Nebojša Lujanović (ur) : Medijska pismenost za digitalno društvo

Nebojša Lujanović (ur.): Medijska pismenost za digitalno društvo

Otkako je Patricia Aufderheide 1993. kao prva definirala medijsku pismenost, i to kao sposobnost pristupa, analize, evaluacije i stvaranja sadržaja, okolnosti su se à propos medijske i svake druge pismenosti dramatično promijenile. Interdisciplinarni je pristup mediju i medijskoj pismenosti tijekom tri decenije kudikamo kompleksniji te naglašeniji, budući da podrazumijeva kako znatniju upućenost u tehnološke i ine aspekte različitih vidova (ili vrsta) pismenosti, tako i znatniji angažman krajnjega korisnika medijskog sadržaja ujedno prometnutog u njegova sukreatora. Drugim riječima, krajnji korisnik više nije pasivni adresat medijski artikulirane poruke (kao u vrijeme posvemašnje dominacije štampanih medija), što znači da granica između adresanta (pošiljatelja) i adresata (primatelja) poruke postaje nejasna, s tendencijom njezina potpunog nestanka.

Odnos između adresanta i adresata, iako ne u toj mjeri determiniran u drugim dvama masovnim medijima (radiju i televiziji), tek će s dolaskom digitalnog doba doživjeti dramatične promjene koje iziskuju redefiniranje medijske zbilje. Knjiga "Medijska pismenost za digitalno društvo" koju je uredio Nebojša Lujanović, prema interdisciplinarnom ključu sačinjena od jedanaest ili dvanaest radova/poglavlja (naime pogovor možemo vrednovati kao zaseban esej), korak je u smjeru odgovora na izazov redefinicije medijske i svake druge pismenosti u vremenu dramatičnih komunikacijskih promjena. Odgovor pritom ne podrazumijeva samo nadoknađivanje deficita znanja o informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, već i razbijanje međugeneracijskih mitova koji se tiču tobožnje neusklađenosti (da ne kažem neuskladivosti) tradicionalne i digitalne pismenosti.

Razbijanju mitova o kojima u završnom poglavlju/pogovoru piše Alex Grech, dijelom je posvećena i nešto ranije objavljena knjiga Anite Peti-Stantić i Mirele Barbaroša-Šikić "Puni krug: Zašto i kako čitati s mladima?" o kojoj ćemo pisati u idućem tekstu, pa krenimo redom.

Medijska pismenost za digitalno društvo Lujanović Nebojša

Viktorija Car u poglavlju o digitalnim medijima i društvu upućuje na demokratizaciju kao fundamentalnu dobrobit medijske transformacije, ali i upozorava na posljedični problem rastućeg udjela informacijskih poremećaja, naročito u domeni društvenih mreža kao prostora aktivizma. Potonjem smo imali priliku svjedočiti tijekom minule dvije godine (studentski prosvjedi u Srbiji), premda je posrijedi pojavnost koja ne predstavlja novinu: koncem 2010., prisjetimo se, započeli su prosvjedi u Tunisu koji će se proširiti na sjevernu Afriku i Bliski istok, te će dovesti do pada više dugotrajnih, u korupciji i nepotizmu ogrezlih režima. Lanac događaja, u povijesti upamćen pod nazivom Arapsko proljeće, svoj djelomični uspjeh duguje upravo komunikaciji putem društvenih mreža na koju apostrofirane vladajuće strukture, tom ujedno medijskom revolucijom zatečene, nisu ponudile blagovremen i učinkovit odgovor. Upravo nas rečeni koloplet događaja podsjeća i na problem informacijske krize, u onom dijelu koji proizlazi iz informacijskih poremećaja, a koji se ponajviše tiče konspirativnih teorija s kakvima smo se susretali i u kasnijim prilikama.

Pojedinac je u takvim okolnostima, u fluidnom krajobrazu digitalnog doba dakle, suočen s novom identitetskom perspektivom o kojoj pišu Lucija Mihaljević i Leali Osmančević. Antropologija identitetsko promatra kao stečeno svojstvo: a kako su stečene osobine promjenjive, tako i identitetske mijene nisu karakteristika isključivo mlađih, u digitalnom dobu stasalih generacija. Primjerice, svjedočimo konzumerističkoj transformaciji i preraspodjeli uloga neovisno o rodnom i dobnom statusu promatrane jedinke, koja je sada i proizvođačica i konzumentica medijskih sadržaja (prosumer). Dakako da međugeneracijskog jaza nije pošteđena suvremena komunikacijska praksa, kako zbog učestale nepodudarnosti sfera interesa, tako i zbog semantičke neujednačenosti korištenog komunikacijskog inventara. Autorice za tu svrhu spominju problem značenjski neujednačenog korištenja emotikona, što je upečatljivo ilustrirano u, vjerujem, mnogima znanoj miniseriji „Adolescencija“ autora Jacka Thornea i Stephena Grahama. Uostalom, a to po svoj prilici svatko od nas može potvrditi primjerima iz vlastitog iskustva i sama digitalna prisutnost (seen, dvije kvačice i sl.) gdjekad se promeće u aktivnu poruku, obično kao fatalan signal egzistencijalnog odbijanja. Dakako, identitetsko pitanje dodatno problematiziraju kako avatari, tako i botovi, naročito umjetna inteligencija kao okosnica druge digitalne revolucije.

U poglavlju o sprezi digitalnih medija, popularne/masovne kulture i industrije zabave Nebojša Lujanović te Igor Gajin podsjećaju na vremenski uvjetovanu promjenu razlikovne perspektive između tzv. visoke i tzv. niske kulture, uzimajući za primjer punk koji je, protokom vremena, etabliran kao kulturno (i kulturološki) elitna činjenica. Razvojem industrije ostvarena je egzistencijalna pretpostavka društva preobilja, u kojem će konzumentsku potrebu za kulturno-zabavnim sadržajem nastojati zadovoljiti i pripadnici radničke klase, uslijed čega dolazi do ekspanzije sadržaja za masovnu zabavu. Neki će od tih sadržaja s vremenskim odmakom, kao što smo rekli, biti uvršteni u kulturni/kulturološki kanon, a popularna će se kultura digitalnog doba – za razliku od vremena kada je „video ubio radijsku zvijezdu“ – prilagođavati decentralizaciji i personalizaciji medija. Drugim riječima, „video je ubio radijsku, a internet videozvijezdu“, čega je gašenje upravo MTV-jevih kanala diljem Europe više nego simbolička potvrda.

U promijenjenim, ali i permanentnoj promjenjivosti podložnim okolnostima zanimljivo je promatrati odnos digitalnih medija i književne te filmske estetike o kojem piše Kornelija Kuvač, a koji osobito intrigira na primjerima tropima podložnog fenomena internetskog mema. Ako je dakle mem osnovna jedinica kulture koja se ne prenosi genima, tada internetski mem, kao jedinica kulture prenošena putem interneta, po svoj prilici predstavlja jedno od učestalijih sredstava daljnje kulturne i kulturološke razmjene (pa i evolucije), ma kako to nekome intelektualno retrogradno zvučalo. Navedenoga se fenomena, polazeći od knjige "Sebični gen" evolucijskog biologa Richarda Dawkinsa u kojoj je riječ mem izvorno spomenuta, dotiču i već spomenute Anita Peti-Stantić te Mirela Barbaroša-Šikić, uvažavajući čestotnu, semantičku i svaku drugu relevantnost apostrofiranog fenomena bez koje je metaforički i/ili sinegdohalni otklon u digitalnoj komunikaciji teško zamisliv.

Denis Vekić na rečeno se nadovezuje poglavljem o upotrebi filmskih tehnika u digitalnoj produkciji, pritom stavljajući naglasak na medijsku/korisničku interaktivnost najavljenu u franšiznim multimedijama poput „Zvjezdanih staza“, ali i podsjećajući na neke od samih začetaka internetskih video senzacija koje danas uživaju (ili bi trebale uživati) status dobra – bilo iz historijskog, estetičkog ili kakvog trećeg razloga. Otprilike kao i prvi videozapis ikada objavljen na platformi YouTube, onaj iz zoološkog vrta u San Diegu. Potonjim primjerom, koji u rečenoj knjizi nije zabilježen, skrenuta je pažnja na još jedan fenomen digitalnog okoliša – mogućnost posve jednostavnog pristupa njegovim fenomenima koji su, već sada možemo reći, od historijskog značaja. Naravno da lakoća pristupa podsjeća na problem trajne prezervacije: heraklitovska fluidnost digitalnog okoliša u tom je pogledu opasnost po one sadržaje kojima, promotrimo li digitalnu zbilju kao ravnopravnu fizičkoj (kao što to u knjizi "The Game / Igra" čini Alessandro Baricco), pridajemo civilizacijski prekretničku ulogu.

Znam da će mnogi odmahnuti rukom pri samoj pomisli na poredbeni pristup spomenutoj snimci iz zoološkog vrta i, recimo, osnutka Europske zajednice za ugljen i čelik, no vratimo se koji pasus unatrag i prisjetimo se kako Arapskog proljeća 2011., tako i nedavnog trvenja u susjedstvu. Dezintegracijski procesi pokazali su se kao preduvjet za novu integraciju, iza čega su stajali ili stoje mahom mladi ljudi svjesni kako aktivističke iskoristivosti digitalnog okoliša, tako i apostrofirane ravnopravnosti dviju zbiljâ koje nalažu djelatnu sinergiju.

Antea Boko potpisuje poglavlje o ulozi algoritama u digitalnom medijskom okolišu, problematizirajući vrijednosnu obilježenost algoritamskog filtriranja, kao i algoritamske personalizacije utemeljene u tzv. ekonomiji sviđanja, što sa sobom također nosi pozitivne (razvoj građanskog novinarstva) i negativne reperkusije (fake news, izbjegavanje vijesti i sl.). Naravno da na algoritme možemo nadovezati i problem špijuniranja za koju će svrhu prije svih poslužiti pametni telefoni, no podrobnije razmatranje rečene teme valjalo bi prepustiti ekspertima. Kao što su to, pišući o razvoju umjetne inteligencije, Petar Matić i Nur Assani, koji nas, polazeći od nezavisnih i zavisnih mjerljivih varijabli kao stohastičkih i determinirajućih procesa, upoznaju s tipovima i daljnjim razvojnim potencijalima umjetne inteligencije. Opisujući umjetnu inteligenciju kao partnerski alat u stvaralačkom procesu, autori izvor opasnosti detektiraju u nama samima – u tome, naime, do koje si mjere namjeravamo olakšati život, te jesmo li za tu svrhu spremni žrtvovati samu ljudskost.

Budući da smo konformizma radi spremni žrtvovati slobodu za sigurnost („Patriotski zakon“ u SAD-u donesen 2001. godine izvrsno ilustrira akcijsku cijenu slobode uslijed moguće ugroze), nisam siguran možemo li zaključak poglavlja promotriti drukčije no kao uzaludan apel. Takvo što možemo usporediti s dvoje astronoma u Netflixovoj crnoj komediji „Ne gledaj gore“, koju su brojni teorijama zavjera skloni korisnici društvenih mreža dočekali na nož, i to iz manje-više istih razloga kakve opisuje film: političke elite interpretativno se prilagođuju interpretativnim sklonostima većine, iz čega proizlazi da je čovjek čovjeku i dalje veća opasnost od algoritamskog filtriranja, pa i od zasad hipotetske superinteligencije (da se poslužimo pojmom švedskog filozofa Nicka Bostroma), čije zloglasno obistinjenje u prvom redu ovisi o neograničenoj pohlepi najgorih među nama.

Naredna dva poglavlja obrađuju odnos novinarstva, digitalnih medija i umjetne inteligencije (Tamara Kunić, Marko Pavić: „Novinarstvo u digitalnim medijima“; Marin Katušić: „Umjetna inteligencija u novinarskim redakcijama“), upućujući na recentnu djelatnu pretpostavljenost građanskog i participativnog tradicionalnom novinarstvu, na nove forme novinarstva (poput imerzivnog i podatkovnog), na problem dezinformacija, očuvanja radnih mjesta, ali i fenomen „sporog novinarstva“ u čiju se činjeničnu pouzdanost uzda manji dio auditorija. Na to bih dodao kako recentna medijska slika podsjeća koliko jest ili bi trebao biti važan javni servis, a samim tim koliko je populistički groteskno i opasno umjesto transformacije javnoga servisa zagovarati njegovo gašenje ili komercijalizaciju.

Zaključak je teksta o ulozi umjetne inteligencije u novinarskim redakcijama, međutim, kondicionalan, te budućnost sažima na ono što bi trebalo, a ne na ono što će biti – uostalom, ne moramo biti eksperti da bismo sijaset vijesti na koje u posljednje vrijeme nailazimo prepoznali kao tekstove koje je generirao LLC (veliki jezični model). U tom je pogledu regulacija zakonodavnog okvira kudikamo važnija od pouzdanja u plemenitost ljudske prirode pa je za potrebe planiranja budućnosti civilizacije volterijanski cinizam nemjerljivo korisniji od rousseauovske hinjene vjere u čovjekovu predestiniranu dobrotu.

Tekstovi Marite Brčić Kuljiš („Sloboda i odgovornost u kontekstu medijske pismenosti“) i Ive Nenadić („Digitalni mediji i medijska politika“) stoga opravdano i logično problematiziraju odnos prava i odgovornosti u digitalnom medijskom okolišu, pritom upozoravajući na nedostatnu zakonodavnu reguliranost onog dijela medijskog prostora koji se odnosi na društvene mreže i participativno te građansko novinarstvo. Drugim riječima, razmjera mogućnosti zakonodavno nesankcioniranog dezinformiranja, difamacije i klevete na društvenim mrežama mnogi od nas postali su ili će postati svjesni tek kada zakonodavno nesankcionirano dezinformiranje, difamaciju i klevetu iskusimo na vlastitoj koži.

Medijski pluralizam u digitalnom okolišu naišao je (ili je trebao naići) na plodno tlo, no učinkovita se rješenja za problematizirane nuspojave, sva je prilika, ne naziru. Kao što se i dalje ne nazire rješenje problema naoko nelogične rodne podzastupljenosti žena na rukovodećim pozicijama u medijskom prostoru. Naoko, rekoh, ne stoga što je u medijskom prostoru muškaraca više nego žena – jer je situacija obratna – već stoga što takvo stanje odražava djelatni patrijarhalni realitet kojemu dosadašnja promocija pozitivne diskriminacije nije naudila, već mu je, ispravite me ako griješim, znala poslužiti kao sredstvo mimikrije.

Mitovi koje u pogovoru demontira Alex Grech, pak, primarno se tiču razumijevanja ponašanja mladih na internetu, odnosno onih općedruštveno uvriježenih pretpostavki koje samim tim dovode u pitanje medijsku pismenost društva u cijelosti. Prokazivanje predrasuda poput onih da mlade krasi urođena digitalna pismenost, da mladi ne mare za privatnošću na internetu ili da ne mare za digitalno građanstvo i demokraciju (studentski pokret u Srbiji netom nas je uvjerio u suprotno), potiču preispitivanje odnosa milenijske i generacije X prema generacijama Z i alfa. Ono što nije izrijekom navedeno – a u literaturi je opisano kao međugeneracijska solidarnost – polazi od demontaže arhetipa koji je, govorimo li o međugeneracijskom sukobu, pitanje proisteklo iz nagona za opstankom vrste. Naravno da bi takva solidarnost, s ciljem dugoročne održivosti, morala poštivati načelo reciprociteta.

Budući da se ova knjiga primarno obraća onima koji nisu „digitalni urođenici“, logično je stavljanje fokusa na razbijanje mitova o egzistiranju mladih u digitalnom okolišu. Pa je tako intrigantno i razbijanje mita o površnosti njihove online komunikacije, o težnji da postanu influenceri ili o odnosu kulture otkazivanja i straha od digitalnog otiska. Potonje se tiče grijeha iz prošlosti koji u vrijeme počinjenja po svoj prilici nije grijeh. Zakonodavstvo u pravilu ne poznaje retroaktivnost, što se ne može sa sigurnošću reći za kulturu otkazivanja.

Nastavno na rečenu tvrdnju Grech dodaje: „To doprinosi kulturi izbjegavanja rizika, gdje mladi ljudi nerado sudjeluju u smislenim raspravama ili izražavanju mišljenja iz straha da će biti pogrešno protumačeni ili osuđivani.“ Zatim zaključuje kako digitalne platforme nisu demokratične, budući da ih oblikuju komercijalni poticaji koji prednost daju angažmanu nad točnošću, o čemu valja razmisliti.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta „Knjiga, čitanje i medijska pismenost u digitalnom dobu“ koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Medijska pismenost za digitalno društvo

• Naklada Ljevak 09/2026.
• 312 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533559728
• Cijena: 25.90 eur

Pred čitateljima je interdisciplinarnaknjiga posvećena jednom od ključnih pitanja suvremenosti: kako razumjeti, čitati i kritički tumačiti digitalne medije koji više nisu samo sredstva informiranja, nego prostori identiteta, društvenosti, politike, zabave, ekonomije i moći. Da bi se realizirao taj cilj, bilo je potrebno okupiti autore iz hrvatskog i međunarodnog akademskog prostora, među kojima su istaknuti stručnjaci za komunikaciju, medije, digitalnu kulturu, umjetnu inteligenciju i razne aspekte društva.