Aleksandar Dragaš : Rock 21. stoljeća

Rock & roll nije umro, evolucija gitare nije završila Radioheadovim albumom "Ok Computer". Bilo tko tko tvrdi da su zlatna vremena rock & rolla davno prošla propušta cijeli niz fantastičnih bendova i albuma.

U svijetu rock & rolla (u najširem smislu te riječi) postoji iritantna tendencija da se sve novije bendove nastoji omalovažiti izjavom da su Stonesi, Joy Division, Clash, Springsteen ili tko već takvo nešto već odsvirali, zanemarujući pritom činjenicu da se ti velikani nisu pojavili niotkuda, nego da su svoje nadahnuće crpili iz bogate glazbene tradicije. Bilo je fantastično biti tinejđerom početkom 00-ih, kao što je uvijek fantastično biti tinejđerom. Svaka generacija ima svoje heroje, nekima su to bili Stonesi, nekima Smitshi, nama su to bili Libertinesi i Strokesi.

"Rock 21. stoljeća" je skup tekstova koje je poznati glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš objavio u Jutarnjem Listu u proteklih desetak godina. Knjiga ne uključuje samo recenzije albuma, nego i izvještaje s koncerata, te nekrologe perijanica rock muzike i rock kritike. Dragašev stil je dobro poznat svakome tko se imalo ozbiljnije bavi muzikom i pop kulturom. On je sklon usporedbama, iznimno nadahnutom (ponekad pretjeranom) opisivanju zvuka benda i hypeanju. Iz članka u članak nas svojim eruditskim poznavanjem glazbe, te domena filma, stripa i sl. podsjeća zašto je danas jedan od najcijenjenijih, ako ne i najcijenjeniji glazbeni kritičar na ovim prostorima.

Bitno je napomenuti da se nakon dvadesetak pročitanih recenzija (ili nakon kojih 5,6 godina praćenja njegovog rada) počinje jasno očitvati šablona po kojoj piše, naročito kasnije tekstove. Tu su poetski trenuci poput: ''Te blistavo mračne i sjajno tamne pjesme, ako razumijete što želim reći (...)'' , koji se nespretno poigravaju paradoksom i pjesničkim jezikom.

Ne, ne razumijem što želite reći jer se listajući Jutarnji list nisam spremao na poetsku interpretaciju. Glazbu je, kao i bilo kakvu umjetnost, teško, gotovo nemoguće objekitvno ocjenjivati, no dužnost kritičara je reći nešto o zvuku ploče, a Dragaš povremno to smetne s uma i zapetlja se u pjesničke bravure koje (mene) samo zbunjuju. Nakon pročitanog teksta prati vas osjećaj da se tu radi o ploči koja će promijeniti rock and roll i razoriti vam svijest, a sve što dobijete je solidan album kojeg se isplati nekoliko puta preslušati.

Autorove česte usporedbe također znaju iživcirati. Tu se uvijek vrti nekoliko istih imena - općih pojmova poput: Joy Divisiona, Clasha, Springsteena, Smithsa i Townes Van Zandta. Dragaš kao da ne zna da ta imena nose određenu težinu, pa kad nekom bendu prišije tako jedan opći pojam stvara izrazito visoka očekivanja. To je, u najmanju ruku, neodgovorno prema čitatelju.

Osim usporedbi, autor poznaje i paralele, pa ih nerijetko povlači. Ponekad zaista "potrefi", a ponekad "promaši ceo fudbal". U ovu drugu kategoriju spadaju usporedbe Rancida s Hladnim Pivom, te dovođenje albuma benda Green Day u red s "London Calling". Prvi slučaj uključuje autentične punkere iz benda Rancid (poslušajte pjesmu Arrested in Shanghai) i momke iz Hladnog Piva koji su nekoć iznimno vješto koketirali s mainstreamom, a danas je sramežljivo koketiranje prešlo u kopulaciju. Danas su to nacerene mediokritetlije koje snime konceptualni album o problemu konzumerizma i društva spektakla, a onda veselo skakuću na reklamama za Ožujsko pivo.

Drugi slučaj uključuje ljepuškastog frontmena Green Daya koji jaše na valovima jeftinog, tinejđerskog anti-američkog sentimenta i (nažalost) pokojnog lidera grupe Clash, istinskog aktivista. Čovjek ne mora ni preslušati ploče da bi zaključio da je u pitanju sudar potpuno različitih svjetova. Dakle, za autora koji konstantno optužuje i kritizira NME i engleske novinare za pretjerano napuhivanje balona, i sam to prečesto radi.

Iako Aleksandar Dragaš nije izostavio najjača imena regionalne scene, njegov je izbor imena bio poprilično ziheraški, što znači da imena poput Repetitor, Death Disco, Hemendex, Heroina, Petrol, S3ngs, Nežni Dalibor i Diskurz nećete pronaći u ovoj knjizi. Najbliže što dolazimo tome su Erotic Biljan & his Heretics. To je poprilična šteta, s obzirom da su gore navedeni bendovi unazad pet, šest godina izdali albume koji bez problema pariraju Hladnom Pivu i TBF-u. Dok je Dragaš itekako u toku što se internacionalnih glazbenih trendova tiče, on kao da namjerno ignorira neka "domaća" izdanja, pa umjesto toga i dalje piše hvalospjeve o jedno te istim, potpuno neinteresantnim bendovima.

Albume i izvođače je vrlo zanimljivo promatrati s višegodišnje distance, i Dragaš je uglavnom vrlo dobro predvidio koji će izvođači preživjeti test vremena, a koji su isključivo "sezonski hit". Šteta što u samo knjigu nije uključio neku vrstu drugog pogleda, kratak komentar ispod svakog teksta, da vidimo koliko mu se, i je li mu se uopće, mišljenje promijenilo. Zgodno je što vas knjiga suptilno prisili da sve te albume opet preslušate, ona je u svakom slučaju odličan vodič kroz rock and roll zbivanja na početku 21. stoljeća.

I to je upravo najjača točka knjige. To i činjenica što Dragaš nije "ostario". On i dalje ima mlado uho, bez problema uočava kvalitetu u novim imenima i ne vrti jedno te istu, dosadnu priču o dobrim starim vremenima. Zbog toga, kapa dolje.

Dakle, izuzmemo li poneku nebuloznu usporedbu i pretjerano hypeanje pojedinih glazbenih "bezveznjaka", "Rock 21. stoljeća" je korisna knjiga. U svakom slučaju, ovu knjigu obavezno posudite ili poklonite malom susjedu koji vas trenutno gnjavi Parnim Valjkom. Recite mu: '' U ovoj knjizi spominju se bendovi i albumi koji će ti možda promijeniti život. Meni jesu. ''

Aleksandar Dragaš: "Rock 21. stoljeća"

V.B.Z., 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )