Sven Popović : Mali i Levijatan
Hrvatski fantasy, odnosno fantasy u hrvatskoj književnosti – postoji li to uopće? Poznavatelji književnosti na to će u načelu odmahnuti rukom i ustvrditi da je jedini autor vrijedan spomena Ivana Brlić Mažuranić. No, njezina se djela ipak ponajprije bajke i nisu zamišljene kao fantasy u užem smislu, poput Tolkienova Hobita ili Harryja Pottera J. K. Rowling. Postoje doduše i u našoj suvremenoj književnosti razni pokušaji pisanja djela u tom stilu, no oni su uglavnom ograničeni na obožavatelje žanra i nemaju širu publiku, a čitatelji i dalje čekaju pojavu nekog hrvatskog Tokiena. Čini se da se na tom području ipak nešto događa, pa je tako nedavno objavljen jedan vrlo zanimljiv hrvatski fantasy. Radi se o djelu Svena Popovića "Mali i Levijatan".
"Mali i Levijtan" je doista široko zamišljen fantasy, koji pripovijeda kako o porijeklu svijeta tako i o odrastanju mladića Malog. U tom smislu roman se oslanja na vrlo raznoliku tradiciju tog žanra, ali i na bajke i mitove koji pripadaju različitim kulturnim krugovima.
Mali i Levijatan
Roman je to koji je objavljen kao prvo djelo u novoosnovanoj biblioteci Bura izdavačke kuće Mozaik knjiga. Mnogi su se našli iznenađeni činjenicom da je autor upravo Sven Popović, koji je pozornost hrvatske književne javnosti privukao svojom prozom, romanom i kratkim pričama u kojima tematizira probleme svoje generacije, tzv. milenijaca. Kako se u to uklapa široko zasnovani fantasy roman? Kako se čini, sasvim dobro. Ako se Popovićeva zbirka "Nebo u kaljuži" opisuje kao niz „priča o mladim ljudima koji ne znaju što žele, no znaju što ne žele“, onda se "Mali i Levijatan" može shvatiti kao svojevrsni odgovor na pitanje što to milenijalaci žele. A žele pustolovinu; i u njihovim i u našim životima čovjeka 21. stoljeća prevladava „siva svakodnevnica“. Razbiti je može jedino prava pustolovina koju se, izgleda, može pronaći jedino u knjigama. U tom se smislu novi roman Svena Popovića može shvatiti kao stilski i žanrovski iskorak u njegovu stvaranju, ali i kao svojevrsni nastavak onoga o čemu je prije pisao.
"Mali i Levijatan" – već i sam naslov najavljuje pravu fantasy problematiku, što će reći sukob čovjeka i nečeg znatno većeg od njega. U podnaslovu se roman definira kao lunopis, odvajajući se kako od romana općenito, tako i od žanrovski strogo definiranog fantasyja, potičući čitateljevu znatiželju. Izazvati zanimanje, to je u neku ruku ključan element takvih djela, koja su uglavnom namijenjena mlađoj publici, ali ih čitaju i oni ne tako mladi. A "Mali i Levijatan" upravo je takav tip romana: on se prvenstveno obraća mladima, onima koje se obično naziva engleskim young adult, ali na mnogo razina govori i posve odrasloj publici. Tako djelo cilja vrlo široku publiku, što onda pred pisca stavlja vrlo težak zadatak stvaranja višeslojne radnje i napetog pripovijedanja. Recimo odmah da je Sven Popović uspio ostvariti velik dio onoga što je zamislio iako nije stvorio hrvatsku inačicu "Hobita".
"Mali i Levijtan" je doista široko zamišljen fantasy, koji pripovijeda kako o porijeklu svijeta tako i o odrastanju mladića Malog. U tom smislu roman se oslanja na vrlo raznoliku tradiciju tog žanra, na Tolkiena i C. S. Lewisa, ali i na bajke i mitove koji pripadaju različitim kulturnim krugovima. Mogu se tu očitati odjeci slavenske mitologije, ali i one nordijske i indijanske. To se, dakako, i očekuje, no treba napomenuti da roman Svena Popovića zanimljivo kombinira elemente raznih mitova stvarajući svoj poseban svijet.
Sve počinje uvodom u kojem se pripovijeda o nastanku svijeta, no to nije tek nešto što prethodi pravom zapletu. Radi se, naime, o priči o Gavranu i Mjesecu koja će u fabuli romana imati vrlo važno, ako ne i ključno mjesto, pa će i sam rasplet ovisiti upravo o toj priči. Zanimljivo je što taj uvod nije samo priča o početku nego je i prepun metafikcionalnih elemenata koji će zainteresirati starije i iskusnije čitatelje.
Nakon uvoda slijedi široko zasnovana fabula, koja je podijeljena na nekoliko jasno izraženih dijelova. Prvi je Dio o bijegu i u njemu radnja zaista počinje. Naziv je dobio prema glavnom događaju tog segmenta fabule, bijegu mladića Malog iz palače u kojoj živi. Mali je, kako je naznačeno i u naslovu romana, glavni lik: on je mladić koji je čitav život proveo u zaštićenom okruženju bogatog dijela grada u kojem je njegov otac, Kartograf, iznimno cijenjen. Iako oca voli, Mali osjeća da u njihovu odnosu nešto nedostaje te predbacuje ocu da ga previše štiti. Zaplet romana počinje kada Mali odluči pobjeći iz palače i pridružiti se posadi jedrenjaka Grimizna coprnica. Njegova je prava želja početi doista živjeti.
Iako se fabula "Malog i Levijatana" uglavnom bazira na pustolovinama koje doživljava Mali i posada Grimizne coprnice, ne radi se samo o nizu pustolovina, kao što je to u pikarskom romanu. Ponajprije je to roman o odrastanju. Grimizna coprnica odvest će Malog u razne pustolovine, ali će one odvijati i na samom jedrenjaku. Mali će morati odraditi niz ne baš zanimljivih poslova, poput pranja potpalublja i palube, ali će usput sklopiti i čvrsto prijateljstvo s Iglom, neobičnim i ključnim članom posade. A tamo je i Strijela, djevojka koja se čini uvelike različita od Malog: odrasla u sirotištu, siromašna, ali odlučna, pametna i vesela te zauzima visoko mjesto u brodskoj hijerarhiji. Tako Mali upoznaje i ljubav, koja se postupno razvija tijekom romana. No, pravo iskušenje Malog čeka na Orahovoj ljusci. To je otočić koji ne postoji na kartama, ali ga neki ipak mogu pronaći. Ono što će tamo zateći zaljuljat će svijet koji Mali poznaje te će on morati preispitati vlastiti identitet. Ključno je pri tome što se upravo na Orahovoj ljusci održava čuveni festival priča, Festival tkanja, koji će Malog odvesti u konačnu pustolovinu.
Pripovijedanje nije tek zabava ili način da se prikrati vrijeme – kako se to često danas misli – ono je konstitutivno kako za ljudski život tako i za svijet u cjelini. I to je metaforički osnov na kojem počiva cjelokupni roman.
Važna je karakteristika ovog romana maštovitost. To se od fantasyja i očekuje, ali nije je lako postići. "Mali i Levijatan" obiluju zanimljivim pustolovima i likovima, od kojih se neki zovu prema svojoj funkciji, poput Kartografa i Švelje, dok posada Grimizne coprnice nosi imena koja su zapravo nadimci: Igla, Hrast, Kos i Vrana. Posebna mjesto ima duhovitost, prisutna kako u interakciji likova tako i u samom pripovijedanju i jezičnom izrazu. No ključna osobina ovog romana povezivanje je pustolovne fabule i pričanja priča.
Uvodna priča o nastanku svijeta nije tako tek objašnjenje „kako je sve započelo“ nego predstavlja i bitan element fabule. Isprva Mali i Iglina posada žele pronaći Orahovu ljusku, a to žele upravo zbog Festivala tkanja. To je festival na kojem se pričaju priče, no nisu to tek puke priče, one su mnogo više. Kako pobjednik festivala, odnosno osoba koja ispriča najbolju priču, dobiva brod i posadu da tu priču i ostvari, uspostavlja se izravna veza između priča i pustolovina. Na početku romana Mali odlazi iz očeva doma u želji da konačno počne živjeti ono o čemu je dotada samo čitao. Njegovo djetinjstvo dakle karakterizira dihotomija priča/život. A ta dihotomija postoji sve do dolaska na Orahov ljusku, gdje Mali uviđa da priča jest život. Šveljin zadatak nije tek puko šivanje – iako ona doista šiva posebnu vrstu jedra – nego tkanje priča, a to onda znači i tkanje svijeta. Otuda Festival tkanja, što znači do pričanje priča znači tkanje svijeta. Prvotna dihotomija se ukida i ispada da u konačnici život jest priča, i obrnuto.
Jasno da se ne radi o logičkom izvođenju, ali je riječ o vrlo zanimljivoj metafori koja povezuje pričanje priča i postojanje svijeta. Pripovijedanje nije tek zabava ili način da se prikrati vrijeme – kako se to često danas misli – ono je konstitutivno kako za ljudski život tako i za svijet u cjelini. I to je metaforički osnov na kojem počiva cjelokupni roman. Radnja koja se zasniva na simbolu ili metafori česta je u fantasyju. Tako, recimo, "Gospodar prstenova" uvelike počiva na simboličkom naboju prstena koji predstavlja esenciju zla, a taj simbolizam onda pokreče radnju. Iako Sven Popović nije Tolkien, snažan je simbolički naboj ključan je za interpretaciju "Malog i Levijatana". Baš kao što je Tolkien u prstenu opredmetio želju za moći na drugima te ju prometno u apsolutno zlo, tako je i autor "Malog i Levijatana" pričama dao moć da stvaraju i mijenjaju svijet. Donekle sličnu problematiku odnosa stvarnosti i priča obrađuje "Beskrajna priča", slavni fantasy Michaela Endea.
No u "Malom i Levijatanu" sve se usložnjava pred kraj romana, kada se u odnos priče i svijeta uvodi problem tumačenja priče. Priča koja pobjeđuje na Festivalu tkanja govori o pobjedi nas smrću, što onda objašnjava motivaciju nekih važnih likova. Taj je posljednji dio romana možda i njegov najzanimljiviji dio, posebno za odrasle čitatelje, jer predstavlja obrat u odnosu na sve što se dotada događalo. To je dio koji govori o Levijatanu, pri čemu je ime mitske nemani ovdje dano zvijeri koja simbolizira kraj. U konačnici, Levijatan simbolizira smrt, i to smrt pojedinog čovjeka kao i smrt svijeta u cjelini.
Tako se u temeljnu metaforičku vezu između priča i svijeta uvodi i smrt, čime priče dobivaju dodatnu važnost. Kada Mali jednom članu posade predbaci pretjeranu usredotočenost na priču, ovaj mu odgovara: „U pravu si. Briga me samo za priču. To je sve što za nama ostaje: priča. To je jedini način da si osiguraš besmrtnost.“ Iako se potraga za besmrtnošću odvija na sasvim drugom nivou – doista se pokušava pronaći način za osobnu besmrtnost – prava se besmrtnost odvija na razini priča i pripovijedanja.
Taj će obrat u značenju zaintrigirati prvenstveno odraslu čitalačku publiku, no ona će možda romanu zamjeriti povremeni nedostatak napetosti i čarolije pripovijedanja. Mlađi čitatelji mogli bi u njemu doista uživati, pa se i poistovjetiti s Malim i Strijelom. Pojavom "Malog i Levijatana" hrvatska je književnost dobila pravi fantasy roman na tragu Tolkiena i C. C. Lewisa. Iako ih ne dostiže u vještini pripovijedanja, radi se o djelu koje će doista zainteresirati i male i velike.
A to je jako mnogo.