Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Sven Popović • 03.11.2020.

Marko Tomaš : Uvijek je sve bolje uz malu pomoć prijatelja

Marko Tomaš (foto: Tanja Kanazir, Vrisak 2020.)

Marka Tomaša upoznao sam u Mostaru 2015. tijekom jednog zajedničkog nastupa s pjesnikom Alenom Brlekom. Njegov opus mi je, doduše, već bio poznat. Riječ je o autoru čiji su književni nastupi iznimno posjećivani i kojeg se prvenstveno smatra pjesnikom, makar se okušao u više formi. Tomaš je fenomenalan performer, a s takvom poezijom je teško i ne biti. Ljudi ga često opisuju kao boema i kao jednog od posljednih romantika, a u ovom razgovoru pokušavamo razotkriti kako doživljava sebe, književnost i onako, svijet općenito. Povod je bio njegov prvi roman, "Nemoj me buditi", ali je razlog bila činjenica što je riječ o sjajnoj osobi i sjajnome autoru.

Svaki je čitatelj idealan

Nemoj me buditi Tomaš Marko

Sven Popović: Počnimo „u glavu“, što kažeš? Zašto roman? Što se dogodilo Marku Tomašu da je odlučio početi pisati roman? Možda će zvučati blesavo, ali koliko se razlikuje tvoj pristup pisanju kad je u pitanju roman, a koliko kad je u pitanju poezija?

Marko Tomaš: A, slažem se, ako nije u pitanju moja glava. Oduvijek se bavim mišlju da napišem roman, kada sam krenuo objavljivati to što pretenciozno nazivam književnim tekstovima nisam sebe zamišljao kao ekskluzivnog pjesnika. Pisao sam i kratke priče, nekakve stilske vježbe. Danas, kada bih mogao pronaći sve to, mogao bih objaviti prilično obiman roman od početaka romana koji se nikada nisu maknuli dalje od dvadesetak kartica. E, sad, ljudi me vide isključivo kao pjesnika jer sam do prije nekoliko godina objavljivao isključivo zbirke pjesama. A onda sam 2016. napisao i objavio biografiju Ivice Osima, nakon toga i zbirku novinskih kolumni pa i jednu koncept knjigu u kojoj su, pored pjesama, objavljene i neke moje kratke priče koje sam u jednom periodu pisao kao nekakve stilske vježbe. Nisam, dakle, do ovog romana objavljivao isključivo knjige pjesama.

A sam pristup, moja metodologija rada na romanu "Nemoj me buditi" nije se bitno razlikovala od mojih metoda pri kreiranju poetskih zbirki. Kada dođem na neku ideju prvo sjednem i razradim je do kraja, odaberem i stilski postupak i simbolički registar, stvorim cijelu konstrukcije knjige i tek onda sjednem i tim ucrtanim putom pišem. To mi dopušta da se u procesu pisanja bavim detaljima ili pak da stvaram neke slijepe rukavce u cijelom tekstu, a da me oni ne odvuku od glavne ideje.

Hajde onda da ovako parafraziramo: koliko je teško bilo napisati taj roman? Kako je izgledao proces uređivanja i koliko se razlikuje od uređivanja poezije?

Moja nesigurnost je bila ključna i gotovo jedina razlika u tom procesu. Isprva, u rukopisu sam imao jedan dokument koji je pojašnjavao priču koja se odvija u pozadini i taj dokument je ono što me činilo posebno nesigurnim. Nekako cijela ta istinita priča je bila previše nestvarna da bi funkcionirala u nekakvoj fikciji. Banalizirala je stvar ali sam iz osjećaja nesigurnosti ostavio to u tekstu. Onda je rukopis pročitao Robert Perišić i potvrdio moje sumnje. Rekao je da će stvar biti puno bolja ako izbacim van objašnjenje cijelog slučaja upravo zato što banalizira i čini izlišnim sve drugo. U tom smislu su me savjetovali i Flavio Rigonat i Selvedin Avdić, nešto im nije štimalo, a uglavnom je to bilo vezano uz taj slučaj iz kronike. Robijevo rješenje je bilo najjednostavnije i najučinkovitije. Izreži to van. A onda sam zadnju, objavljenu verziju napravio nakon konzultacija sa svojim dugogodišnjim suradnikom i urednikom Krunom Lokotarom. On nije sklon nekim mojim radikalnim rješenjima i vizijama i baš zato mi uvijek da vrijedne savjete. Napravio sam još par zahvata, dopisao tri ili četiri kartice kako bih potencirao cijeli roman kao alegoriju i to je bilo to.

Ključna stvar je da sam tek nakon svega toga došao do onoga što sam zamislio ali sam isprva okolišao jer sam bio nesiguran ne u izvedbu cijele priče nego u to kako sam konstruirao stvar, pitao sam se hoće li ta konstrukcija izdržati tuđe poglede i uvide. Realno, bez lažne skromnosti, riskirao sam, išao sam pisati nešto što se ne naslanja na uobičajenu romanesknu produkciju, a kada to radiš možeš stvari ili napraviti dobro, a puno je izglednije da ćeš napraviti totalno sranje. Roman su čitale i moje drage prijateljice od kojih sam uglavnom dobio zamjerke što je ženski lik tek skica, kroki ali i pohvale da sam uspio pogoditi ženski glas, tonalitet ženskih misli. I hvala Rumenoj, Andreji, Olji i Miji na uvidima.

Kako vidiš, imao sam puno dilema, i puno ljudi je bilo potrebno da ih otklonim, a budući da sam slab kao i svako ljudsko biće, trebao sam potvrdu spolja pa i da mi potvrde da su dobre one stvari za koje sam vjerovao da su dobro izvedene. Dobio sam potvrdu na koncu i od čovjeka koji prati moj rad otkad pišem i gleda ga kao vlastiti, Mehmeda Begića. I opet, bez obzira na sve te provjere roman je otišao u tisak tek kada sam ja bio siguran da sam napravio ono što sam isprva i zamislio onako kako sam to htio i planirao.

A onda mi je i barba Alem napisao: a, mali, jebate! Uskoro je poslao i gotovo rješenje naslovnice. Tada sam se smirio. Možda će mi netko zamjeriti demistificiranje stvaralačkog procesa, ali ja nemam problem s tim. Uvijek je sve bolje uz malu pomoć prijatelja nego usprkos svemu i svima. Drugi par očiju ti pomogne da bolje vidiš neke stvari. A da nisam sklon manijakalnom planiranju i konstruiranju stvari ne bi mi pomogle ni sve višeglave mitske zvjeri na čelu s uređivačkim dvojcem Šklovski - Gertrude Stein. Tako noćas mislim. Očito si me uhvatio u raskoraku kad sam samog sebe ovoliko smanjio. Skupio se valjda u pranju i vječnom preispitivanju.

"Nemoj me buditi" košmaran je, rastrzan i mračan roman. Rečeničnom strukturom uvjerljivo prenosiš psihozu protagonista kao i njegov odnos naspram svijeta. Rekao bih da je stilski tvoj roman na momente i namjerno lišen poezije, takoreći. Koliko si se svjesno odmicao od poezije i patosa, a ciljao na grubi noir sentiment?

Nisam siguran da sam se toliko čuvao poezije. Svakako sam i nju oblikova na način koji mi je bio potreban za tu moju igru podražavanja poetike noir romana. Nema tu nikakvog cvrkutanja, ali ima u određenoj mjeri nečega što bih nazvao svojom osobnom sentimentalnošću koja je jedna od odlika mojih pjesmuljaka. Mislim da u toj grubosti ili preciznije mrzovoljnosti glavnog lika ima poprilična doza patosa. Patos nije samo prenaglašena sentimentalnost, patos je i prenaglašen cinizam ili, recimo, mizantropija.

Je li to ona famozna slavenska tuga?

Možda je to bolje definirati kao slavensku sklonost ka fatalizmu. Nije to tuga, to je smorenost, sarkazam ljudi koji vjeruju u unaprijed zadanu sudbinu pa su samim tim pozvani i da predviđaju što će se dogoditi te na svaki entuzijazam odmahuju rukom kao na potpunu besmislicu. Samo mi nije jasno zašto se u takvom okruženju uvijek ponavljaju iste greške. Ali to ovdje nije tema emisije.

Radnja mjestimice upada u drugi plan nauštrb prikaza odnosa glavnog lika i okoline ili pak prikaza njegova postupnog rasapa. Neki bi rekli da je labava radnja bila tek izgovor za pisanje, a da se u romanu zapravo ništa konkretno ne zbiva…

Radnja je, zapravo, svo vrijeme tu ali skrivena u snovima i živčanim slomovima glavnog protagonista romana. No, da bi se sve te točke povezale čitatelj bi trebao biti prilično dokona osoba sklona enigmatici. Povežeš, recimo, pobačaj i dječju humku i to ti otkrije nešto o sudbini junakinje koja je na površinskoj ravni romana tek skica, kroki, osoba gotovo bez svojstava. Izuzev upetljanosti u nekakvu korupcijsku kriminogenu aferu o njoj ne znamo gotovo ništa. A to je samo jedan detalj. Meni je tu sve jasno, radnja je svo vrijeme tu, ali sam je prvo sakrio, onda izlomio pa razbacao u razne dijelove teksta, jer su me više interesirala unutarnja stanja glavnog lika. Hajde da vidimo kako se osjeća pojedinac, običan, prosječan čovjek u nehumanom svijetu materijalnog obilja kojim vladaju korupcija i kriminal.

E, vidiš, ali znači li to ako je tebi sve jasno, da je i čitatelju? Zapravo, ono što te želim pitati jest imaš li ti nekakvog idealnog čitatelja? Vodiš li brigu o tome kome pišeš (ajmo to tako reći)?

Svaki je čitatelj idealan. Pa i onaj koji nakon što pročita tvoju knjigu smatra da je upravo uzaludno protraćio nekoliko sati svog života. Taj zna da čitanje nije traćenje vremena pa i ako nije zadovoljan onim što je pročitao. Činjenica je da roman nisam objavio kao neki potpuno anoniman lik. Samim tim izvjestan broj ljudi je imao neka očekivanja od teksta kojeg sam predstavio kao roman. E, sad, s obzirom da smatram da su očekivanja ono što čini naše intimne odnose nesnosnima onda sam ih minirao, jer odnos između pisca i čitatelja jeste jedan od tih intimnih odnosa, valjda, a očekivanja sam iznevjerio jednako kao što sam sam minirao žanr stvarajući sve preduvjete da pred čitatelje podastrem žanrovsko štivo. Spoznaja da odnosima uglavnom prevladaju izdaja i iznevjeravanje je bila vodilja da i u tom smislu ovim tekstom stvorim alegoriju.

Zorno prikazuješ autsajderstvo pojedinca. Zašto se taj pojedinac u potpunosti ne odcijepi od društva kojem (možda svojevoljno) ne pripada? Je li za takvog čovjeka moguć isključivo život na margini? I da stvar možda odvedemo malo dalje, koji je po tebi najbolji omjer idealizma i cinizma?

Nije u mogućnosti tek tako se izolirati od svijeta jer puka materijalna egzistencija ovisi o sudjelovanju u svinjarijama kojima se čovječanstvo bavi. S obzirom da se gadi svega toga a primoran je od nečega živjeti nema mu druge nego truditi se biti što dalje od epicentra zla, na margini. U ovom slučaju izvor cinizma jeste idealizam i svijest o tomu da ideali pojedinca ne mogu promijeniti lice i naličje ljudskog svijeta. A ta svijest se i stvorila tako što su se ideali pojedinca neprestano davili u sluzi licemjerja, pohlepe i gluposti. Tu je očito riječ o jednom duboko razočaranom čovjeku.

Koje su nam onda mogućnosti otpora, ako potpuna izolacija nije sasvim moguća?

Izolacija nije otpor. Izolacija je izbjegavanje otpora. Gotovo eskapizam. Ključno pitanje je to zašto je svijet takav da se moramo odupirati, buniti, otkud toliko nepravde, prije svega, kako smo stvarajući sustav uspjeli stvoriti korumpiranu zvijer koja poput nekog algoritma sama sebe hrani i živi neovisno o nama? Kako to zaustaviti, staviti stvari pod kontrolu, koliko još propisa, uredbi, zakona je potrebno kad već nismo u stanju da se vodimo unutarnjim osjećajem odgovornosti, kad već nismo u stanju, što se kaže u narodu, biti ljudi jedni prema drugima? Kakvi smo to zapravo postali kada moramo propisati i najosnovnije stvari pa i pravila ponašanja, ono što se nekad zvalo kućnim odgojem? Znaš, nemam ja odgovore, ali se trudim postaviti prava pitanja kako bismo možda nekada došli do odgovora. Jer pitanje iza ovog romana i jeste: kakvo je to društvo u kojemu se pojedinac osjeća tako, kakvo je to društvo obilja kojim vlada pandemija anksioznosti, samoće i rubnih depresivnih stanja?

Roman je kod mene, osim što sam imao nevjerojatan poriv za ispijanje pelinkovca, izazvao nevjerojatan osjećaj praznine. Opisima tih ne-mjesta (poput benzinskih crpki i hotela uz autocestu), a i „sporednih likova“ zaista poentiraš. Postoji li u silnom cinizmu i nihilizmu protagonista išta anarhoidno?

Lijepo si to primijetio. Stvar jeste u tome da sam izborom tih usputnih mjesta, koja si sjajno definirao kao nemjesta, htio istaknuti da dobar dio svog dragocjenog vremena provodimo i trošimo pokušavajući doći do točke u kojoj se odvija naš život jer zapravo nismo sigurni što bi on uopće trebao biti i kako bi trebao izgledati. U stalnoj smo potrazi za životom. Vrijeme tratimo ili bezglavo jureći taj isti život misleći da je njegova tajna u rukama neke druge osobe na nekom drugom mjestu ili ga odlažući za neko bolje vrijeme  jer – samo da još ovo i onda ću konačno… A na tim usputnim stanicama odložen je jednako besmislen život tih sporednih likova. Ako je dizanje ruku od svijeta i života anarhoidno onda je protagonist romana anarhoidan. Inače, netko je u šali primijetio da sam čovjek koji je napisao prvi roman u povijesti kojemu je glavni lik pelinkovac.

Ima nešto u melankoliji sjevera što čini da se tamo osjećam kao kod kuće.

Marko Tomaš (foto: Aleksandra Stojkov)

Imamo li pravo uopće dići ruke od svijeta u ovakvoj situaciji? Naravno da imamo pravo, ali ne ispadamo li onda privilegirani?

A, gledaj, to je jedina privilegija ovog takozvanog društva obilja. Možeš se povući, možeš svojim radom osigurati sebi osnovne stvari i cugu umjesto klope. Ali ne možeš to učiniti ako prestaneš raditi. Ne možeš se, dakle, potpuno povući, izolirati, jer je sustav takav da si možeš osigurati egzistenciju ali moraš slijediti pravila, raditi, susretati ljude, dati nešto u zamjenu za nešto drugo. Eh, da, ono što mi je bitno spomenuti je to da ja uopće ne mislim da sam potpuno u pravu oko bilo čega. Ja samo govorim vlastito viđenje stvari, otkrivam svoju perspektivu. A ona je slojevita, sastavljena iz raznih i potpuno različitih iskustava. Znam ljude koji smatraju da je sve bajno. Međutim, problem s tim ljudima je taj što ne znaju to argumentirati drugačije izuzev što utvrde da je njima super i koji moj se itko buni. Moja stvarnost, njihova stvarnost. Zar nije i njihova pozicija stvarnosti jednaka kao i moja? I kako se tu susrećemo i otkuda uopće da krenemo kako bismo se razumjeli. Točka, ne upitnik. To je izjavna rečenica. Prilično očajnička ali izjavna. I to ne znači pomirljiva. Recimo da je uviđaj.

Čitaš li domaće ili strano? Šalu na stranu, što si od „domaće“ produkcije čitao u posljednje vrijeme, a da te oduševilo? Zapravo, što ti je sad na lageru?

Štef Balent mi je neki dan preporučio knjigu "Terasa u Rimu". Nju sam stavio na noćni ormarić i čitat ću je nakon što ponovno iščitam knjigu Dragana Markovine „Libanon na Neretvi“. Ona se prilično dobro nastavila na knjigu koja me istinski oduševila jer sam se tek nedavno, mea culpa, prvi put susreo s njom, a riječ je o memoarima mostarskog revolucionara Avde Hume. Knjiga se zove „Moja generacija“ i nije mi važna samo iz lokalpatriotskih pobuda nego zato što i daje osobni pečat jednom povijesnom periodu koji je kastriran od osobnih utisaka kako bi se doveo na razinu zvanične istine. Osim toga, Avdo Humo je napisao te memoare s izrazitim literarnim talentom kojeg je očito povukao na svog amidžu Hamzu onako kako čovjek povuče vlagu iz kamenih zidova mediteranskih kuća. Po meni je jako važno što je izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice gotovo 35 godina od prvog izdanja odlučila ponovno objaviti tu knjigu. Pogotovu je to bitno za trenutačni bosanskohercegovački politički kontekst. Ali kad bi izdavanje knjiga bilo bitan društveni događaj ne bismo živjeli u društvima u kojima je apsolutno svaka akcija predmet konflikta, možda bi postojao minimalan društveni konsenzus.

Nebitno sad to, čitam stvarno gotovo sve što mi dođe pod ruku. Trudim se pratiti  domaću suvremenu produkciju, a najljepše je kad dobijem preporuke od ljudi kojima vjerujem. Volim kada jedni drugima otkrivamo te svjetove jer u ovoj brzini mi se katkad učini da tako bolje komuniciramo životne faze i stanja koja prolazimo pa i vlastite stavove spram nekih pojava, nego je to moguće tijekom kratkih susreta i kurtoaznog informiranja o istima. Preporučitelji me mogu razočarati samo jednom, ahahah.

Eh, da, popodne sam se iskreno smijao kratkim dnevničkim zapisima svog omiljenog pisca Sergeja Dovlatova, koje mi je poslao moj trener Flavio. Banalnost i uzaludnost naše svakodnevice su tužne i istovremeno beskrajno smiješne. Ljepše bi nam bilo kad bismo im se naučili smijati u lice. Kažu, ispao si smiješan! Pa dobro, jesu se ljudi smijali? Jesu, iza tvojih leđa. Pa super, smijeh je zdrav. Ali ispao si glup! I ostao živ. Ja volim svoju naivnost. Nikad nisam iznad situacije, uglavnom sam do guše u istoj. Tako to biva kada živiš. Iako uvijek svjestan „opasnosti“ rijetko pribjegavam oprezu. Možda sam hrabar, vjerojatnije glup, ali ovo nije škola života pa ću nakon diplome ispravno živjeti drugi put, ovo je život u okolnostima kakve jesu, a ja ga živim opremljen specifičnim odgojem i saznanjima koja nikada nisu konačna i nemam konačnih rješenja.

Ajmo malo o mojoj generaciji. Koga bi (osim mene, naravno) istaknuo među autoricama i autorima rođenih u osamdesetima i devedesetima?

Ima tu jako puno interesantnih stvari. Ne govorim ovo kao pokušaj da se tek tako izvučem od nabrajanja imena. Ali neću poimence nabrajati autore. A tako bi jedino bilo ispravno, jer ne mislim da postoji neka generacijska poetika. Senzibilitet, perspektiva su svakako tu, ali poetički je to raznoliko toliko da ne možemo govoriti o generaciji kao o nekakvom literarnom pokretu. A puno je tu dobrih stvari. Meni je pogotovu drago što mi se čini da ste generacija s puno manje inhibicija nego, recimo moja, rođena 70-ih.

Živio si u raznim gradovima, bio si na više rezidencija. Kako osjećaš pojedine gradove? Kako utječu na tebe kao osobu i kao autora?

Bojim se da je za mene prekasno. Gdje god da sam eto mojih demona, samo u drugačijem okruženju. Jedino varira razina socijalne anksioznosti. Čudno je, recimo, s obzirom da sam kao nekakav Mediteranac, jedino to što me neobično privlači krajnji sjever, kao da me magnetizam tog pola vuče poput besvjesnog predmeta. Ima nešto u melankoliji sjevera što čini da se tamo osjećam kao kod kuće. Ali, što rekao moj čuveni urednik, moram napomenuti da je bio pri ćeifu u tom trenutku, koga boli neka stvar kako se ti osjećaš?

Što ti znači ime Tomaž Pengov?

Pa, vidi, to je jedan od najvećih jugoslavenskih kantautora. Znao sam ga često, ljudima koji nisu čuli za njega, predstavljati kao jugoslavensku inačicu Nicka Drakea. Jedne sam noći, u Ljubljani, u stanu svog izdavača Roka Zavrtanika, bili smo pri piću, uzeo gitaru i počeo orati prstima po njoj. Rok se iznenadio rekavši da nije znao da umijem svirati gitaru. Ali nisam to bio ja. Ispostavilo se da je, pred smrt, Tomaž Pengov Roku poklonio tu gitaru. Kažu da je i on tada bio pri piću, Tomaž jel', Rok ne pije, ako mi dopustiš malo tamnog humora.

Pelinkovac ili viski? Ili rakija?

Rakija, ako je stvarno dobra. Iako je postalo lakše doći do solidnog viskija nego do dobre rakije. Valjda imamo obiteljske zalihe.

Ne mogu ne postaviti to pitanje, jače je od mene: na čemu sad radiš?

Trenutno odgovaram na tvoja pitanja. A inače završavam novu zbirku pjesama. Trebala bi izaći na proljeće pod nazivom „Skratimo priču za glavu“. U izdanju LOM-a i V.B.Z.-a. A upravo smo pripremili zbirku novinskih eseja „Pisma s juga“ za objavljivanje u Hrvatskoj. Izaći će do ovog pandemijskog izdanja Interlibera. To su tekstovi koje tri i pol godine objavljujem u mariborskoj Večeri sabrani u knjigu. Knjiga je u nešto skraćenom izdanju već objavljena u Srbiji kod KR Rašić a uskoro se sprema i slovensko izdanje s predivnim predgovorom urednika Večeri, Roka Kajzera. Hrvatsko izdanje prati pogovor Dragana Markovine, valjda nas tište slične stvari na različite načine pa se nekako i moja „Pisma s juga“ nastavljaju na njegov „Libanon“ a sve se, ako ćemo biti pretenciozni i neskromni, nastavlja na dileme iz „Mediteranskog brevijara“ pokojnog profesora, našeg sugrađanina, Predraga Matvejevića.

A stalno pišem razne tekstove za razne medije. I čitam, puno više volim čitati nego pisati, ali kad sam se već uvalio nema mi druge. Ispričavam se ljudima, ali našoj književnosti kakva jeste baš i ne mogu. Nju s namjerom kvarim jer jebeš auto koji stane kad se podere tekstil na sjedalu. I to u susjednom autu. Auto je, zapravo, OK, vozač je sociopat. 

Marko Tomaš

Nemoj me buditi

  • V.B.Z. 04/2020.
  • 140 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535202660
  • Cijena 109.00 kn

'Nemoj me buditi je (anti)roman u kojem su raspad naratora, ali i raspad priče koja sadrži traume iz prošlosti i surovu korumpiranost sadašnjosti, metafora o raspadu suvremenog društva i suvremenog čovjeka. Marko Tomaš bespoštedno nas vodi kroz mračne putešestvije u kojima su bolesna ravnodušnost prema postojanju i panični strah od smrti u postojanom konfliktu. (Rumena Bužarovska)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –