Luiselli se vješto poigrava s pripovjednim i stilskim tehnikama ne bi li maniju likova prenijela na čitatelja. Fragmentarni roman u prvom licu protkan je prazninama za koje autorica u jednom razgovoru rekla da su iznimno važne u gradu i kako bez praznina nema prostora za izmišljanje.

Bolañov književni mikrokozmos mračan je, nasilan, često čudovišan. Kao i svijet u kojem živimo. Isto tako, kao i svijet u kojem živimo, sposoban je biti nevjerojatno lijep i čudesan usprkos svom jadu i beznađu.

Čitatelja često prati osjećaj da je zapeo u nepreglednoj koloni automobila. Rješenja koja autor koristi, a koja nalikuju krpanju rupa više su Deus ex machina nego potezi zrelog, uvjerljivog pripovjedača, a posebno je iritantno kako autor ima čitatelju potrebu objašnjavati neke svoje pripovjedne postupke.

Blasim se itekako oslanja (i oduševljava) na latinoameričku tradiciju; naročito na erudiciju Borgesa te Cortázarov ludizam i posezanje za nadrealnim i magijskim. Tu je i kafkanskijanska tjeskoba, dezorijentiranost, fantazmagoričnost, ali i crni, iznimno crni humor.

Fascinantno je kako Topol jednostavnim jezikom uspijeva satkati kratak roman relativno visoke kompleksnosti. I dok stilski možda nije na razini romana "Noćni posao" (a to je možda do činjenice što 'Noćni posao' ipak ima dozu magičnog i dječjeg), u romanu 'Hladnom zemljom' postoji sasvim dovoljna doza (inteligentnog i crnog) humora da ga učini upečatljivim.