Čitatelja često prati osjećaj da je zapeo u nepreglednoj koloni automobila. Rješenja koja autor koristi, a koja nalikuju krpanju rupa više su Deus ex machina nego potezi zrelog, uvjerljivog pripovjedača, a posebno je iritantno kako autor ima čitatelju potrebu objašnjavati neke svoje pripovjedne postupke.

Neuman je ambiciozan pisac, a "Razgovori nasamo" odlična su varijacija na obiteljsku dramu, knjiga koja se brzo čita unatoč čvorovima koje određeni pasusi stvore u čitateljevoj utrobi. Roman je snažan i izvrsno napisan tako da svakako opravdava djelić Bolañovih pohvala.

Čitatelja unatoč suhoći tj. jednostavnosti stila prati osjećaj da je riječ o tekstu epskih proporcija. A zbog alegoričnosti, zbog preklapanja svjetova možda bi najtočnije Herrerinu prozu prozvati halucinantnim realizmom.

Fascinantno je kako Topol jednostavnim jezikom uspijeva satkati kratak roman relativno visoke kompleksnosti. I dok stilski možda nije na razini romana "Noćni posao" (a to je možda do činjenice što 'Noćni posao' ipak ima dozu magičnog i dječjeg), u romanu 'Hladnom zemljom' postoji sasvim dovoljna doza (inteligentnog i crnog) humora da ga učini upečatljivim.

Zbirka tj. labavi roman obiluje klasičnim toposima (kasino, boksački ringovi, luksuzni hoteli), tropima i motivima kriminalističkog romana, usto u tijelo teksta ugrađuje opreku mala sredina – metropola) te portretira gubitnike i pobjednike, najčešće gubitnike hrvatskog post-tranzicijskog sna koji je u najmanju ruku, za gubitnike barem, čisti košmar.