Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Sven Popović • 08.12.2020.

Ante Zlatko Stolica : Volim književnost i umjetnost koja lako komunicira s publikom

Ante Zlatko Stolica

Ante Zlatko Stolica (Split, 1985.) s takvim imenom nije mogao ne biti umjetnikom. Scenarist, redatelj, a odnedavno i prozaik, njegova debitantska knjiga, „Blizina svega“, zbirka je priča, onih kratkih i onih vrlo kratkih. Krasi ga sposobnost velikih majstora, naime, rijetko tko je u stanju ono svakodnevno, na što je oko gotovo okoštalo, učiniti začudnim i gotovo pa magičnim. Njemu to uspijeva kroz cijelu knjigu. Rijetko kad se o nečijem prvijencu ovoliko pisalo, a knjiga se i vrlo dobro prodaje. U svakom slučaju, razloga za razgovor bilo je mnogo. (S.P.)
 

Blizina svega Stolica Ante Zlatko

Sven Popović: Vratimo se malo u prošlost. 2017. nagrađen si Zlatnom arenom za najbolji film. Zanima me otkud ideja da se ekranizira baš „Kratki izlet“ Antuna Šoljana? Zašto baš „Kratki izlet“, a ne „Drugi ljudi na Mjesecu“? To mi je uvijek nekako bila draža knjiga.

Ante Zlatko Stolica: Meni su "Izdajice" najdraže. Ali ideja da se ekranizira "Kratki izlet" nije moja - to je Bezinovićeva (redatelj Igor B., op.ur.) ideja, on je već koju godinu spremao taj film prije nego što je mene zvao da se pridružim. Prvi njegov poziv sam odbio, a on mi je rekao - ok, ali još ću te ja malo nagovarati. I zbilja me još nagovarao i onda sam  pristao. On je u tom procesu rada na filmu bio jako sličan Šoljanovu Roku, a ja sam bio ovaj povodljivi narator koji krene za nekim po najgorem zvizdanu. Na kraju je, evo, sve završilo bolje nego u knjizi.

Znači li ti zapravo Šoljanov opus, književni i prevoditeljski, išta?

Nemam neku sustavnu sliku Šoljanovih prijevoda, ali znam ga i kao dobrog prevoditelja. Njegov književni opus svakako mi znači. To je najbolje što je krugovaška proza dala, ali moram reći da nikada tu prozu nisam do kraja zavolio niti mi je previše imponirala u književnom smislu. Kod Šoljana mi je najdraži taj vitalizam koji je očito imao i kao čovjek.

Ipak, čemu te, takoreći, naučio Šoljan i sjećaš li se što si prvo njegovo čitao?

Sasvim slučajno prvo sam čitao onu igru pod imenom "Hrvatski Joyce i druge igre". Teško mi je reći što me naučio. Mislim da ni ne volim književnost koja te nečem konkretnom uči - to mi u najboljem slučaju vuče na enciklopedije, ili u slabijem slučaju na self-help priručnike. Volim one knjige nakon kojih odrasteš ili se pomladiš, svejedno. U Šoljanovu slučaju se, naravno, pomladiš. On ima neki istančan smisao za ljeto - eto to bih rekao da volim usvajati od njega, ako bih morao nešto konkretnije reći.

„Blizina svega“ zanimljivo je, zaigrano štivo. Ne znam pod što bih taj tekst svrstao; je li to labavi roman, zbirka priča, nešto sasvim odvaljeno ili hibridno? Kako bi ti, ako bi, svoju knjigu klasificirao?

Meni je to hibrid različitih priča i fragmenata uokvirenih jasnim autobiografskim konceptom. Kad ovako to kažem, mislim da bi bilo iskrenije reći - meni je to roman, ali se ne usudim. Jedan dobar dio ljudi s kojima sam pričao, spominjao je ovu knjigu kao roman. Svaki put kad mi se to dogodi, pitam se je li riječ o zabuni ili sugovornik zbilja smatra da je riječ o romanu. Uglavnom ne odlučim provjeravati, nego to jednostavno uzmem kao kompliment. 

Dok sam s urednikom Andrijom Škarom montirao i preslagivao tu hrpu raznorodnih fragmenata, bilo je jako neizvjesno hoće li to zaživjeti kao cjelina. Zato me veseli ako netko uopće dovodi u pitanje je li to možda roman - to znači da je sve skupa zaživjelo kao cjelina, a kako ćemo to nazvati, manje je važno.

Kako god „Blizinu“ nazvali, riječ je o stilski iznimno brušenom djelu. Tekst odaje dojam kao da je pisan nepodnošljivom lakoćom, što najčešće znači da je u tekst uloženo mnogo rada. Možeš li nam reći kako je knjiga nastajala i imaš li neku rutinu što se samog pisanja tiče?

Ove dulje priče nastale su organizirano od trenutka kada me  Škare pozvao da pokušamo složiti knjigu. To su bili rijetki trenuci da sam baš sjeo i pisao. Još uvijek se ne snalazim u tome, što mi nije drago. Dakle, nemam nikakvu rutinu pisanja, jedino me neki rok može prisiliti da sjednem i pišem. Inače, ovi fragmenti koje sam pisao na blogu (koji i dalje vodim) nastajali su zbilja fragmentarno, zato mi je i trebalo desetak godina da se to sve slegne u knjigu. Sve te crtice nastale su doslovno kao fizička potreba - zatekle bi me gdje bi me već zatekle, a ja bih morao odložiti to čime se bavim i kratko vrijeme posvetiti se tome i onda se vratiti svakodnevnom životu.

Dakle, iskustvo je zbilja slično nekoj fizičkoj potrebi kao što je, recimo, pražnjenje crijeva - slična je ta velika potreba da se to dogodi, a onda i olakšanje i mir kad se dogodi. Na nekima dalje nisam gotovo ništa radio, ostale su onakve kako su prvi put zapisane, a neke sam kasnije dugo brusio, vraćao im se po nekoliko puta nakon što sam mislio da su gotove.

Kreativni proces prilikom pisanja ovih kraćih fragmenata zvuči gotovo pa romantičarski. Popularna snažna navala nesputanih osjećaja. Misliš li da bi imao „kondicije“ za nešto što bi se inače nazvalo klasičnim romanom? Govorim o onoj tipičnoj romanesknoj strukturi. Bi li ikada zapravo htio napisati takav roman?

Trenutno pišem roman, ali opet u nekim dnevničkim fragmentima. Pisanjem se bavim van svog radnog vremena, van posla od kojeg živim. Dakle, logično mi je da tome pristupam dosta romantičarski. U tom smislu ni ne težim previše "kondiciji". Što se tiče klasičnog romana, mislim da bih ga bukvalno mogao napisati, ali pitanje je bi li to bilo dobro.:) I tu imam sasvim romantičarsko uvjerenje da će knjiga biti bolja ako izađe iz unutarnje potrebe ili htijenja, kako si rekao. S druge strane, prihvaćam da lako mogu biti i u krivu što se toga tiče.

Knjiga obiluje humorom, onim nenametljivim, elegantnim tipom humora. Koliko ti je duhovitost bitna u samom tekstu? Je li bitnija u književnosti ili životu? 

Jako mi je bitna, bitnija mi je u životu nego u književnosti, ali to je zapravo teško odijeliti, mislim da neka vrsta duhovitosti jest moj dominantan pogled na svijet, odnosno moj doživljaj stvarnosti. A onda i književnosti. S tim da ne bih rekao da tražim književnost koja je duhovita, tražim nešto što je dobro, a ako je dobro, često me i nasmije. Ne sad da se valjam po podu, više onako da mi uzbudi duh. Recimo, Andrićeva djela nisu zamišljena kao duhovita, barem ja ne znam da jesu, ali često se nasmijem u njegovim knjigama, smijem se, naprimjer, ubojitim karakterizacijama.

Ako na jednom istom mjestu proživiš prvih dvadesetak godina, mislim da te to mjesto odredi do kraja života. Ljudski vijek, nažalost, nije posebno dugačak, ali čak i da živimo tristo ili četiristo godina, ovih prvih dvadeset bilo bi dovoljno da nas definira.

Jedna koja mi je upravo pala na pamet pa sam je iskopao. "Zapravo, kad god se radilo o običnim stvarima i redovnim odnosima svakodnevnog života, njegov sud je bio pronicljiv, nemilosrdno tačan i pouzdan. Ali čim bi se našao pred složenijim i finijim pitanjima, njegova duhovna lenost i moralna ravnodušnost nagonile su ga da uopštava i donosi suviše brze i uprošćene sudove." Ovo je smiješno jer je pripovjedač u dvije rečenice uspio nekog ovako raščetvoriti.

Bilo bi sasvim zgodno da se „ozbiljna književnost“ to jest klasici tako proučavaju u školama. No dobro, to je sada nebitno, hajde da te upitam nešto sasvim drugo: kad bi držao kakav tečaj kreativnog pisanja, koje bi ti bile ključne stavke? 

Već pet godina vodim filmsku, scenarističku radionicu u školi u kojoj radim. Moj omiljen zadatak je da učenicima na početku predložim da napišu priču o sebi gdje mogu koristiti čitav svoj život. Nakon toga imamo zadatak koji je identičan, ali ne smijemo više koristiti čitav život već samo posljednji tjedan. Uvijek je prva reakcija - ali ništa se nije važno dogodilo u posljednjem tjednu. Ali kad krenemo kopati malo, vidimo da se tu sve dogodilo. Nije lako priznati sebi da nam se upravo sada nešto veliko događa, ali mislim da se tu negdje krije nešto zanimljivo od čega možemo krenuti. Ova prva priča gdje smo slobodni pokazati što god, obično izgleda kao video s vjenčanja - malo pršuta, torta, poljubac i Bog ga živio.

Ante Zlatko Stolica

Moram priznati da me činiš pomalo ljubomornim, „Blizina svega“ već je doživjela drugo izdanje. Kako, ako ikako, objašnjavaš uspjeh knjige?

Neki su mi rekli da pišem za internet-generaciju jer knjiga ne traži previše strpljenja - ima niz kratkih dijelova pa možeš brzo nešto dovršiti, odmoriti, možeš je čitati u javnom prijevozu i nije problem ako te netko ili nešto prekine. S druge strane, poznato je da na tržištu mnogo bolje prolaze romani nego kratke priče. Možda onda ovo zbilja jest fragmentarni roman i možda je to objašnjenje. U svakom slučaju, volim književnost i umjetnost koja lako komunicira s publikom. Često mi padne na pamet Maruna koji kaže da želi pisati tako da ga mogu čitati i "kibici nogometnih utakmica".

Vidiš, Frode Grytten objavio je knjigu svojih „Twitter priča“. Možda je to smjer u kojem bi se ti, ali i pisci općenito trebali pisati. Ne, sad ozbiljno, mislim da „Blizina svega“ zaista je pogodna za ovaj naš ubrzani način života, ali mislim da to nije jedini razlog zašto je dobro prošla. Ona i očuđuje svakodnevicu. Koliko se trudiš aktivno promatrati gradske prizore? Nosiš li bilježnicu i flomić sa sobom svugdje gdje ideš?

Ne nosim bilježnicu, nisam ipak toliko romantičan. Ali nosim mobitel i tu sve zapisujem pa kasnije prepisujem na kompjuter. Ali nije to toliko često ni aktivno - također, nema nikakvog truda, nema intencije, što je možda i šteta. Samo sam jednom pokušao pisati nešto na taj način - promatrao sam intencionalno sve oko sebe da pokušam uhvatiti što više toga i ispalo je zapravo sasvim slično onom što mi i samo od sebe uleti u kadar. Najviše truda i vremena zapravo trošim na slaganje redoslijeda tih raštrkanih zapisa. To mi je i najuzbudljivije. Način na koji su svi fragmenti složeni u knjigu samo je jedan od mogućih. Za svako javno čitanje, čak i za ono pred pet ili šest ljudi, prolazim cijelu knjigu i montiram neku novu cjelinu, to me veseli.

Split igra prominentnu ulogu u „Blizini“. Više ne stanuješ tamo, preselio si se kod nas, na sjever. Koliku su Split i Jug (tako je, s velikim slovom) odigrali ulogu u tvom životu. Ne, bolje da pitam kakvu su ulogu odigrali i kako se, ako uopće, to odražava na tvoje pisanje?

Ako na jednom istom mjestu proživiš prvih dvadesetak godina, mislim da te to mjesto odredi do kraja života. Ljudski vijek, nažalost, nije posebno dugačak, ali čak i da živimo tristo ili četiristo godina, ovih prvih dvadeset bilo bi dovoljno da nas definira. Na moje pisanje Jug se prvenstveno odrazio kao tema. Iako je na naslovnici knjige zagrebački tramvaj, Split i Dalmatinska zagora zauzimaju glavninu sadržaja. Što se tiče samog stila, tu mislim da Jug i nije previše utjecao. Vjerujem da ću se opet vraćati Jugu, ali trenutno osjećam da sam iscrpio tu temu - hoću reći, iscrpio sam sebe u toj temi. Ono što sad pišem ne ide južnije od Save.

Spominješ imena, spominješ događaje koji zvuče sasvim plauzibilno. Je li bilo kakvih reakcija prijatelja ili poznanika koji su sebe ili neki događaj prepoznali u romanu?

Onima koji se konkretnije spomeninju u knjizi, poslao sam rukopis prije objavljivanja, pa sam dobio i odobrenje da to tako ostane. Ne mislim da je ovo neko kontroverzno štivo - čak i ako ima nekih stvari koje bi same po sebi mogle biti problematične, knjiga nema taj ispovijedni ton zbog kojeg bi čitatelj to doživio kao neko razotkrivanje intime.

Jedan od motiva koji se također provlači kroz tvoj prvijenac je rad, jako često je u pitanju copywriting. Je li ekonomičnost i dovitljivost copyja utjecala na tvoju prozu, ili je bilo vice versa?

Ta priča o copywriterskom iskustvu zauzima bitno mjesto u knjizi, ali prekratko sam bio u tome da bi na bilo koji način to utjecalo na pisanje. Radio sam svega pola godine u jednoj agenciji, nisam baš zaživio u tom poslu. Dakle, prije će biti obrnuto. Kratka forma mi jednostavno paše - mislim da je to primarno zato što sam podosta klaustrofobičan. To sam naslijedio od svoje prababe koja je skrivala ključeve kupaone da se netko ne bi tamo zatvorio.

Najviše truda i vremena zapravo trošim na slaganje redoslijeda tih raštrkanih zapisa. To mi je i najuzbudljivije. Način na koji su svi fragmenti složeni u knjigu samo je jedan od mogućih. Za svako javno čitanje, čak i za ono pred pet ili šest ljudi, prolazim cijelu knjigu i montiram neku novu cjelinu, to me veseli.

Kratka forma omogućava tu slobodu da lako krećeš iznova. Pada mi napamet "Fafarikul" Đurđice Čilić gdje ona otprilike kaže da su počeci najljepše što imamo, a sve ostalo je "otaljavanje". Također, u jednom od  zadnjih tekstova Semezdin Mehmedinović citirao je Rolanda Barthesa koji kaže da je pisao u fragmentima jer voli pisati početke. Tu se sasvim mogu prepoznati.

Spomenuo si mi neke drage ljude: Đurđicu i Semezdina. Pretpostavljam da ih i ti voliš čitati. Što je trenutno na tvom noćnom stoliću? Slobodno iskoristi popularnu podjelu na „domaće“ i „strano“.

Volim. Upravo sam dovršio divan roman "Prijatelj" Sigrid Nunez, a što se domaćih tiče, zadnje sam čitao, također divan, roman "Monada" Sane Perić koji je, slično kao i moja knjiga, nastajao godinama na blogu. Godinama sam to opsesivno pratio, pa mi je bilo uzbudljivo otkrivati te tekstove u novom izdanju. Na stolu mi je još moćna pjesnička zbirka "Stalak za svijet" Anteja Jelenića i Periševa "Mladenka kostonoga".

Bio si u širem si izboru za književnu nagradu „Fric“. Našao si se u dobrom društvu, moram reći. Osim što je financijski sasvim zgodno osvojiti nagradu, što bi tebi, kao „debitantu“ značilo osvojiti neku nagradu?

Značilo bi mi veću čitanost, pretpostavljam. Znamo kolike su naklade danas pa svaka promocija dobro dođe, a posebno jedna ovakva. Također, prethodne su nagrade osvojile neke knjige koje volim pa bi mi i na taj način nagrada imponirala.

Za kraj, možeš li zamisliti filmsku ili TV ekraniziaciju „Blizine svega“? Je li ti to uopće zanimljiva ideja?

Neke priče bi možda i mogle zaživjeti u toj formi. Cjelokupnu knjigu teško mogu zamisliti. Možda kao neki eksperiment, kao nekakav filmski esej. U svakom slučaju, ja se sigurno ne bih volio primiti toga. Kad sam potpisivao ugovor s Frakturom, bile su navedene te mogućnosti adaptacija za film, kazalište i slično, a jedna od stavki bile su i videoigre. Jako me zabavljalo razmišljati o ovoj knjizi kao videoigrici.

Ante Zlatko Stolica

Blizina svega

  • Fraktura 01/2020.
  • 208 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533581910
  • Cijena 129.00 kn

Vožnja vlakom ili autobusom, odlazak u grad, na posao, na kavu ili liječniku... Iz mnoštva prepoznatljivih, svakodnevnih 'sitnica' izrasta 'Blizina svega'. Kao kroz leću kamere kakva nikad neće biti izmišljena, Ante Zlatko Stolica otkriva nam magiju trenutka, začudnost običnosti, nenamjernu duhovitost svakodnevice.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –