Suzana Marjanić, Rosana Ratkovčić (ur): Mačkozbornik

Mačkozbornik - Od Bastet do Catwoman

„Ponekad sam čeznuo za nekime koji se, poput mene, nije savršeno prilagodio vlastitim godinama, a tako nekoga bilo je teško pronaći; ali uskoro sam otkrio mačke u kojima sam mogao zamisliti stanje nalik mome, i knjige, gdje sam ga nalazio često,“ pisao je Julio Cortázar u „Putu oko dana u osamdeset svjetova“. Jako često bih naišao na fotografiju nekog spisatelja s njegovom mačkom ili mačkama, bio to Jorge Luis Borges, Charles Bukowski, Margaret Atwood ili Ernest Hemingway, a kod Murakamija su pak spomenute (i bitne za radnju) u nekoliko knjiga. 

Među nama su već neko vrijeme, a ipak nekako nisu. Nismo ih pripitomili, ako ništa, one su pripitomile nas. Nismo ih u stanju ograničiti sa četiri zida, ako im stavimo jaram skinut će ga, a ako ih vežemo lancima, umrijet će. Dio su našeg svijeta i mi njihovog, ali samo onoliko koliko nam one dozvole. I dugo su nas fascinirale ili čak i plašile. Predmet su našeg obožavanja, a postoje oni koji ih ne mogu smisliti, tako da nije ni čudo da su se kao likovi provlačile kroz jezik, običaje, mitologiju, književnost, filozofiju, umjetnost općenito i, dakako, našu svakodnevicu. 

Mačkozbornik Marjanić Suzana, Ratkovčić Rosana

Upravo to predmet je „Mačkozbornika“, podeblje knjige od gotovo devetsto stranica, koju su uredile i priredile Suzana Marjanić i Rosana Ratkovčić. Među ovim koricama nalazi se pedesetak tekstova koji o mački, to jest fenomenu iste, pristupaju iz različitih rakursa i znanosti, od zooetičkih i književnoteorijskih, preko etnoloških studija, bajki i filma, pa do popularne kulture i sve do lingvistike. Ambiciozan je to pothvat iznimno širokog spektra, tako da bi svaki ljubitelj mačaka mogao naći nešto što ga zanima; pitanje je samo koliko je tekst prohodan, to jest koliko je čitatelj teorijski potkrijepljen, ali o tome nešto kasnije. 

Sam je zbornik podijeljen u deset vrlo jasnih cjelina, a tekstovi unutar njih uglavnom su  heterogeni, stilski raznorodni, iako preklapanja, nekako neizbježno, postoje. Bitno je napomenuti da je knjiga kao takva svakako uspjeh, ne samo zbog ambicioznosti i iznimno širokog spektra interesa (s jednim te istim zajedničkim nazivnikom), nego i zbog svoje originalnosti, povremene zaigranosti, ali i tematike. 

Kao negativnu stranu mogu navesti jedino konceptualnu nedorečenost i povremenu pretencioznost i neprohodnost pojedinih tekstova, ali to je opet više pitanja ukusa negoli je kvalitete samih tekstova. Pod „konceptualna nedorečenost“ mislim na činjenicu što mi je pomalo nejasna ciljana publika. Zbornik posjeduje ipak određenu količinu „tvrde teorije“ koja nije namijenjena „laiku“, već etnolozima, komparatistima, zaljubljenicima u popularnu kulturu ili možda pak povjesničarima umjetnosti. 

Upravo zbog toga neću pisati o svakom tekstu zasebno jer bi to urodilo nepotrebno dugom i svakako nečitljivom kritikom, nego ću isticati tekstove koji su eto, meni, iz ovog ili onog razloga bili zanimljivi. 

Počnimo, dakle, tekstom zvanim „Mačka zvana Nikadnerecinemogu“, Karmen Turčinov. Riječ je o gotovo dirljivom i prohodnom tekstu koji progovara o odnosu ljudi i životinja, najviše, dakako, mačaka, na otoku. Počinje s pričom o Stipi i Ivi, dvojici mladića koji, nagnani otočkom zimom, nedostatkom hrane i beskrajnim zavijanjem gladnih i podivljalih mački,  sve ih  pohvataju, potrpaju u vreću i odnesu na susjedni otok gdje, dakako, nema ničega. Na njihovo čudo, mačke nagnane čistim nagonom za preživljavanje i ludošću, doplivaju nazad. Po njihovom povratku u proljeće, neke su mačke i dalje tu. U tom momentu nastaje diskrepancije u vidu gladnog ili lošeg doba (zime) te dobrih dana iliti turističke sezone. Mačka zaboravlja gladno doba, slično kao kad je neko dijete gnjavi, nakostriješit će se, ali će koji trenutak kasnije otići u miran kutak, sklupčati se i zaspati. Slično tako, mačke prepoznaju Stipu i Ivu, ali im ne zamjeraju, slično kao u onoj staroj pjesmi: pamte samo sretne dane. Ovaj tekst se također bavi višeznačjem mačaka te njihovom anarhoidnosti pa tako poseže za studijom koja dokazuje da ljudi koji vole pse, posjeduju autoritarne sklonosti, dok mačkoljupci, naravno, naginju sanjarenju i slobodarstvu. 

„Priča o mački – od božanstva do prokletstva“ Nikice Prvanović Babić prikazuje odnos čovjeka i mačke kroz povijest; od svakodnevice do simbolike. Odličan citat koji bi mogao ilustrirati, ali i sasvim zgodno sažeti ovaj tekst je sljedeći: „Mačka je životinja puna kontradikcija. Nijedna životinja nije uspostavila tako prisan i intiman odnos s ljudima, istovremeno zahtijevajući i postižući visoki stupanj samostalnosti u pogledu kretanja i akcije. Pas može biti čovjekov najbolji prijatelj ali mu se rijetko dozvoljava da luta iz vrta u vrt i sam skita ulicama. Poslušnog psa izvodi u šetnju njegov gospodar. Tvrdoglava mačka šeće sama. Ne daje mlijeko, ne možemo je jesti (barem ne u našoj kulturi), preslaba je da bi bilo što vukla, nosila ili čuvala… a ipak je u većini civilizacija susrećemo kao domaću životinju.“ Tekst, kao što napomenuh, prati suživot mačaka i ljudi u više civilizacija (Egipat, Europa, Azija…) i dok su nam neke činjenice poznate, recimo koliki je status mačka uživala u Egiptu, neke vjerojatno nismo znali, recimo da je perzijski kralj Kambiz II. nakon nekoliko neuspjelih juriša na grad Peluzij naredio svojim vojnicima da uhvate koliko god mačaka mogu i da, kad se približe gradu, visoko podignu mačke. Branitelji grada odlučili su se za predaju jer nisu htjeli raniti tu svetu životinju. 

Cijeli blok teksta zvan „Cerigradska mačka – Mačka u kulturi i kulturnim istraživanjima“ donosi pregršt lucidnih uvida i zanimljivosti, a posebno bih istaknuo „Od Lewisa Carrolla do Chrisa Markera: Strašna tajna Cerigradske mačke“, gdje se Dina Pokrajac bavi eluzivnim osmijehom Cerigradske mačke te njezinom drskosti i nedostatkom podaničkog ponašanja, a kasnije Markerom i mačkama koje su, nekako logično, simbol slobode i bunta. Tekst završava iznimno moćnim citatom koji glasi: „Za razliku od tehnokrata i diktatora revolucionar živi u jazu koji odjeljuje tehnički napredak i društveni totalitet tako što umeće u njega svoj san o trajnoj revoluciji. Taj je san po sebi djelovanje, stvarnost, zbiljska prijetnja za sav utvrđeni poredak, te omogućuje ono o čemu se sanja (…) nestvarna stvarnost otvara mogućnost za igru prkošenja smrti i potragu za humanošću kako bismo preživjeli nehumanost našeg vremena iako ne zatvaramo oči pred njom. Mačke, sanjari i revolucionari vide stvari drugačije.“

Valjalo bi još istaknuti segment „Povući mačka za rep – Mačka u etnotradiciji“ koji je, kao i većina zbornika uostalom, prepun kurioziteta te priča i običaja, ali ponajviše iz slavenske tradicije. Zamjerka bi, doduše, bila činjenica što su ti fakti nizani što tekstove mjestimice čini nekoherentnima i samim time teškima za pratiti. 

„Mačkozbornik“ nije, ali i je knjiga za svakoga. Kao cjelina pokazat će se teško probavljivom, ali nju se, uostalom, i ne treba čitati kao cjelinu, nego je zgodnije, a i smislenije birati tekstove u skladu s vlastitim preferencijama, bilo tematskim, bilo stilskim, a zatim im se vraćati, podcrtavati i nanovo vraćati te, prije svega, zapamtiti da: „mačke, sanjari i revolucionari vide stvari drugačije“.
 

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mačkozbornik : Od Bastet do Catwoman

• Jesenski i Turk 11/2022.
• 887 str., meki uvez
• ISBN 9789532229943

Kroz više desetina opsežnih članaka zbornika radova 'Mačkozbornik: od Bastet do Catwoman' (uredile Suzana Marjanić i Rosana Ratkovčić) čitateljstvo se upoznaje s prisutnošću i recepcijom mačaka (kao živih, susretljivih i opipljivih bića te kao simbola i metafora) u ljudskome svijetu, a popis tema i pogotovo popis navedenih teza i zaključaka nemoguće je napraviti u kratkome prikazu i ocjeni knjige. (Hrvoje Jurić)