Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sven Popović • 05.03.2018.

Santiago Roncagliolo : Noć pribadača

Santiago Roncagliolo: Noć pribadača

Noć pribadača Roncagliolo Santiago

Oduvijek sam bio slab na bildungsromane, na coming of age priče i na tekstove koji se na ovaj ili onaj način bave mladima. Ne moraju nužno slaviti mladost, ali knjige poput Majetićevog „Čangija“, Hornbyjevog „Sve o jednom dječaku“, Truebinog romana „Četiri prijetelja“, ili filmovi poput Almodovarovog „I tvoju mamu također“, „Dazed and Confused“ Richarda Linklatera i „Submarine“ Richarda Ayoadea (da ne nabrajam dalje) uvijek će me uspjeti šarmirati, puknut mi osmijeh na lice i pružiti lako i nepretenciozno čitanje i iščitavanje zbog kojeg se neću osjećati nimalo gluplje, tek pomalo nostalgično za ranom, to jest ranijom mladosti.

Iza naizgled prozračne, lakonotne i bezbrižne atmosfere najčešće se kriju nevjerojatno dirljive i/ili krajnje mučne priče o odrastanju. Tko god da je rekao: „od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“ očito nije prošao užase adolescentskog hormonalnog pakla. Okrutnost djece to jest školaraca, diktatura i sadizam „popularnih“ nad „izopćenicima“, ponekad poprima šokantne oblike, ali istovremeno postoji i određena lojalnost, svojevrsno bratstvo luzera i autsajdera. Dobra priča o odrastanju sadržati će sve ove komponente: prozračnost, okrutnost „popularnih“ to jest jockova i odanost protagonista (najčešće luzera ili pak sasvim običnih klinaca).

Santiago Roncagliolo peruanski je autor koji za roman „Abril Rojo“ („Crveni april“) prima prestižnu „Independent Foreign Fiction Prize“. „Abril Rojo“ može se, riječima samog autora, čitati kao politički roman (ako ste Latinoamerikanac) ili kao triler (ako ste Europljanin), a bavi se nizom ubojstava vezanih za novi uspon gerilske postrojbe Sendero Luminoso (moglo bi se prevesti kao Osvijetljeni put). Za svoje odrastanje u Limi kaže sljedeće: „Odrastao sam u obitelji izbjeglica. Suučenici su bila djeca iz Čilea, Argentine, Srednje Amerike li Urugvaja. Išli smo u školu s majicama Sandinističke fronte nacionalnog oslobođenja i igrali smo se rata. Više od svega smo vjerovali da ćemo jednoga dana imati revoluciju, što god da ona jest. Ali kad sam se vratio u Peru, ona je već bila započeta: Sendero Luminoso, i nije bila lijepa. Bila je sačinjena od nestanaka struje, straha, bombi i mrtvaca“.

Njegov zadnji roman, „Noć pribadača“, također se dotiče senderista, ali oni, zapravo njihovo djelovanje, ovaj put ima sasvim drugu funkciju - funkciju okvira, kontekstualnog i vremenskog, ali isto tako uspješno doprinosi napetosti i cjelokupnoj atmosferi. Radnja se odvija 1992. u Limi, Peruu, iste godine kad je uhićen Abimael Guzmán, lider senderista (čiju je biografiju, uostalom, Roncagliolo i napisao). Priča prati četiri mladića, Carlosa, Manua, Betoa i Šmrklja, a već prve rečenice, one napisane iz Carlosove perspektive, stvaraju određenu napetost, grade iščekivanje: „Nismo bili čudovišta. Možda smo malo… pretjerali. I samo nakratko. Nekoliko dana. Par noći. To nije ništa. Svi oko nas bili su puno gori“. Nekoliko rečenica kasnije kaže kako je danas odvjetnik, sugerirajući da se sprema(ju) ispripovijedati priču koja se dogodila prije više godina, što već sljedeći prozni segment, onaj Manuov, potvrđuje. Radnja romana dogodila se prije dvadeset godina, Manuovim riječima: „Jebem te, ne shvaćam koji kurac moram pričati o tome. Nisam pisnuo dvadeset godina, a nemam potrebu ni sad. A još manje ovako, kad se sve snima (…)“.

Carlos nam otkriva da su počinili zločin, Manu da je prošlo dvadeset godina od zločina, Šmrkalj za njih kaže kako su bili „Gooniesi iz Surca“, najavljujući djelomično oslanjanje na popularnu kulturu osamdesetih i ranih devedesetih, dok Beto precizira da priča počinje na satu seksualnog odgoja. Naravno, četiri pripovjedne perspektive podrazumijevaju da ćemo istu stvar često promatrati iz više kutova, ali i sugeriraju da su određeni pripovjedači, a možda i svi, nepouzdani.

Mračni coming of age koji vjerno dočarava nestabilnu državu (u tome će se mnogi čitatelji s ovih prostora pronaći), školske dane i seksualne i ine frustracije. 

Dečkima je uglavnom jedna stvar na pameti, a to je, pomalo stereotipno: seks. Između njih i seksa mnogo je prepreka, ili da iskoristimo sportski diskurs, prepona, jer Carlosovim riječima: „Ako su žene bile kao Olimpjske igre, mi smo bili paraolimpijci“. Jedna od njih je Pringlinova (tako je zovu), njihova profesorica seksualnog odgoja, ujedno vrhovni autoritet njihove škole (dakle, većeg dijela njihovih života) i, nazovimo je tako, primarni antagonist romana. Diktatorski raspoložena Pringlinova sadistički je nastrojena profesorica za koju je rečeno sljedeće: „Gospođica Pringlin bila je nevjerojatno talentirana da od seksa napravi dosadu. Više od talenta, bila je to misija“. Osim toga, njen neortodoksni način kažnjavanja, perfidna vrsta psihološke torture, je nešto što ujedini četvoricu momaka i od njih, barem na jedan dan, konačno učini heroje škole.

Pringlinova ima najviše problema s Manuom, najbuntovnijim od četvorice drugara. Manu je sin ratnog heroja, ratnog heroja koji pati od PTSP-a, i Manu ga naprosto idolizira. Osim klasičnog latinomačizma, Manu ima gotovo pa patološki problem s autoritetom, pa su ga tako izbacili iz više škola. Ovdje mu to ne polazi za rukom, a razlog tome je Pringlinova koja ga odbija izbaciti. Tako započinje rat koji kulminira na iznimno krvav način.

Carlosu je pak najveći problem pronaći mjesto gdje bi on i djevojka mogli biti nasamo. Konačni bi cilj bio prvo spolno iskustvo, ali potreba za ševom (ubacite koju god riječ preferirate) ubrzo postaje potreba za vođenjem ljubavi, što je fino odudaranje od mačističko-adolescentskog klišeja. Šmrkalj, kao što mu nadimak otkriva, dežurni je ljigavac koji je u stanju nabaviti bilo kakvu vrstu pornografije. Ipak, njegova odanost Betou doprinosi njegovoj humanosti koju kao da skriva ispod prostačkih komentara. Beto, pak, idolizira Manua, a momci naslućuju, možda i previše idolizira što daje priči o seksualnosti novu dimenziju (a samim time opet odudara od klišeja samo kako bi utonula u drugi).

Ono što još nisam spomenuo odnos je protagonista s roditeljima. Momci imaju drukčije socijalne i klasne pozadine, ali ono što ih (između ostalog) ujedinjava su disfunkcionalni odnosi unutar obitelji. Nekome je umrla majka (prikazana kao svetica) nakon čega se otac propio, drugome je otac neko vrijeme bio hodajući zombie zbog PTSP-a, a sad ima drugu familiju daleko od njega, a trećem je otac klasični mačo karakter, homofoban i potpuno šovinističkog svjetonazora. I dok takav nesklad daje dubinu romanu, naročito na motivacijskoj razini, nemoguće je oteti se dojmu da je autor malo previše „pucao“ na dramatičnost i užas, što se ipak može pripisati želji da se vjerno dočara buran period u Limi.

Druga zamjerka je sam jezik. Nije problem u tome što stilski nije pretjerano brušen, ali Roncagliolo ipak poseže sa suviše jednostavnim jezikom ne bi li dočarao svijet adolescenata. „Noć pribadača“ ne posjeduje magijsku komponentu, ali ovdje je jezik na momente jednostavno suviše banalan, naročito u Šmrkljevim pripovjednim dionicama (primjerice: „Manuova mama bila je komad, he, he“ te općenito pretjerivanje s trotočjem ne bi li se nepotrebno naglasila dramatičnost i posezanje za iznimno iritantnim „he, he“).

Treća zamjerka su sitne nedosljednosti koje ipak itekako pošemere cjelokupni dojam. Primjerice, vrlo rano se uvede činjenica kako su teroristički napadi, nestanci struje i vode bili učestali, samo da bi nekoliko stranica kasnije taj isti junak bez problema otišao pod tuš. Takvih momenata nema previše, ali takva vrsta nekonzistentnosti ipak smanjuje ukupnu ocjenu.

Zamjerkama usprkos, riječ je o iznimno čitkom štivu čija će vas radnja i plejada međusobnih odnosa tjerati da okrećete list za listom. Idealno štivo za plažu ili za ostati doma pod dekicom. Mračni coming of age koji vjerno dočarava nestabilnu državu (u tome će se mnogi čitatelji s ovih prostora pronaći), školske dane i seksualne i ine frustracije. Gotovo da ćete svakom novom stranicom osjetiti miris groznih dezodoransa.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Santiago Roncagliolo

Noć pribadača

  • Prijevod: Matija Janeš
  • Edicije Božičević 01/2018.
  • 464 str., meki uvez
  • ISBN 9789537953744
  • Cijena 149.00 kn

Roman složene strukture, s četiri pripovjedna glasa sredovječnih muškaraca koji prepričavaju svoje djetinjstvo i okolnosti koje su dovele do događaja koji će im obilježiti život. Autoru progovara o svakodnevnom životu u Peruu s početaka 90-ih godina, prikaže dolazak popularne kulture i svakodnevni život prosječne peruanske obitelji, ali i godine straha koje je u društvu posijala komunistička teroristička organizacija 'Sendero Luminoso'.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –