Jedan od simpatičnijih bendova s ovih prostora u mojoj mladosti bili su Indexi, za koje je tekstove pisala moja gimnazijska profesorica hrvatskoga, Maja Perfiljeva. Stih u pjesmi 'Plima' glasio je Sanjam da se opet ljubimo u klasju. Shvatio sam da mi je ime mog djeteta iz tada daleke budućnosti bilo već mnogo puta prije u ustima oblikovano, izrečeno, otpjevano tom jednom lijepom melodijom, punom čežnje i...

Neki su mi rekli da pišem za internet-generaciju jer knjiga ne traži previše strpljenja - ima niz kratkih dijelova pa možeš brzo nešto dovršiti, odmoriti, možeš je čitati u javnom prijevozu i nije problem ako te netko ili nešto prekine. S druge strane, poznato je da na tržištu mnogo bolje prolaze romani nego kratke priče. Možda onda ovo zbilja jest fragmentarni roman i možda je to objašnjenje.

Izolacija nije otpor. Izolacija je izbjegavanje otpora. Gotovo eskapizam. Ključno pitanje je to zašto je svijet takav da se moramo odupirati, buniti, otkud toliko nepravde, prije svega, kako smo stvarajući sustav uspjeli stvoriti korumpiranu zvijer koja poput nekog algoritma sama sebe hrani i živi neovisno o nama?

Idealno štivo za plažu ili za ostati doma pod dekicom. Mračni coming of age koji vjerno dočarava nestabilnu državu (u tome će se mnogi čitatelji s ovih prostora pronaći), školske dane i seksualne i ine frustracije. Gotovo da ćete svakom novom stranicom osjetiti miris groznih dezodoransa.

Riječ je o predivno i jednostavno ilustriranoj knjizi pisanoj iz infantilne perspektive (ali nimalo infantilno napisane) čiji je jezik zaigran i magičan. Afonso Cruz kao da je u stanju ukloniti sve što mu sužava pogled na svijet i pisati čistim jezikom bistrog, znatiželjnog, ali i nemirnog djeteta. Ako niste potpuno otupili i uronili u krajnji cinizam 'Knjiga godine' će natjerati nešto u vama da zapleše...