Milan Majerović-Stilinović : Srce mog medvjeda
Kroz tridesetak godina svjedočili smo mnogim promjenama u književnim paradigmama diljem svijeta; moglo bi se reći da je svijet unazad dvadesetak ili tridesetak godina, ovisi uzimamo li pad Berlinskog zida i time socijalizma u Europi ili 9/11 ili pak niz financijskih kriza kao nekakvu početnu točku, da je svijet postao mnogo dinamičniji. Svijet jest, ali ne i Balkan, ne i Hrvatska. Zadržimo se samo na književnosti jer to nam je ovdje tema. U Hrvatskoj je, uz nekoliko iznimaka i malobrojnih avangardnih nastojanja, dominantna stvarnosna proza. Toliko je dominantna da je i mnogo godina nakon Domovinskog rata on (i sve što s ratom, dakako, dolazi) jedna od glavnih književnih preokupacija. Tek unazad nekoliko godina imamo priliku (da ne kažem sreću) svjedočiti nešto drugačijim literarnim tendencijama.
Uzmimo, recimo, „Mladenku Kostonogu“ Želimira Periša, atipičan povijesno-feministički roman koji u središte stavlja vješticu Gilu, ili predivan roman „Brod za Issu“ Roberta Perišića (čiji je glavni lik rob u grčkoj koloniji, Kalija) sa svojim poetskim, nježnim stilom i historijsko-filozofskim tonom. Zlobnik bi rekao: „Konačno je netko otvorio prozore i pustio ustajali zrak da se prolufta.“ Tu su dakako esejističke planinske knjige Ede Popovića (moram priznati da se iznimno čudno osjećam napisavši ovo), nekadašnjeg barda asfalta, lima i duhanskog dima te romani Damira Karakaša koji često funkcioniraju na relaciji Zagreb-Lika. Periša, Perišića i Popovića ovdje se ne spominje bez razloga. O tome kasnije.
Što sam naučio na planini
Srce mog medvjeda
Prije tri godine, tijekom pandemijske 2020. pojavila se jedna iznimno zanimljiva knjiga naslova „Što sam naučio na planini“ Milana Majerovića-Stilinovića. Predstavljena kao zbirka priča, ova tanka knjiga zapravo je niz od pedesetak crtica o, kao što sam naslov sugerira, planini: planinarenju, hodanju, bivanju čovjekom, bivanju dobrim čovjekom, nastojanju da se bude dobrim čovjekom, o prijateljstvu, zajedništvu; jednostavno rečeno: riječ je o šarmantnim, toplim i pitkim promišljanjima o životu. Možemo svakako zaključiti da je u pitanju tip književnosti koji smo već vidjeli kod Popovića u „Priručniku za hodače“. Bitno je napomenuti da su polazišne točke ovih knjiga zajedničke, a čak i mjestimice i njihova filozofija, ali je riječ o dvije potpuno drugačije izvedbe, što nipošto ne umanjuje vrijednost ni jednog ni drugog uratka.
Knjiga Majerovića-Stilinovića bila je ponešto atipična pojava na hrvatskoj književnoj sceni, hibridne je forme, uglavnom nepretenciozna, iskrena, nepatvorena i topla. Možda se sam autor, inače poznat javnosti kao novinar, voditelj i urednik, nešto kasnije počeo baviti književnošću (neka mi ne zamjeri), ali se, za razliku od mnogih drugih novinara koji su napravili isto, iznimno dobro snašao u književnim vodama. On suvereno vlada jezikom, vrstan je stilist koji je najjednostavnijim jezikom u stanju dočarati bogate krajolike, a i dobar je poznavatelj ljudske duše.
Ostalo je bilo za vidjeti kakav je, zapravo, on pripovjedač. Njegov prvi roman, „Srce mog medvjeda“, odgovor je na to pitanje. I to kakav.
Na samoj naslovnici nalazimo naputak da je roman temeljen na stvarnim životima Gorskog kotara, a na posljednjim stranicama možemo vidjeti popis literature korištene u radu na knjizi, kao i tekstove, dokumentarce te arhivske ili reportažne fotografije koje su autoru pomagale u autentičnom prikazu više desetljeća života na planini. Iz toga možemo zaključiti da je osjećao odgovornost ne samo prema priči, nego i ljudima čije je živote opisivao, kao i jeziku koji su koristili i običajima i vjerovanjima koji su njihove živote prožimali.
Roman, manje ili više, prati život Marka Turka, rođenog u Hribu iznad Gerova 1859., osobenjaka i samotnjaka koji zaista jest postojao, čovjeka koji je svoj tragični kraj dočekao u fašističkom logoru Gonars 5. prosinca 1942. Marko je osamdesetih godina devetnaestog stoljeća izgradio kolibu (na čijoj je lokaciji danas Markov brlog, odmorište za planinare i izletnike) u kojoj je, unatoč činjenici što je bio oženjen i imao djecu, provodio većinu vremena.
Samu knjigu možemo čitati na nekoliko načina. Prije svega, kao što se dalo zaključiti, kao svojevrsnu romanesknu biografiju čovjeka koji zaista jest živio u Gorskom kotaru u drugoj polovici devetnaestog te drugoj polovici dvadesetog stoljeća. A zatim i kao mini-etnografiju Gorana i goranskog načina života na tom određenom prostoru u tom, maloprije spomenutom, periodu, ili pak kao povijesni roman koji nenametljivo komentira poziciju tamošnjeg naroda u odnosu na urbane sredine (Gorski kotar – Beč, Gorski kotar – Rijeka, Gorski kotar – Zagreb, Gorski kotar – Budimpešta…) i njihove stanovnike. Zatim postoji mogućnost čitanja romana u kontekstu čovjeka i prirode koji, dakako, nisu u jukstapoziciji, nego se, nekako logično, isprepliću. Taj način se najbolje očituje u odnosu Marka i Bere, medvjeda kojeg je, kako priče kažu, Marko uspio pripitomiti, iako u knjizi o pripitomljavanju nema ni govora. O tome malko kasnije.
Knjiga je na pripovjednom planu barem, sasvim jednostavna. Prati Marka (manje ili više) od njegovih prvih dana do njegovog posljednjeg, od djetinjstva i učenja o biljkama te bakinih priča o svecima ili prepričavanja narodnih priča, daleko od šume i zelenila, na krajnju suprotnost, sve do bodljikavih žica, baraka i stupa srama koncentracijskog logora. Upoznajemo ga kao čovjeka koji se ne uklapa nigdje baš najbolje. Svakako nije oličenje „tipičnog“ muškarca, nije lovac, nema onu dozu klišejiziranog gorštačkog mačizma. On bi radije šetao sasvim sam, skupljao biljke i, jednostavno, postojao.
Ako volite kuriozitete, „Srce mog medvjeda“ ih je prepuno. Kao što sam napomenuo, kroz knjigu se proteže vez narodnih priča, običaja (poput jurjevskih kresova) i autentičnog govora. Majerović-Stilinović te je detalje pametno ugradio u tekst, ne kako bi služile kao kakav egzotični začin, nego kako bi nas u priču još više uvukle. Taj mu je manevar apsolutno pošao za rukom. Nadodajmo na to činjenicu da je riječ o vrsnom stilistu (a tu je Roman Simić, urednik, zasigurno odigrao ulogu, znam iz prve ruke) i dobijete roman prepun sinestezije i scena gdje ćete, ne pretjerujem, zaista osjetiti miris maloprije spomenutih kresova, šume i planine.
Kao povijesni roman funkcionira izuzetno zanimljivo. Promatramo život goranskog naroda kroz više režima i primjećujemo sitne promjene. Od postupnog nestanka aristokracije, do uvođenja željeznice i drugih tehnoloških dostignuća. Tako se Markov kraj počinje polagano mijenjati, a kulminacija, nekako logično, dolazi pojavom talijanskih fašista, progonom i paležom šume i njihovih domova. Dok ostali režimi krajolik neznatno mijenjaju (recimo, prilikom jednog izleta, jedan od uglednika upuca pticu koju će kasnije preparirati za muzej, što je, dakako, u Markovim očima besmisleno i okrutno), dolaskom fašista teren se pali, ostaje samo pusta zemlja. Sama priča, ranije sam napomenuo, završava u ogoljenom, prljavom logoru, koji stoji u teškom kontrastu prijašnjoj scenografiji.
Iako nije cerebralni, a kamoli akademski tip, kao recimo učenjaci i plemstvo koje jednom prilikom vodi kroz planinu umjesto lokalnog lugara, on instinktivno razumije prirodu i doživljava sebe, dakle čovjeka, ne kao nešto odvojeno ili superiorno prirodi, već kao biće koje je samo jedan malen dio svega što ga okružuje. Marko tako, recimo, razvije odnos s medvjedom kojeg zove Bero.
Beru čitatelj upoznaje u zasebnom poglavlju (autor mu ih je posvetio više), u kojem Berina majka izlazi iz brloga nakon zimskog sna, ne bi li je oslabljenu i gladnu ubili lovci. Lovci pri tom ubiju i Berinog brata u sceni koja vam okreće želudac i čupa srce (a moguće samo da se još nisam oporavio od vražjeg Bambija, tko zna?). Život medvjeda pratimo od tog trenutka i njegove rane mladosti, gdje nerijetko zna posjetiti Marka koji ga hrani smokvama, ali s pristojne udaljenosti. Te su medvjeđe sekvence pisane izrazito uvjerljivo i u njima opet prevladava sinestetski učinak, ali autoru polazi za rukom da ne upadne u sluzavu idiličnost. Prirodu opisuje lijepo, ali s poštovanjem. Jer priroda je upravo to: priroda. Jednako divna, ali i jednako surova i stravična.
Tako i pratimo, ta dva života, Markov i Berin, medvjeđi i ljudski, kroz bolne, ali i dirljive momente, kroz blesavo djetinjstvo, lijepu mladost i isprva dostojanstvenu, a na kraju i nelijepu, bolnu starost. Milan Majerović-Stilinović je (opet) napisao jednu atipičnu knjigu. Atipičnu i veoma lijepu. Što će reći da nije za svakoga. Baš kao i pomaknuta proza Perišića, Popovića i Periša.
Da se poslužim hodačkom ili planinarskom analogijom, ma koliko to jeftino i otrcano bilo, ova proza ne hoda utabanim stazama, nego traži svoj put i svoje mjesto daleko od gomile. Tamo joj je ugodno. U dvjestotinjak stranica prenijeti iskustvo dva života, jedan ljudski, jedan životinjski, oba jednako bitna, oba jednako iznimna, oba jednako tragična. Nije li to, zapravo, biljeg svakog dobrog pisca?
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Srce mog medvjeda
- Libricon 05/2023.
- 212 str., meki uvez
- ISBN 9789538017216
Nakon odlično prihvaćene zbirke priča 'Što sam naučio na planini', Milan Majerović-Stilinović latio se žanra tako rijetkog u nas napisavši roman inspiriran planinom. Romanom 'Srce mog medvjeda' Majerović-Stilinović zašao je na put planinske književnosti, žanra vrlo rijetkog u ovdašnjoj kulturi. I ondje se odlično snašao. Riječ je o sagi o Gorskom kotaru i o prirodi, koja će se dugo i rado čitati. (Edo Popović)