Borivoj Radaković: Imao sam dva defloratora u svom životu – Janka Polića Kamova i Sex Pistols
Borivoj Radaković, panker, bard zagrebačke književnosti i općenito sjajan tip konačno je dobio književnu nagradu. Nagrada u pitanju je „Janko Polić Kamov“ (2019.) i nekako je smisleno da ju dobije autor Radakovićeva kalibra. Kamov je bio enfant terrible i anarhist, sušta protuteža tadašnjim književnim tendencijama u Hrvatskoj čija će književna djela i svjetonazori očarati mnoge buduće književne troublemakere. Ta je nagrada istovremeno poslužila kao povod za ovaj razgovor. Nekako mislim da Borinu biografiju nije potrebno eksplicirati, ali dovoljno je reći da je utjecao na više književnih generacija i da je stilski gledano i dalje ne samom vrhu književnosti iz regije. Mi, nešto mlađi, imali smo prilike učiti od njegovih scenskih nastupa. Čini se da i knjiga može biti električna gitara.
Od razgovora koji je započeo u zagrebačkom kafiću Zrin, nekako normalno uz pivo i cigarete, prošlo je više mjeseci iako će neki reći da im se tih nekoliko mjeseci čini kao prošli život.
***
Hoćemo li sutra u kino
Sven Popović: Zdravo, Borivoje. Krajem 2019. dobio si nagradu „Janko Polić Kamov“ za knjigu „Hoćemo li sutra u kino“, pa mi se nekako logično nameće pitanje što za tebe onako općenito znači sam Janko Polić Kamov?
Borivoj Radaković: Zdravo, Sven, i tebi! Dobih, eto, nagradu i ne mogu reći da me to nije razveselilo. Naprotiv. Janko Polić Kamov i njegov neposluh, njegova anarhoidnost, jurodiva, inovativnost, mnogo što... silno su me privlačili od mladosti. Uživao sam čitajući ga i mnogo sam naučio od njega. Nisam nikada pripadao matoševko-ujevićevskoj struji. Ni građanski, ni književno.
Upravo su ljudi poput Matoša i uništili Kamovljevu karijeru. Misliš li da bi Kamov trebao biti dio kanona, da bi se više trebalo o njemu govoriti na nastavi?
Mislim da bi. U prvom udžbeniku poslije 2. svjetskog rata Vice Zaninović je uvrstio Kamova u lektiru. U mom gimnazijskom programu (a i taj je udžbenik pisao Vice Zaninović) Kamova više nije bilo. Izostavljen je kad je i socijalističko društvo napustilo prvotne principe. I sam socijalistički radnik (koji više nije bio proleter) nije težio da i u čemu bude revolucionaran nego se iz sve snage upirao da bude puki malograđanin. A takvu malograđaninu Kamov je iritantan. Nisam više u toku stvari pa ne znam spominje li se i koliko Janko Polić Kamov u udžbenicima zadnjih trideset godina. Nacionalističko-religiozna retrogradna struja u hrvatskom društvu sklonija je glorificiranju Mile Budaka i ruralnog naturalizma te njegovanju „kulture“ smrti negoli književnim inovatorima, urbanom življenju.
Mi smo imali Kamova u kurikulumu, ali samo fragmente iz „Pjesme nad pjesmama“. Dakle, on umire u Barceloni, pokopan u neoznačenom grobu. Ne znam, ali mogao sam ga zamisliti dvadesetak godina poslije u Španjolskom građanskom ratu na strani anarhista.
Sigurno bi bio, da. Već i u njegove vrijeme postojale su anarhističke tendencije u Kataloniji, ali to nije ono što je bilo poslije. Da, sigurno bi im se pridružio. Godine 1924. August Cesarec u prvom ili drugom broju ruskog časopisa LEF, odnosno „Lijeva fronta“ (koji je objavljivao, cijelu rusku avangardu, Majakovskog... ma da ne nabrajam...), objavljuje tekst u kojem govori o prerano umrlom Kamovu koji bi, da je tada bio živ, zasigurno bio antifašist. Sam Cesarec, pak, bio je u Španjolskoj u vrijeme građanskog rata, dakako kao antifašist, ali ne kao borac nego kao ratni izvjestitelj. Nesretni Vladimir Čerina u jednom tekstu govori o tome kako je u vrijeme poznatog Đačkog štraka (1910.) jedan razbarušeni mladac govorio: „Ja ću kao Janko!“ Bio je to Cesarec.
Dakle, značenje ove nagrada nije samo monetarno ili pitanje prestiža. Bitno ti je koje ime iza toga stoji?
To mi je svakako drago. Drago mi je što Hrvatsko društvo pisaca, koje sam osnivao (zatim odmah izašao iz njega, a nedavno mu se vratih) dodjeljuje tu nagradu u znak poštovanja prema prvom avangardistu u nas. A mislim da Velimir Visković stoji iza tog imena, on i ja smo, naime, studirali u isto vrijeme, i znam da se na svom magisteriju bavio Kamovom... Nikada do tada nisam dobio nagradu za književnost, pa evo, hajde, i ja dobih jednu. Tim mi je draža jer je dodjeljuju kolege pisci.
Zanimljivo, i Edi (Popoviću) je Kamov bio tema završnog rada (ili tako nešto). I eto, vidiš, nije ni on dobio nijednu nagradu.
Nije dobio ni jednu do sada?! Mislio sam da sam ja jedini jer malo-malo pa srećem kolege i svi su dobili neke nagrade. (Uzgred, meni je na magisteriju tema bio August Cesarec.)
Spomenuli smo i HDP. Sviđa mi se što su ipak u zadnje vrijeme postali politički angažiraniji, pogotovo kad je u pitanju osuda kojekakvih seksističkih tekstova. Misliš li da bi se književnost trebala kloniti politike?
Književnost se ne treba kloniti politike, naprotiv, ali društvo pisaca se ne bi trebalo izravno baviti politikom. To je jedan od razloga zašto sam nekoć i istupio. Ostali su tražili da društvo pisaca bude polupolitička organizacija, što je meni bilo odbojno.
Zašto ti je bilo odbojno?
Meni je bilo bitnije da se društvo pisaca bavi položajem pisca, da, kad već ne postoje književne agencije, spisateljsko društvo funkcionira kao svojevrsna agencija, da se ugovori potpisuju tamo i tako dalje, da to društvo bude sindikalna organizacija... da te ne gnjavim. To potonje smatram veoma važnim jer imamo mizerne honorare i od izdavača i od države. Tu je meni HDP podbacio. Pisci mogu imati političko uvjerenje, ali društvo ne bi trebalo ići dalje od načelnog stava.
Sve je to bilo zbog književnosti...
Ajmo sad malo o FAK-u. Ti si jedan od osnivača i općenito centralnih figura tog pokreta ili, još bolje, fenomena. FAK, Festival alternativne književnosti, ponekad aktualne, ponekad je to jednostavno bila A književnost. To su bila ogromna događanja, i po pitanju brojnosti publike i po brojnosti autora. Postoji li ikakva šansa da se nešto takvo ponovi?
Ne znam postoje li šanse. Možda neki ljudi s novom energijom, ali okolnosti su potpuno drukčije. U ono vrijeme je i dalje poezija imala nekako dominantnu poziciju. Onda je devedesetih paradigmatska nekako bila ratna proza koja i nije ostavila nekog bitnog traga, kao što, uvjeren sam, vjerojatan val koronsko-izolacijske književnosti neće donijeti ništa bitno – književnost ratih profitera s velikim temama (rat, pandemija, tralala). Uglavnom, afirmirali smo prozu. Iza nas nije stajao nitko. Niti tadašnje Ministarstvo kulture, nitko, jer nikoga nismo ni htjeli, niti molili. Samo privatne veze. Mediji su bili sjajni. Došao sam u nekoliko redakcija i rekao: „Ej, imamo to i to,“ pa Ivica Buljan napravi presedan i stavi šesnaest pisaca na duplericu. To je baš bilo veliko. Malo na tragu Timesa, jer je Times isto tako objavio veliku fotku s piscima koji su bili okupljeni oko projekta Pozdravite svi nove puritance. Refleks u Engleskoj je bio sjajan. A, očito, i u nas.
Nastupi koji rezultiraju zbirkom “Croatian Nights”?
Tako je, Croatian Nights. Bila je ideja da FAK okončamo s time. Devet naših, devet engleskih pisaca. Tony White, Matt Thorne i ja bili smo urednici. Irvin Welsh mi je rekao da mu je silno žao što je tada bio preokupiran obavezama i nije stigao napisati novu priču za nas. On se zaista bio zaljubio u atmosferu tih čitanja. Imalo smo mnogo energije, ali i međusobnog poticaja. Nije bilo ono uobičajeno: „Boro je objavio roman, mater mu jebem“ nego naprotiv – uzajamno stimuliranje bez zavisti, radost kad tko od nas objavi novu knjigu, svi smo čitali sve što kolege objave. Bilo je oko osamdeset čitača iako su jezgru činili ljudi koji su dobro čitali. To je bio prvi kriterij. Uz osamdesetak domaćih autora, našlo se i tridesetak stranih. Croatian Nights je objavio Serpent's Tail, sjajan izdavač. Knjiga je tiskana u nakladi od pet tisuća primjeraka i vrlo je brzo rasprodana, a imali smo odlične kritike u New Statesmanu, Guardianu, Independentu... Da, na FAK-u je nastupilo mnogo sjajnih ljudi.
Kad kažeš strani autori misliš i na ekipu poput Zvonka Karanovića? Čega se sjećaš s tih nastupa?
I Karanović, da. I Vlada Arsenijević, Veliki Ćira, Zoran Ćirić iz Niša... Najviše mi je bilo drago što nam se odazvao i pokojni Aleksandar Tišma. Bili smo u Novom Sadu, sišao je u taj podrum gdje smo nastupali i čitao je. To je zbilja bila velika stvar.
Drago mi je što si spomenuo kako ste se podržavali. To je nešto što mogu vidjeti i u vlastitoj generaciji. Međusobno si šaljemo i komentiramo rukopise, dolazimo si na promocije… s nekima se čak rado družim.
To je odlično. Jedino se bitno promijenio odnos medija prema nama. U to vrijeme smo bili nešto novo i mediji su bili uvelike u našoj službi. Sad su mediji jednostavno prejaki. Mediji kažu: „Ovo je pisac, sad ćemo ga promovirati,“ a nema govora o piscu, još manje o talentu. O jednoj se osobi, na primjer, govori kao o pjevačici i spisateljici. A nije spisateljica, ima jednu knjigu koju je napisao ghostwriter. Ali eto, mediji su to napumpali i gotovo – njezino se ime ne spominje a da se ne doda da je spisateljica. Teško mi je u ovom trenutku zamisliti da se nešto poput FAK-a ponovno dogodi. Silno mi je, pak, drago što si me upoznao sa svojom generacijom i pozvao na čitanje vaše skupine pisaca starih oko trideset godina (Književno-performerski projekt Sedam sati smaranja, op. ur). Zadivio me entuzijazam kojim ste zračili. To je važna i jedina sličnost s FAK-om.
Čitamo i sviramo po stanovima, za sad. Ne može se baš mjeriti po pitanju publike...
Meni je brojnost publike bila jedan od ciljeva. Ne znam bih li sam sada išao na to. Ovo je drukčije vrijeme. U Kaptol centru, kad smo nastupali s Welshom i Ivom Brešanom, prodano je šesto ulaznica (u vrijednosti jednog piva). A nekako je ušlo barem još dvjesto ljudi. Dakle, osamstotinjak ljudi. U Gjuri je jednom bilo oko petsto ljudi. Padalo se u nesvijest, ne šalim se. Sve je to bilo zbog književnosti. Ja sam bio naprosto opijen. Publika je bila nova, nije to bila moja mater i strina ili općenito poznata lica, tu je bilo mnoštvo ljudi koje nikada nisam vidio.
Zapravo, želim biti odrastao, zreo. Valjda i jesam, a dugo mi je trebalo da dođem do tog stupnja
Sjaj epohe
Je li to bilo najbliže što si došao statusu rock & roll zvijezde?
Pa dijelom se to i dogodilo. Meni je to godilo i volio bih da je sada tako. Na stranu to što sam ekshibicionist pa mi godi kad sam neko vrijeme pod svjetlom reflektora – meni je i tada bilo najvažnije to što smo književnost kao takvu postavili u središte kulturnih zbivanja. Imali smo brojnu publiku, knjige domaćih autora prodavale su se u najmanje 1000 primjeraka, a sada je ta brojka, ne računajući pojedine naslove, postala granica snova kao i prije FAK-a.
Poznat si kao vrsni stilist i izvrsni performer. Da moraš dati savjet mladom autoru, zapravo, zaboravi, da moraš kroz desetak točaka dati savjet bilo kojem autoru, kako bi to izgledalo?
Baš deset...
1. Ne počinji pisati dok ne znaš kraj (to me naučio Alojz Majetić). Zabluda je da će ti se kraj sam stvoriti. Naročito kad pišeš za kazalište.
2. Proučavaj jezik – iz stručnih knjiga, iz književnosti, razgovora, sjedi u kafiću i slušaj kako ljudi govore jer samo tvoje znanje nikad nije dovoljno.
3. Neprekidno uči ono s čime smo svi počeli – uči čitati i pisati...
4. Neprekidno iščitavaj vlastiti tekst. Ne očekuj da će drugi po dva i više puta čitati što sam/a nisi nijednom pročitala/o u integralnom obliku...
Što je Boro Radaković naučio kao autor i kao osoba od „Sjaja epohe“ do „Hoćemo li sutra u kino“?
Upravo to što rekoh. Radim na jeziku, tražim što drugi nisu našli, iščitavam sebe desetinama puta, prepravljam, nadopisujem, odmjeravam odnose dijela prema cjelini... Zapravo, zadovoljan sam. Inače, naučio sam kontrolirati svoj bijes. Ne znam je li to dobro ili nije.
Bi li volio vidjeti nastavak svoje predstave „Dobro došli u plavi pakao“ i kako bi ona danas izgledala?
Imao sam u nekoliko navrata i sam misli o tome da napišem nešto o tim likovima i onome što im se dogodilo nakon 20 godina, a u nekoliko navrata su me i neke skupine BBB-a pozivale i nagovarale da napišem što je poslije bilo... Odvojen sam sada od tog svijeta. Ne poznajem niti promjene u jeziku koje su se u međuvremenu dogodile. Svakako znam da to više ne bi bio komad s mnogo smijeha nego naprotiv, komad s mrakom, ogorčenošću, međusobnim razočaranjima.
Čitaš li mlađe autore i slušaš li neke nove bendove? Ako da, koje i zašto?
Mlađe od sebe? Uh, takvih je svakim danom sve više. Tea Tulić mi je izuzetno dobra. Čekam Marka Pavlovskog (samo sam ga do sada slušao)... Čitam i tebe, a zahvalan sam ti što si me uputio na nekoliko novijih bendova, u prvom redu na Repetitor iz Beograda... Zašto? Zato što donosite novu svijest o našem vremenu, zato što ste urbani. Sada je većina vas objavila knjigu, dvije koje su, kako i treba, bile pozicioniranje sebe u svijetu i naspram svijeta. Sada vas čeka ozbiljniji posao, a to je napuštanje „ja-forme“, odnosno „ich erzählunga“ i suočavanje sa svijetom na drugi način. To od tvoje generacije nestrpljivo iščekujem.
Clash ili Pistolsi?
Silno su mi značili u životu i jedni i drugi, ali Pistolsi, „Never Mind the Bollocks, Here's the Sex Pistols“ – uh, to me prepolovilo, resetiralo, vratio meni samome. Na neki način, imao sam dva defloratora u svom životu – Janka Polića Kamova i Sex Pistols.
Ima li danas mjesta za punk rock?
Da, da, itekako. I dalje oko nas vladaju kič i ljiga metafore. Punk je žestok, izravan, kod njega nema simulacije, ništa „soft“, ništa mainstream, ništa ljiga... Kao što je odlična spisateljica, pankerica, Kathy Acker govorila – zanimaju me samo 3P – punk, pornografija, piratstvo! Baš kao kod Kamova, proto-protopunkera. Nadam se, kao i kod mene, suputnika.
Za kraj, jedan klasik, što sad pišeš?
Hajde, ovaj nam je razgovor obilježen Kamovom... On je govorio o vječnom pubertetu... I ja sam sa četrdeset i kojom s ponosom govorio da sam i dalje u pubertetu. Kult mladosti? Hvala, više ne! Ne mijenjam star kult novim jer dokidanjem jednog, dokidam postojeće i moguće kultove, kao što sam se cijelog svog postojanja i trudio. U ovoj fazi svog dragog života dođoh do razlaza s Jankom. Zapravo, želim biti odrastao, zreo. Valjda i jesam, a dugo mi je trebalo da dođem do tog stupnja. Govorim to kao dio odgovora na tvoje pitanje. Podosta sam odmaknuo pišući novi roman – roman o starenju, o starcima koje vidim kao izdajice života, ljude u uspomenama, blokirane u prošlosti koja ionako nikada nije postojala, ljude koji svi postaju jedan te isti starac, likom i mišlju, i pitam se kako su to sebi mogli dopustiti. Proklinjem ih – kako ste to mogli sebi dopustiti?