Frode Grytten : Priča o smislu punka
Zapalite kuću, nova akvizicija biblioteke Na tragu klasika, priča je o dečkima iz kultne britanske grupe The Clash, koja je žarila i palila svjetskom glazbenom scenom druge polovice 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća. Joe Strummer, Mick Jones, Paul Simonon i Topper Headon htjeli su, dakako, promijeniti svijet, no stvarnost je pružila prejak otpor njihovoj nepripremljenoj akciji i sve je na kraju završilo slomom. Buku, bijes, živce i strast jednog ružnog vremena pretočio je norveški književnik Frode Grytten u roman koji je svojom poetičnošću odmah očarao publiku i kritiku. Grytten je rođen 1960. u Bergenu, a odrastao u Oddi, industrijskom gradiću na zapadnoj obali Norveške. Hrvatske čitatelje osvojio je romanima Pjesma košnice i Medvjed koji teče, objavljenima prije nekoliko godina. U povodu izlaska iz tiska romana o sudbini legendarnih pankera zamolila sam Frodea za kraći razgovor.
**
Frode, tvoje knjige (Pjesma košnice, Medvjed koji teče i Sobe uz more, sobe u gradu, primjerice) imaju neobične naslove. Kako si došao do Zapalite kuću?
Naslov je zapravo najteži dio stvaranja knjige. Imao sam jako puno različitih naslova, ali nijedan nije bio dobar (na norveškom). Želio sam nešto reći o ljetnoj vrućini u New Yorku, gdje se razvija priča, nešto o toplini u bendu, nešto o četvorici mladića koji gore, nešto o nemarnosti projekta The Clash, njegovoj ludosti, o jurnjavi u toj zgradi, paljenju i dolasku u pakao. The Clash bio je na neki način bend koji je izgorio do temelja, bili su skvoterska kuća i cijela stvar je jednostavno otišla u dim. Naslov romana uzet je iz pjesme Talking Headsa što zbunjuje, naravno, no mislio sam, dovraga, to je punk, mogu to napraviti, mogu napraviti što hoću, jer ima smisla.
Kako bi žanrovski odredio Zapalite kuću?
Ne znam. To je neki hibrid, mislim. Ali je super. Volim poziciju između dviju stolica, na podu, gdje se događaju uzbudljive stvari. To je dijelom biografija, dijelom fikcija, dijelom proza, dijelom poezija, dijelom roman i dijelom kratka priča. No sve priče i svi likovi utemeljeni su na onome što se doista dogodilo grupi The Clash, puno sam to istraživao i u jednom trenutku mogao sam krenuti s tim. Znao sam vrlo mnogo o tim događajima i dečkima pa sam mislio: samo idi, samo putuj u fikciju. Volim tu slobodu. Kad možete ostaviti istraživanja i činjenice iza sebe i početi stvarati. Mnogo je etičkih problema s tim hibridnim žanrom, naravno. Ali moje je geslo cijelo vrijeme: moram stajati iza svojih likova, moram ih braniti, moram biti na njihovoj strani. Nadam se da se to vidi.
Pisao si o Patti Smith, The Smiths i Bruceu Springsteenu. Što te fascinira u 80-ima?
Mislim da se ne radi o 80-ima kao takvima, već su za mene punk-pokret i popularna kultura predstavljali put u pisanje. Sav taj "Učini-to" stav bio je jako privlačan za mladog čovjeka, umjetnost nije bila za strogo odabrane, umjetnost nije bila za elitu, ona je bila naša. Samo smo trebali podići glas. Uvijek sam volio osobe s manom, one koji bi počeli s nekakvim greškama, koji ne mogu pjevati, koji ne mogu svirati, koji ne mogu ništa napraviti, ali ipak nešto naprave i privuku pozornost. Oni dignu svoj glas kako bi nam rekli kakav je naš svijet, ne njihov svijet, ne svijet tamo nekakvih, nego naš svijet.
Tko je tvoja publika?
Stvarno ne znam. A nije ni važno. Ova knjiga je roman o ljubavi, o ljubavi između četvorice muškaraca. Četiri čovjeka koji počinju zajedno raditi nešto izuzetno, nešto što ne bi mogao napraviti niti jedan od njih sam. Oni to moraju raditi zajedno i to zajedništvo je uistinu zanimljivo, ta kolektivna ljubav koja ih čini slobodnima i sposobnima za suočavanje sa svijetom, i koja kontrolira njihove sudbine. Ali, naravno, u tome ne uspijevaju i neuspjeh ne doživljuje samo bend nego i ljubav među njima.
Tvoj stil je profinjen, pjesnički, nešto posve suprotno kaosu i ružnoći poetike punka. Reci nešto o ovoj zanimljivoj kontradikciji.
Pokušao sam – koliko sam mogao - pisati drukčije od svih biografija i sveg rock-novinarstva koje sam čitao. Zanimljivo je čitati biografije, no sve su napisane u istom stilu, pa sam nastojao naći drugi način pisanja o glazbi. Tražio sam način pisanja koji čovjeku omogućuje da na svome tijelu izravno osjeti glazbu, toplinu, tijela, grad. Nisam siguran, čini mi se da je to daleko od punka i ne mislim da je punk ružan. Za mene je to suprotno, to je lijepo, to je živo i najvažnija stvar u punku jest podići glas, vikati, i to je moj glas, način kako pjevam.
I za kraj "klasično" pitanje: na čemu sada radiš?
Ove sam zime napisao nekoliko novih kratkih priča, devet ili deset, koje ću brzo završiti i objaviti sljedeće godine. Sada pokušavam napisati svoj drugi kazališni komad. Prošle godine sam debitirao sa Sånne som oss (Ljudi poput nas). To je toliko zabavno da moram napisati još jedan dramski tekst. Nisam zapravo siguran što se dogodilo, no učinilo mi se da će teatar biti cool mjesto. Izbjegavao sam ga godinama, a sad sam se izgubio. Bit ću dramski pisac. O, yes!
Zapalite kuću
- Prijevod: Željka Černok
- Disput, Hrvatsko filološko društvo 04/2015.
- 164 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789532602371
Roman o britanskoj punk-grupi The Clash, jednoj od najvažnijih glazbenih pojava 70-ih i 80-ih godina i energičnom sastojku pokreta koji je uzdrmao planetu na početku posljednje trećine prošloga stoljeća.