Roberto Bolaño : Udaljena zvijezda i Amulet
Književni opus Roberta Bolaña je nešto što će me zauvijek frapirati, to je nešto s čim se odavno pomirih. Petnaestak romana, nekoliko zbirki kratkih priča i nekoliko zbirki pjesama u svega pedeset godina svjedoči jednom grozničavom tempu, ne samo pisanja nego i života, a to je nešto što biografski podaci svakako potvrđuju. Da ne ulazimo u pretjerane detalje, oni su ionako dostupni svakome tko ima pristup browseru, Bolañova je priča, priča egzodusa. Rođen u Čileu, kao mladić odlazi s roditeljima u Mexico City, a 1973. vraća se u Čile kako bi, njegovim riječima: „pomogao sagraditi revoluciju.“ Nažalost, u jednom od najkrvavijih događaja u povijesti Čilea, demokratski izabrani predsjednik Salvador Allende je smaknut u državnom udaru, vlast preuzima diktator u nastajanju Augusto Pinochet i njegova vojna hunta, a na tisuće ljevičara i ljevičarskih simpatizera je ubijeno. Estadio Nacional Julio Martínez Prádanos (čileanski nacionalni stadion) korišten je kao prostor za pritvaranje i mučenje ljudi, a među pritvorenima našao se i sam Bolaño. Tko zna što bi se dogodilo da među čuvarima nisu bila njegova dva poznanika iz srednjoškolskih dana koji su ga prepoznali i zatim izbavili. On se vraća u Meksiko, a nekoliko godina poslije, seli se u Europu da bi se naposlijetku skrasio u Španjolskoj, gdje će i umrijeti. Državni udar u Čileu i njegove posljedice ostavljaju, sasvim razumljivo, neizbrisiv trag na samom Bolañu, ali i njegovom pisanju.
Njegova proza dolazi iz sada potonulog i nestalog svijeta gdje i dalje postoji vizija utopije u trenutku katastrofe, točno u trenutku kad svaka nada za bolji svijet nestaje, a taj je svijet i dalje tamo, zarobljen kao kakav neobičan kukac u jantaru...
Amulet
Udaljena zvijezda
Čile, zemlja kontradikcija za koju je Pablo Neruda rekao kako je dovoljno podići bilo koji kamen i da će ispod njega izgmizati pet pjesnika, ali istovremeno i zemlja nebrojenih užasa, izvor je Bolañove poetike koja nastaje upravo između tih kontradikcija, između krajnjeg užasa i okrutnosti te tradicije latinoameričke magijskog realizma i poezije. Njegova proza dolazi iz sada potonulog i nestalog svijeta gdje i dalje postoji vizija utopije u trenutku katastrofe, točno u trenutku kad svaka nada za bolji svijet nestaje, a taj je svijet i dalje tamo, zarobljen kao kakav neobičan kukac u jantaru i mi smo ga u stanju promatrati upravo zahvaljujući njegovoj prozi, romanima i pričama i poeziji čiji su protagonisti studenti, salonski ljevičari, pjesnici, skitnice, pijanci i kojekakvi drugi neobični likovi. Upravo poezija i pjesnici zauzimaju centralnu poziciju u dva romana o kojima je ovdje riječ, relativno nedavno objavljenom „Amuletu“ (prev. Marta Tomić, Edicije Božičević, 2022.) i „Udaljenoj zvijezdi“ (prev. Ela Varošanec Krsnik, Edicije Božičević, 2023.), možda najboljim romanima (iako bi se „Amulet“ mirne duše moglo prozvati novelom) Roberta Bolaña, a to nećete često čuti jer nije riječ o tomovima od petstotinjak stranica.
Počnimo s „Udaljenom zvijezdom“, meni osobno najboljim njegovim ostvarenjem. Na početku nalazi se napomena kako ideja za priču dolazi iz posljednjeg poglavlja „Nacističke književnosti u Americi“, onome o pilotu koji je nebom ispisivao vlastitu poeziju: „(…) Ovu priču ispričao mi je moj sunarodnjak Arturo B. (…) koji mojom verzijom nije bio zadovoljan. (…) Tako da smo se na mjesec i pol zatvorili kod mene u Blanesu, pa smo s posljednjim poglavljem u rukama te vođenim njegovim snovima i snomoricama stvorili roman koji sad čitatelj ima pred sobom.“ Neka nam ta napomena, zajedno sa znanjem da je očito riječ o fašistu, posluži kao jedan od ključeva za bavljenje ovom knjigom.
Roman počinje scenama pjesničkih radionica koje pohađaju ljudi u kasnim tinejdžerskim godinama ili ranim dvadesetima, protagonist je jedan od tih mladaca koji je, kao mnogi ljudi tih godina, zaluđen poezijom i koji gaji romantične aspiracije, u ovom slučaju, prema dvije talentirane pjesnikinje, sestre Garmendia. Jedan od polaznika pomalo je arogantan i nedokučiv, samouki pjesnik Alberto Ruiz-Tagle. Početak je reminiscentan onome iz „Divljih detektiva“ (vidjet ćemo koji se još motivi iz njegovih drugih djela provlače i kroz ove tanke romane), njegovom možda najslavnijem djelu, i ondje vidimo mlade i zanesene ljude koji žele biti pisci ili pjesnici, a isto kao u „Detektivima“, njihove mlade živote obilježi bolan i mučan rez. U „Udaljenoj zvijezdi“ to je Pinochetov puč koji ton romana majstorski promijeni iz mladenačkog u mučno u samo jednoj rečenici: „Nekoliko dana poslije dogodio se državni udar i počelo je rasulo.“ Gotovo pa klinički i neemotivan ton u snažnom je kontrastu s prethodnih nekoliko stranica i služi kao najava jeze i mraka koji će trajati do samog kraja romana, iako ima i humorističnih trenutaka, naročito kad satirizira intelektualizam i kritičare: „(…) jedan od najutjecajnijih čileanskih književnih kritičara (nešto što, govoreći striktno o književnosti, ne znači gotovo ništa (…)“.
Protagonist završi u logoru nekoliko mjeseci, a tamo, zajedno s ostalim zatvorenicima, prvi put svjedoči poetskim akrobacijama stanovitoga Carlosa Wiedera, časnika čileanskog ratnog zrakoplovstvo koji ispisuje svoje kriptične, nasilne i domoljubne stihove nebom. Slijedi povezivanje lika i djela Carlosa Wiedera s onim Ruiza-Taglea, kao i priče o ubojstvima i nestajanjima u kojima je sudjelovao (između njih i ubojstva sestara Garmendia), što kulminira njegovom izložbom na koju dolaze kojekakva vojna lica i mediokriteti i poltroni iz svijeta kulture. Umjesto da svjedoče izložbi o, kako su mislili, slavi i moći jedne nacije, dočekaju ih fotografije ubijenih žena (što podsjeća na određeni dio njegovog romana „2666“), istinsko, čudovišno lice režima u kojemu se nalaze.
S druge strane, pratimo protagonista koji poput aveti luta prije negoli se skrasi u Španjolskoj (gdje vidimo dodirne točke sa samim autorom). U pitanju je čovjek kojeg progoni prošlosti i koji se, nakon što mu se javi privatni detektiv iz Čilea ne bi li mu pomogao u potrazi za Wiederom, konačno s njom suočava, ali iz tog ne proizlazi nikakva rezolucija, već protagonist iz nje ispliva još grozničaviji.
Bolañova proza nije za svakoga, svakako ne za ljude koji vole jasnu radnju, jasne književne forme ili, zapravo, bilo što jasno. (...) To je proza sumraka, kada je opna između stvarnosti i magije najtanja, ona je proza očajnika koji život vole toliko da bi prije umrli nego ga se odrekli...
„Amulet“, kao i „Udaljene zvijezda“, počinje svojevrsnom napomenom koja bi nam trebala služiti kao ključ za interpretaciju djela. Ova napomena govori kako je u pitanju pripovijest strave i užasa, da je riječ o krimiću, o nečemu što je istovremeno detektivska i horor priča, da je to roman o strašnom zločinu. Pripovjedačica, Auxilio Lacouture (koju surećemo, kao i Artura Belana u „Divljim detektivima“), samoprozvana je prijateljica svih Meksikanaca i majka poezije. Ona, ubrzo saznajemo, uopće nije Meksikanka i ne može se ni sjetiti kad je u Meksiko došla iz Urugvaja, a to vječito autsajderstvo, iako je možda preciznije iskoristiti pojam „dislociranost“, je jedan od tropa koji se učestalo provlači u Bolañovim djelima. Do samog kraja romana postaje bjelodano da joj činjenice nisu nimalo bitne i da svjedočimo nečemu što je više nalik snu, njezinom viđenju cijele jedne generacije.
Još jednu sličnost s „Udaljenom zvijezdom“ primjećujemo u nasilnom događaju kao okidaču za promjenu tona, a u slučaju „Amuleta“ riječ je o prosvjedima 1968. ili, da budemo precizni, njihovom iznimno nasilnom gušenju. U trenutku vladinih intervencija, Auxilio se nalazi na zahodu u jednom od fakulteta i vojska je prilikom pretresa ne pronađe. Ona tamo provede zatočena sljedećih dvanaest dana, a tijekom zatočeništva „prisjeća se.“ Njezina struja svijesti mjestimice je grozničava (primjećujemo da je ovaj pojam lajtmotiv kad je u pitanju njegova proza), a mjestimice snovita i upravo ta oniričnost stoji u jukstapoziciji s njezinim pronicljivim komentarima i prljavim realizmom za kojim poseže kada opisuje stvarnost Meksika i Južne Amerike. Sukob realizma i somnabulističkih crta nije jedini kontrast zaslužan za dinamičnost i razigranost ove novele (ili kratkog romana, što već), tu je i sama pozicija Auxilio kao istovremeno promatrača, sudionika i Homera meksičke pjesničke scene.
Bolañova proza nije za svakoga, svakako ne za ljude koji vole jasnu radnju, jasne književne forme ili, zapravo, bilo što jasno. Čak i likovi slobodno prelaze iz jednog djela u drugo, kao što se dalo primijetiti. Njegova egzistira na granicama, na granicama država (ali je istovremeno globalna), na granicama sna i jave, leluja između užasnog i romantičnog, vječito se igra flipera između erosa i thanatosa, to je proza sumraka, kada je opna između stvarnosti i magije najtanja, ona je proza očajnika koji život vole toliko da bi prije umrli nego ga se odrekli i kao takva savršeno prikazuje ovaj svijet, tu hrpu slomljenih slika koja je istovremeno stravična i bolno predivna.
Amulet
- Prijevod: Marta Tomić
- Edicije Božičević 08/2022.
- 135 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533620244
'Amulet', u izvorniku objavljen 1999. godine, smatra se najuspjelijim kratkim romanom Roberta Bolaña. Roman govori o urugvajskoj pjesnikinji Auxilio Lacouture, koja se pojavljuje i u 'Divljim detektivima' i koja se naziva 'majkom meksičke poezije'. Frenetičnim ritmom i stilom, Auxilio u prvom licu opisuje doživljaje s književne scene Meksika, i kako kroz njezin život, koji je provela duboko uronjena u književnu i kulturnu scenu meksičkog glavnog grada, prolazi cijela vojska mladih hispanoameričkih pjesnika.
Udaljena zvijezda
- Prijevod: Ela Varošanec Krsnik
- Edicije Božičević 02/2023.
- 144 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533620282
U tipičnoj bolanjovskoj maniri, u ovom se romanu istovremeno daje sjajan opis ličnosti kakve isplivavaju na površinu za diktatorskih režima i satirizira se status umjetnosti pred krhkošću nečega kao što je ljudski život. U jednom od svojih najboljih kratkih romana, Bolaño majstorski opisuje jezivost autokratskih režima te njihovih podanika i pronositelja.