Borivoj Radaković : Za mene je seksualni čin svečanost

Književnik i prevoditelj Borivoj Radaković rođen je 1951.godine. Dosad je objavio: roman «Sjaj epohe» (1990.), zbirke priča “Ne, to nisam ja” (1994.) i “Porno” (2002.), dramu “Plavi grad” (2002.) i knjigu eseja i putopisa “Sredina naprijed” (2003.). U kazalištu Kerempuh izvedene su mu drame: « Dobro došli u plavi pakao» (1994.), «Miss nebodera za Miss svijeta» (1998.) i «Kaj sad?» (2002.). Priredio je antologiju lezbijske poezije «Dvije» (1992.) te u suradnji s Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom zbornik “Croatian Nights” (2005.) Jedan je od pokretača FAK-a. U biblioteci «Premijera» Jutarnjeg lista objavljen je Radakovićev drugi roman “Virusi”.

Adriana Piteša : Od vašeg prvog romana prošlo je petnaest godina. Zašto ste napravili toliku pauzu, barem kad je pisanje romana u pitanju?

Borivoj Radaković : Naprosto su životne okolnosti bile takve – od besparice do mog ipak gotovo religioznog pogleda na književnost koji me priječio da se upustim u stvari za koje nisam bio spreman. Svejedno, u međuvremenu sam napisao nekoliko drama i dvije knjige priča, preveo svu silu knjiga, a s Hrvojem Osvadićem i Nenadom Rizvanovićem pokrenuo sam FAK koji je podrazumijevao popriličan angažman. U književnosti sam, dakle, bio sve vrijeme. Malo sam se i svađao po novinama, gubio vrijeme s beznačajnim skorojevićima i književnim mešetarima, ali i drugovao s piscima i ljudima od knjige i obraza, putovao… Nisam brojao godine.

Tema romana «Virusi» je intima pedesetogodišnjaka. Roman koji započinje finom studijom odnosa supružnika koji se više ne podnose, uskoro dobiva prepoznatljive obrise vaše poetike; eksplicitne opise seksualnih odnosa te scene koje mogu biti označene kao šokantne. Niste željeli iznevjeriti očekivanja?

Dok pišem ne razmišljam o tuđim očekivanjima, a niti o šoku. Ispisujem ono što mislim da je važno prvenstveno za sam tekst koji pišem, a onda i za jedno viđenje svijeta. A poganin kakav jesam, rado prinosim žrtvu Erosu. U našoj se književnosti erotski prizori ponajčešće opisuju ružno, mačistički ili – otkako su neke spisateljice otkrile da i one mogu opsovati – žensko-naturalistički. Za mene je seksualni čin svečanost i nastojim ga tako prikazati, ne pravim, dakle, karikaturu, ne želim ogaditi tu najsvetiju ljudsku stvar, tako punu drame da joj se uvijek treba klanjati.

Kako to da ovaj put ne koristite lokalizme; dijalekt po čemu ste bili prepoznatljivi?

Vjerujem da ne zvuči sebehvalno ako kažem da sam zapravo prvi počeo pisati cjelovite tekstove na žargonu ili nekom autentičnom lokalnom govoru još potkraj osamdesetih. Devedesete su u europskim književnostima donijele upravo tu pojavu, a vrhunac je bio «Trainspotting» Irvinea Welsha 1993. U nas je postojala i specifična situacija: kako je nova vlast s početka devedesetih razorila jedan standard, a drugi nije i zadugo neće moći uspostaviti, bilo je logično da se razmašu dijalekti i lokalni idiomi, a s njima i žargon. Što se mene tiče, tu sam stvar za sebe obavio. Danas se time bave epigoni, ali ne vidim da je itko donio išta novo.

Zašto ste se odlučili za tako neodređeni kraj romana?

U zadnje me vrijeme zanima upravo to da ispišem stvari koje ne znam ni sam. Nisam zamislio što je daljnja sudbina likova od trenutka kad sam ih ostavio, a ostavljam ih u trenutku kad su u nastavku mogući i život i smrt. Nije potrebno sve reći, a nije potrebno baš sve ni znati. Sam se kao autor odričem toga da znam sve o svojim junacima, baš kao što ni u životu izvan knjige baš nisam upućen u sve što bih htio znati. Zato mi bar ostaje čežnja da jednoga dana, nekako, saznam...

Dubravka Ugresić je izjavila kako je iznenađuje to što nikoga ne čudi činjenica da u biblioteci «Premijera» nema nijedne autorice. Kako vi gledate na nedostatak spisateljica u ovoj ediciji?

Nisam primijetio. Ali kad bolje pogledam, istina je. Nema ni homoseksualaca pa taj izbor daje lažnu sliku o pomanjkanju demokracije u nas. Nema, bogme, ni kućnih ljubimaca. Kineza ima podosta u Hrvatskoj i trebalo je uvrstiti nekog/u njihovog/u predstavnika/cu. Osobno mi nije neugodno što sam tu pozvan. Još mi je manje neugodno što sam muškarac. Ipak, znam da su neke autorice pozvane, ali nisu imale spremne radove i to je, koliko znam jedini razlog što biblioteku čini nas osam ne baš tako agresivnih muškaraca.

Govorili ste kako kultura koja nema roman, nije zrela kultura. Evo, u Hrvatskoj ove godine imamo trend objavljivanja romana. Znači li to kako sad imamo i zrelu kulturu?

Ne bih rekao da se radi o trendu, ali činjenica jest da se povećao broj objavljenih romana. Dobro, mnoge od tih knjiga samo se zovu romanima, često su to zbrkane gomile slova poslagane u redove po papiru. Ponekad takve zbrkane stvari dobivaju pohvale i brojne nagrade. To, dakako, još ne znači da imamo zrele romane. Ipak, stvari se razvijaju i uskoro ćemo, nadam se imati nekoliko snažnih romanopisaca koji će biti u stanju ispisati naše vrijeme i na razini pojedinca i kulturnog i društvenog okružja. Veliki su to zahtjevi, a mi još nemamo dovoljno dobrih pisaca.

Vaša zbirka «Porno» svojedobno je podigla dosta prašine; kako zbog izdavanja, tako i zbog same tematike. Koliko smo se kao društvo senzibilizirali u međuvremenu?

Prije bih rekao da kao društvo otupljujemo. Sugrađani su listom glasali za kapitalizam, za vlastitu bijedu i tuđe blagostanje. U takvu sustavu senzibiliziraju se samo kriminalci pa što drsko, što maštovito pljačkaju sportske kladionice, banke, državu, fondove za knjige, sve nas. A mi smo sve ravnodušniji.

Nedavno ste se prihvatili uredivanje biblioteke «Antimeinstream» u okrilju VBZ –a. Kakva je točno koncepcija te biblioteke?

Predstavit ću neke knjige i autore koji su u nas malo ili nikako poznati – od škotskih pisaca kao što su Alexander Trocchi, Stewart Home ili Bill Drummond, do Engleza Marka Manninga, Amerikanaca Kathy Acker, Dennisa Coopera, te Istranina Francija Blaškovića. Sve su to autori koji djeluju nonkonformistički, donose inovacije, sukobljavaju se s dramom života duhovito i ozbiljno i ne daju mira dosadi.

»Rado sam prihvatio poziv (VBZ-a) jer se i sam opirem općoj slici koju su u nas stvorili mediji, odnosno knjigama koje se prodaju uz novine, književnim nagradama, inertnosti, trendolovačkoj kritici i uredničkoj pomami za nametanjem ukusa...«, Uzevši u obzir da vaša knjiga izlazi uz novine, možete li prokomentirati vašu nedavnu izjavu?

Govorio sam protiv mainstreama, a gotovo sve knjige objavljene uz novine u ove dvije godine bile su mainstream. Iznimka je Nabokovljeva «Lolita», na primjer. Lautreaumont, Burroughs... naprosto su nezamislivi. Moje sudjelovanje u biblioteci koja se prodaje u kioscima nije valjda čudno – nisam napisao mainstream knjigu, kao što je nije napisao recimo ni Zoran Ferić. Ovo mi je daleko najdraže kolo od svih koja su do sada išla uz novine. Dodao bih – neke u književnosti zanima ono što već znaju, vole vidjeti što im je poznato. Mnogi vole omamljenost dosadom. Meni je do onoga što još ne znam ni kao čitatelj niti kao pisac.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )