Frode Grytten: Jedan od najvećih tabua je život običnih ljudi

Frode Grytten (c) FEKP

Na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče imali smo sreću slušati i družiti se s fenomenalnim norveškim autorom Frodeom Gryttenom. Frode mi je jedan od literarnih uzora, a ispod naizgled hladne i pribrane sjevernjačke vanjštine prodire anarhoidan pankerski duh. Strastven je ljubitelj muzike i dobar je nogometaš. Evo o čemu smo pričali. (S.P.)

 

Sobe uz more Grytten Frode

Sven Popović: Vaša proza posjeduje određenu lirsku komponentu i dobar osjećaj za ritam. Sjećam se kad sam čitao zbirku priča "Pjesma košnice" kako sam pomislio da bih htio tako pisati. Zašto se toliko usredotočujete na stil i atmosferu, a manje na narativ? Slažete li se uopće s tom izjavom?

Frode Grytten: Pa i ne baš. Za mene je i jedno i drugo bitno.  Bez stila dobijete esej ili članak, dakle novinski tekst ili znanstveni članak. Naravno, takav tip proze može biti izvrsno napisan ako autor posjeduje veliku vještinu i zaista dobar jezik, ali to je rijetko slučaj. Naglasak je na temi. Kad pišeš fikciju sve eksplodira i oživi kroz jezik, način na koji biraš riječi je ono što šalje rečenice kroz čitateljevu lubanju i što od vašeg pisma napravi teretni vlak koji putuje krvotokom. Ništa ne može oživjeti bez dobrog stila, gracioznosti i određenog osjećaja za riječi tj. načina na koji se riječi povezuju.

Ali bez distinktivnog narativa, te posljedica tvojih izbora i rješenja unutar priče, ostaju ti samo riječi, a samo riječi kao oruđe pisca... to mi i nije naročito zanimljiva ideja. Mogu čitati takvu poeziju i prozu, čak mi se može svidjeti ako je dobro napisana, ma mogu to čak i zavoljeti, ali uglavnom mi je dosadno. Uhvati me neki klik-klak osjećaj, kao pikule koje se sudaraju u svemiru bez ikakve povezanosti sa stvarnim svijetom. Hoću jedno i drugo, stil i atmosferu koji se ljube s pričom i narativom. A onda uskoro dođe dijete koje je živo i zdravo.

"Pjesma košnice" zbirka je koju povezuju priče o ljudima koji žive unutar iste zgrade. Priče su o ljubavi, gubitku i svakodnevici. Zašto se toliko fokusirate na tzv. "male stvari" a ne na nešto epskog karaktera? Fokusirate se na ljude s margine, gubitnike...

Jedan od najvećih tabua je upravo svakodnevica, život običnih ljudi. Dali smo autoritet ekstremnom, pretjeranom, svemu na periferiji. Kao što je Leonard Cohen rekao: "Our time is this hollow cylinder slinging everything out in the margins". Prihvaćamo snažne, divlje, granične, one koji su brzi na obaraču, ekstremne, one bez granica. Kad se običnim ljudima da prostora ili vremena u medijima ili filmovima ili tv serijama onda ih predstavljamo kao primjerke, slučajeve, reprezente nečega. Nikada ne dobiju šansu biti ono što jesu, koriste ih samo kako bi nešto dokazali.

Smatram kako bi u fikciji ljudi trebali imati šansu biti ono što jesu: kompleksni, neobični, predivni, opaki, zli, grozni, pristojni, ludi ili normalni. Dosta sam dugo nastojao pisati o tom neistraženom području, tom ogromnom krajoliku svakodnevice. Umišljamo si kako smo otkrili toliko o planetu, a svakodnevica nam je i dalje u totalnom mraku.

Počeli ste s Twitter pričama. Kako to? Koliko je to bilo izazovno?

Jednostavno je bilo zabavno. Razmišljao sam o tome je li moguće napisati kratku priču od 140 znakova. Jednostavan odgovor bi bio: je. Tako da sam upravo to radio 537 dana, svaki dan s novom pričom. Bilo je zanimljivo, postalo je neka vrsta kultnog projekta u Norveškoj, bez novaca, izdavača, ničega. Samo ja koji pišem i pratitelji koji čitaju. Onda mi je dosadilo tako da to više nisam mogao raditi. Naposljetku je cijeli projekt postao knjiga s pola priča s Twittera, u nešto izmijenjenom obliku.


Nedavno Vam je u Hrvatskoj izašla zbirka "Sobe uz more, sobe u gradu" koja je nadahnuta slikama Edwarda Hoppera. Što Vas je privuklo kod tih slika? Što Vas je navelo da pomislite kako iza slike stoji priča i da trebate nešto o njima napisati?

Radi se o projektu koji mi se motao po glavi dugi niz godina. Vrtio se i vrtio i tako mi se zavrtjelo. Iznimno mi se dopadala ideja, ali imao sam sumnji. Jesam li u stanju to napraviti i izvući se nekažnjeno? Tko sam, jebemu, ja da interpretiram Edwarda Hoppera? Čekaj, smijem li uopće takvo što izvesti? Hopperove su slike poput fotografija kazališne predstave. Tu su ti glumci, zamrznuti u bitnom trenutku, ponekad se gledaju, a češće se uopće ne gledaju. Sve što je višak maknuto je s pozornice, ostali su samo najnužniji rekviziti.

Dakle, na neki način su njegove slike kratke priče o trenucima. Gledate ih i mislite si: što li se, dođavola, ovdje dešava? Što ima? Što se dogodilo? Što će se dogoditi? Tko su ovi ljudi, kako su ovdje dospjeli i kamo dalje? Njegove su slike poput precizne asistencije veznjaka napadaču, na meni je samo bilo da usmjerim loptu i pogodim mrežu.

Sam proces pisanja bio je fin i delikatan, trebalo mi je dvije godine da se konačno prisilim i nakon toga sam rekao: Ne, ne, ne! Napravio sam to, ne mogu to više ponoviti, to je to. Bio sam depresivan nekoliko mjeseci nakon što sam predao rukopis izdavačima.


Priče su jezivo lijepe i sadrže mrvicu ili nimalo nade. S "Pjesmom košnice" to nije bio slučaj, Vaša je proza sad mnogo mračnija, hoće li biti još mračnija u budućnosti?

Upravo sam dovršio deset novih priča. Bit će objavljene ove jeseni u Norveškoj pod naslovom "Menn som ingen treng" (Muškarci koje nitko ne treba). Te su priče bijesne, prepune nasilja, mržnje, agresije i posrnulih ljudi. Nisam čak ni siguran odakle je to sve došlo, ali očito je da živimo u mračnim vremenima. Nije baš da sve ide u pravom smjeru, zar ne?

Imate osjećaj da se toliko stvari raspada i nestaje, naša solidarnost, naša socijalna država, naš ponos, naše zajedničko obećanje da pomažemo siromašnima, ranjivima i ozlijeđenima. Fašisti se posvuda pojavljuju zamaskirani u osmijehe, racionalnost i novi način života, ali povijest nanovo skače u svoje kenjare, prijetnji ima posvuda. Ono što je nekoć bila jezgra naših života sada više ne drži vodu. Ona obećanja koja su nam dali bile su najobičnije laži političke i ekonomske elite, i kuda nas sve to vodi?

Ali, mislim da ću sljedeći put istražiti mogućnost pisanja poštenih priča o poštenim ljudima koji čine dobre stvari jedni za druge. Neki kažu da je nemoguće pisati dobro o dobrima. Ne znam. Kažem, vidjet ćemo.


Nedavno ste po treći put bili gost Festivala europske kratke priče. Zašto ste se vratili? Štokholmski sindrom ili? Zašto je FEKP toliko poseban?

Obožavam činjenicu što imate festival posvećen kratkoj priči. Obožavam kratke priče i sjajno je upoznati druge kratkopričaše iz svih krajeva svijeta. To me nadahnjuje. Nakon pet dana u Hrvatskoj jednostavno želim otići doma i pročitati svakog pisca koji je gostovao na festivalu, a zatim samo sjesti i pisati, pisati, pisati. Dakle, festival posjeduje tu specifičnu kvalitetu.

Sprijateljio sam se s mnogo ljudi koje sam upoznao na FEKP-u. Shvatio sam da ćemo cijeli život biti prijatelji prvi put kad sam došao, već na putu od aerodroma do grada. Preletiš silne kilometre, prođeš carinu, a s druge strane nađeš nekoga s kim imaš nešto zajedničko. E, to je već nešto. Dakle, bez ograda, bez granica, bez bodljikave žice. Riješite se tog sranja. Samo ljubav!

Zapalite kuću Grytten Frode

Napisali ste i sjajan roman ("Zapalite kuću") o grupi the Clash. Zašto o njima? Zašto ne Iggy Pop, Modern Talking ili o onom drugom liku iz Modern Talkinga?

Naravno da mi je the Clash bio bitan. Možda nisu promijenili svijet kao što im je bila namjera, ali promijenili su mene, tisuće i tisuće ljudi moje generacije, a i tisuće i tisuće ljudi mlađih generacija. Dakle, na neki su način uspjeli. Rekli su nam da sudjelujemo. Rekli su: ugasi televiziju, odi na ulicu, neka se čuje i tvoj glas. Ako ni u čemu ne sudjeluješ, ako samo sjediš po cijele dane, nije ti zapravo dozvoljeno imati mišljenje.

To je bilo svojevrsno otkriće, poziv. Punk je bio dio te slobode, pokret slobode za vrijeme moje mladosti, uradi sam (do it yourself), ne vjeruj vladi, umjetnost nije za elitu, ako nema ničega, napravi nešto, podigni glas.

Sam bend je imao tu epsku kvalitetu. Njihova priča je klasična priča o usponu i padu, tako da je na neki način to ljubavna priča. Ljubavna priča o četvorici koji kreću pokoriti svijet, uspijevaju iznad svih očekivanja, i onda padnu.


Možete li se sjetiti kad ste prvi put čuli njihovu pjesmu?

Oprosti, ali ne mogu. Bilo je to davno. Ali sjećam se kad se vratio doma s nogometnog treninga i vidio Sham 69 kako svira "Borstal Breakout" na norveškoj državnoj televiziji. To su bili dani kad ste imali samo jedan kanal kojim upravlja država. Ovo su prikazali na veoma ozbiljnom programu. Snimku Sham 69-a emitirali su kao upozorenje: Eto što se dogodi kad daš instrumente krivim frajerima. Zaista ne želimo da se to dogodi. Mladež u svakom kutu Norveške: Klonite se toga! Naravno, ja sam stajao na kauču doma s podignutom šakom i urlao i vrištao "Borstal Breakout". Bila je to ljubav na prvi pogled.


Kakav je bio proces istraživanja? Očito je da ste obavili brdo posla kako bi cijela priča bila što autentičnija.

O da, nevjerojatno sam mnogo istraživao. Čitanje, gledanje snimaka, proučavanje svakog clipa na netu. Zahvale internetu. Pročitao sam sve postojeće biografije. Doma imam cijelu jednu policu s knjigama o Clashu i punku. Bio je to posao iz ljubavi.

Prije nego sam počeo bilo me strah da ću putem "izgubiti" The Clash. Zna se to dogoditi. Znaš, ono kao to su tvoji stari heroji i odjednom shvatiš: ah, pa nisu toliko sjajni... ah, pa nisu toliko bitni. Srećom, dogodilo se nešto sasvim suprotno: moja je ljubav prema njima samo rasla, vidio sam njihove mane i slabosti, ali postali su mi stvarne osobe, cijele osobe, dobre osobe, dobre i brižne i energične, ali s manama i svim tim. Volim to što sam dobio priliku da ih razumijem i shvatim što ih je pokretalo.


Može li se knjiga onda čitati kao dokumentaristički roman ili kao čista fikcija?

Zaista me nije briga. Može se čitati kako ti paše. Naravno da je fikcija jer dolazim na mjesta i u glave u kojima očito nikad nisam bio i ne mogu reći: ovo je što se dogodilo, ovo je istina. Ali tko to može reći? Nadam se da na nekom nivou progovara istinu, da su jezik i energija tih priča "uhvatili prave akorde".


Koji Vam je dio bio najteži za napisati? Kojeg je člana benda bilo najteže "zarobiti" i zašto?

Joe Strummer. Bacio sam rukopis o zid jedno popodne, točno u trenutku kad mi je žena ušla u kuću. Pitala me što je bilo. Joe jebeni Strummer, odgovorio sam, eto što je bilo. To je poglavlje na neko vrijeme učinilo moje dane mračnima i zbunjenima. Nisam baš znao kako da pišem o njemu i bendu skupa. Na neki je način on bio bend. Za mnoge je bio, iako je ispočetka to bio bend Micka Jonesa.

Dakle, u poglavlju sa Strummerom morao sam pisati i o bendu i o glavnom vokalu. Na neki način sam tražio put prema Strummeru kroz bend. Bilo je izazovno i teško. O ostalim je članovima benda bilo lakše pisati. Možda jer su njihove priče bile definiranije. Kompleksne, dakako, ali imali su određenije uloge unutar benda. Mick Jones kao primadona i muzički direktor. Paul Simonon kao ženskaroš i vizualni simbol. Topper Headon kao autsajder i junky.


"London Calling" ili "Sandinista!"? I zašto?

I jedan i drugi, molim te! Volim i jedan i drugi. "London Calling" je najbolji album, ali je "Sandinista!" najhrabriji.


Talking Heads ili Television? I zašto?

Ovo je lako. I dalje se sjećam dana u listopadu 1980. kad sam kupio "Remain in Light". Kišilo je u Bergenu. Išao sam u prodavaonicu ploča kraj starog mosta u gradu. Lik koji je tamo radio bio je totalno potresen kad sam ga pitao za novu ploču Talking Headsa jer ju je već nekoliko puta preslušao i brijao je na nju. Mislim da je možda i zaboravio tražiti me novac da platim. (Ako ovo pročitaš, nazovi me, platit ću ti s kamatama i svime).

Otišao sam doma, preko mosta, u svoju malo sobu, pustio ploču i wow, bilo je to nešto nevjerojatno. I dalje mislim da je ta ploča apsolutno nevjerojatna, zatrese mi kosti svaki put kad je preslušavam.