. Kod nas se to formalno prepoznaje, ali se ne provodi. Imamo standarde, ali ne i uvjete za njihovu provedbu. U nekim europskim modelima dostupnost knjiga potiče se i kroz kulturne iskaznice (svojevrsne digitalne vaučere), čime se knjiga tretira kao ulaganje, a ne trošak, i dobro je da je ove godine Ministarstvo kulture i medija uvelo Kulturnu iskaznicu koja će za više od 35.000 mladih punoljetnika značiti 100 eura koje mogu potrošiti na knjigu, kazalište, muzeje, koncerte... U takvim europskim projektima školske knjižnice kao dio šire kulturne infrastrukture odrađuju i znatan dio promocije upravo takvih projekata, upućuje svoje mlađe korisnike kako koristiti te kulturne vaučere.
Ako učeniku ne omogućimo pristup kvalitetnoj i raznolikoj građi, ne ograničavamo samo izbor knjiga, nego i mogućnosti razvoja. Zato pitanje školskih knjižnica nije marginalno pitanje, nego pitanje obrazovnog sustava u cjelini. Na žalost, ne znam koliko je uopće učinkovito javno prozivanje Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, ali ako barem mi u medijima, koji nismo "na plaći" koje osigurava MZOM slobodnije ne ukazujemo gdje je izvorište problema, teško će ga biti i rješavati.
** Ovaj članak je autorova kolumna prvotno objavljena u prilogu za knjigu BestBook tjednika Express.