Bolañov književni mikrokozmos mračan je, nasilan, često čudovišan. Kao i svijet u kojem živimo. Isto tako, kao i svijet u kojem živimo, sposoban je biti nevjerojatno lijep i čudesan usprkos svom jadu i beznađu.

Čitatelja često prati osjećaj da je zapeo u nepreglednoj koloni automobila. Rješenja koja autor koristi, a koja nalikuju krpanju rupa više su Deus ex machina nego potezi zrelog, uvjerljivog pripovjedača, a posebno je iritantno kako autor ima čitatelju potrebu objašnjavati neke svoje pripovjedne postupke.

Neuman je ambiciozan pisac, a "Razgovori nasamo" odlična su varijacija na obiteljsku dramu, knjiga koja se brzo čita unatoč čvorovima koje određeni pasusi stvore u čitateljevoj utrobi. Roman je snažan i izvrsno napisan tako da svakako opravdava djelić Bolañovih pohvala.

Naslov 'Muška svinja' i podnaslov 'i dvadeset očajno ljubavnih' (parafraza Nerude) nam pružaju sasvim dobar okvir i daju naslutiti u čemu se ovdje točno radi. Surovost i poetičnost, grubost i romantika, cinizam i naivni idealizam, humor i patnja sudaraju se u Jozićevim prozama i tvore jednu pitku, ali nipošto banalnu cjelinu.

Svaki pisac mora podjednako osluškivati svoje suvremenike kao i, recimo, Marka Marulića, koji je davno prije bio glas generacije. Generacijski trenutak se osjeti u bilo kojem tekstu kojeg netko danas napiše. Sve napisano nastaje u određenom kontekstu, samo je pitanje hoće li tekst kao takav imati jednaku snagu kad se njegov kontekst promijeni, za sat-dva ili sto godina. To je možda granica dobre i loše...