Borivoj Radaković : Sjaj epohe
Kad je mladi Janko Polić Kamov pisao svoj roman "Isušena kaljuža", a završio ga je godinu dana prije prerane, barcelonske smrti, nije mogao znati kako će on biti objavljen tek četrdeset osam godina kasnije, 1957. godine, a još manje slutiti kako će baš njega današnje povijesti književnosti nazivati anticipatorom kasnijih književnih događaja u Hrvatskoj, avangardom prije avangarde.
Zagrebački prozaik, dramatičar, prevoditelj i jedan od rodonačelnika FAK-a, Borivoj Radaković, koji je u svojim javnim istupima, čak i u jednom davnom performansu, često upravo Kamova navodio kao stožera hrvatskog književnog kanona kakvim ga on vidi, u drukčijim uvjetima i drugim vremenima, svojim romanom "Sjaj epohe" na neki način doista i nastavlja tu nit neslavnih stranica hrvatske književne povijesti.
Roman koji smo ovih dana, gotovo na dvadesetogodišnjicu njegova prvog izdanja, ponovo ugledali u knjižarama, istina, imao je ponešto drukčiju, pitanje je da li baš i sretniju sudbinu. Kad se u izdanju tadašnjeg izdavačkog mastodonta, zagrebačke Mladosti, pojavio iz tiskare, bila je, da prostite, 1990. godina, a to doista nije bilo vrijeme za urbanu prozu koja je svoje korijene imala u novovalnom i punkerskom svjetonazoru, pisanu iz vizure glavnog junaka (imenom Boro) koji je za sebe izrijekom tvrdio kako se "komunista gadio, fašiste prezirao, a nacionalista se gnušao".
U sveopćem kaosu početka ‘90-ih "Sjaj epohe" dospio je samo do rijetkih knjižara. Taj je roman ipak brzo stekao kultni status, pa se distribuirao metodom iz ruke u ruku. I bila bi to još jedna zgodna pričica, gotovo fusnota u priči o knjigama i autorima nesklonim vremenima, da nam danas, kad ponovo čitamo Radakovićev prvi roman, nije jasno kako je, baš kao i kod Kamova, riječ o anticipaciji kasnijih književnih događaja, FAK-ovskoj poetici prije FAK-a, i što je najvažnije, romanu koji i danas funkcionira kao da je napisan jučer kasno navečer.
Konglomerat raznih žanrova - putopisa, bildungsromana, eseja, pa i poezije koja je inkorporirana u zasebnom sonetnom lancu praćenom provokativnim erotskim fotografskim materijalom Igora Kelčeca - koji alternira pripovijedanje u prvom i trećem licu, čitatelja vodi od zagrebačkih ulica, novinskih redakcija i klubova, gdje se već uvelike osjeća prijetnja rata, preko londonskih subkulturnih okupljališta, gdje se glavni junak našao nakon izbjegavanja vojne vježbe, pa natrag u Zagreb gdje preživljava kao novinar i na koncu tragično završava na ulici na kojoj nasilje postaje svakodnevicom.
U romanu se vrlo eksplicitno ocrtavaju ideje pacifizma, anarhizma, multikulturalizma alternativne kulture i rock'n'rolla, iz zvučnika trešte Clashovci i Pistolsi, a Jura Stublić na koncertima daje najbolje od sebe. Neprilagođeni intelektualac koji osjeća strah pred nadolazećim događajima i njegova slika svijeta snažna su kritika tadašnjeg sustava u kojoj se karikiraju JNA, komunizam i birokratizam kraja osamdesetih godina, ali i sve ono što će, blago rečeno, "uslijediti poslije". Jezik i njegove mogućnosti za Radakovića su i njegovog junaka posljednje utočište slobode pojedinca i stvaranja, stoga je jedno poglavlje "BBB" napisano navijačkim slengom i kasnije preraslo u dramu "Dobro došli u plavi pakao".
Radaković svoj romaneskni kolaž slaže od naturalističkih slika nasilja, eksplicitnih erotskih zapisa, flmskih, književnih i popkulturalnih referenci, što njegov roman čini jednom od najurbanijih prozna suvremene hrvatske književnosti.
"Sjaj epohe" jedna je od onih knjiga koje s vremenom nisu izgubile ništa. Ideja glavnog junaka kako želi «samo najosnovnije, da čita i piše¾, možda danas zvuči idealistički, no doista je vrijeme da se konačno prizna kako je Radaković, kako to navodi autor i pogovora novom izdanju Miljenko Jergović, "začinjavac prve hrvatske književnosti nakon raspada", a "Sjaj epohe", u tematskom i formalnom smislu, svojevrstan "Kiklop" nove generacije.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )