Hector Amaya : Ekonomija anonimnosti
Koliko nam slojevito istraživanje anonimnosti u različitim društvenim kontekstima i periodima može reći o odnosima moći u društvu? U kojim slučajevima ona štiti od epistemičke nepravde odnosno predrasuda o vjerodostojnosti i kompetenciji, kada je ona privilegija a kada oblik strukturalnog nasilja prema pojedinim skupinama? Konačno, što nam o društvenoj distribuciji anonimnosti u slučaju seksualnog i obiteljskog nasilja može reći i nedavno objavljen hrvatski prijevod knjige Gisele Pelicot "Radost života"?
Da je pojam anonimnosti složen i da ga valja istraživati relacijski, s obzirom na one koji posjeduju moć u društvu i marginalizirane skupine, kako s aspekta utjecaja na društvo tako i pojedince koji se s njome služe ili im je nametnuta, bitna je teza i nove knjige Hectora Amayje "Ekonomija anonimnosti: Moć u doba identifikacije" (The Economy of Anonymity: Power in the Age of Identification, Stanford University Press, 2026.). Svi ljudi u nekom obliku dijele anonimnost. „Ona je zajednički element ljudskog života običan i važan poput identiteta“, piše Amaya. U suvremenom, digitalnom okruženju ona se često povezuje s nekažnjivošću, no kroz povijest često je bila preduvjetom nekih vrsta sloboda poput iznošenja neugodnih istina ili kritike moćnih u opasnim i represivnim sredinama kao što, primjerice, i danas olakšava osobama s društveno stigmatizirajućim problemima da potraže pomoć i podijele iskustva. Pripadnici različitih, kako marginaliziranih tako i privilegiranih skupina, posezali su za skrivanjem identiteta u određenim društvenim okolnostima, recimo kada kao žene ili pripadnici neke rase nisu mogli ravnopravno sudjelovati u životu zajednice. S tog aspekta, obilježja suvremenog digitalnog okruženja postavila su nova pitanja vezana uz svijet novih oblika nadzora koji mogu postati opasnost za slobodu i kritičnost pojedinca ali i mogućnost društvenih promjena uopće.
Kroz povijest, korištenje osobnog imena moglo je značiti automatsko svrstavanje u kategoriju ili skupinu koja bi osobu diskreditirala apriori. Autor navodi sestre Brontë koje su pisale pod pseudonimima i Mary W.G. Shelley, koja je anonimno objavila "Frankensteina ili Modernog Prometeja" 1818. zbog poteškoća koje bi pri objavljivanju i s kritikom imala kao autorica odnosno žena. Međutim, anonimnost je često bila i način „društvenog brisanja“, podređivanja ili „činjenja nevidljivim“ čitavih skupina pojedinaca, na primjer robova čije je ime ovisilo o volji trenutnog gospodara. Kao čin otpora takvom brisanju identiteta i prošlosti i ne mirenja s dehumanizacijom, robovi su među sobom koristili tajna imena. Važno je stoga uvidjeti, zaključuje autor, da anonimnost koja može biti korisna u jednom kontekstu može biti vrlo destruktivna i dehumanizirajuća u nekom drugom.
Anonimnost i identifikaciju valja istražiti kako s aspekta moći i podređivanja tako i s aspekta mogućnosti otpora opresivnim sustavima ali i sigurnosti pojedinaca i zajednice.
Bitan uvid "Ekonomije anonimnosti" je da anonimnost sama nije ni nešto loše niti nešto dobro već da ovisi o okolnostima, osobito odnosima moći koji je definiraju. U poglavlju o dijalektici anonimnosti i identifikacije Amaya piše o korištenju pseudonima da bi se odvratila pažnja od osobe koja istupa ili djeluje, čiji bi rad ili mišljenje bili tretirani drugačije ako bi bili objavljeni pod stvarnim imenom, pa tako navodi članke Benjamina Franklina o pravima žena koje je pisao pod imenom Polly Baker ili roman "Orkanski visovi" koji je Emily Brontë objavila pod muškim pseudonimom Ellis Bell. Gledana iz tog kuta, anonimnost može biti važna jer dopušta da se pojavi nešto drugačije, piše autor, kao što i omogućuje iznošenje sadržaja subverzivnih za postojeći poredak. Zato se anonimnost mora promatrati s dva važna aspekta; kakve su njezine posljedice po društvo i kako se odražava na pojedince koji se s njom služe ili koja im je nametnuta od strane tog istog poretka, kao što je to bilo u slučaju robova ili bi znalo biti na nekim primjerima odnosa većinske kulture prema imigrantima.
Svi smo mi sudionici svakodnevnog identificiranja i anonimnosti u složenim društvenim situacijama. U nekim se slučajevima pojedinci trude izaći iz te anonimnosti da bi bili prepoznati i priznati zbog neke kvalitete, dok u drugima žele proći anonimno i nevidljivo, stoga je doista složeno pitanje koja je „mjera“ anonimnosti u društvu korisna i produktivna a kada ona postaje opasna i štetna, kao što to zna biti slučaj s govorom mržnje ili zlostavljanjem na društvenim mrežama. Anonimnost i identifikaciju valja stoga istražiti kako s aspekta moći i podređivanja tako i s aspekta mogućnosti otpora opresivnim sustavima ali i sigurnosti pojedinaca i zajednice.
S druge strane, nije rijedak slučaj da se autori odlučuju za pseudonime da bi sačuvali privatnost koju, piše autor, ne valja miješati s anonimnošću, iako se one mogu preklapati. Privatnost je zaseban prostor koji čuvamo za sebe i ograničenu grupu ljudi pred kojom ne skrivamo identitet. Kod anonimnosti od drugih je skriven naš identitet no ne i djelovanje. Za podređene i marginalizirane skupine, smatra autor, anonimnost je obično bila važnija kao način izbjegavanja nekog indeksa koji bi nas povezao s pojedinom grupom. U slučajevima skupine Anonymus ili blogera koji su objavljivali fotografije, videa i članke o nasilju povezanom s narko skupinama u Meksiku na popularnoj stranici El Blog Del Narco (EBDN), za osobu pod pseudonimom Lucy i njezinog prijatelja to je bilo pitanje preživljavanja. Takav vid djelovanja autor još naziva „javnom anonimnošću“.
Javna anonimnost svojevrstan je oksimoron, piše autor, jer u bi se demokratskom društvu javno djelovanje trebalo temeljiti na dijalogu, debati i konačno, izlaganju sebe, polazeći pritom od povjerenja u sustav i sudionike s kojima se može biti i u neslaganju. Svrha anonimnosti reduciranje je rizika i ranjivosti indeksnom disocijacijom onoga tko bi se pritom izložio a polazi se od pretpostavke da sredina u kojoj se istupa ne pruža taj oblik sigurnosti. Međutim, vjerovanje da se danas može javno djelovati i ostati anoniman je pogrešna jer se zaštita koju prividno pruža digitalna tehnologija uvijek može zaobići.
Digitalna tehnologija stvorila je nove mogućnosti javnog djelovanja s drugačijim ranjivostima i rizicima, koji proizlaze iz činjenice da je teško ostati anoniman u svijetu neprestanog prikupljanja podataka o pojedincima.
No, kao što je to i slučaj istupa Gisele Pelicot u Francuskoj pokazao, društveni je učinak puno veći ako se pojedini čin ili istup može povezati s osobom „od krvi i mesa“. Izlaskom u javnost Pelicot ne samo što je pomogla skidanju društvene stigme sa žrtava seksualnog nasilja i ohrabrila ih, već je i potakla društvo na promišljanje adekvatnih pravnih okvira kojima bi se ono definiralo, kao i na promišljanje raširenosti skrivenog obiteljskog i seksualnog nasilja u društvu, koliko se ono podrazumijevalo i toleriralo i koliko ono može biti destruktivno za obitelji i pojedinca pri čemu su počinitelji ti bi obično ostali anonimni i neprepoznati. (Vidjeti Gisele Pelicot i Judith Perrignon: "Radost života", s francuskog prevela Maja Zorica Vukušić, Petrine knjige, 2026.) Upravo ovdje, čak doslovno, pokazala se točnom teza Hannah Arendt a koju navodi Amaya da je djelovanje koje prati izlaganje subjekta društveno puno učinkovitije, konačno i zato što „prestaje biti samo informacija već postaje i priča“.
U ovom kontekstu, bitan moment ove potresne priče je trenutak kada se Gisele Pelicot odlučila za suđenje otvoreno za javnost i time ne samo što je svojim silovateljima oduzela privilegiju da ostanu nevidljivima, već se i solidarizirala s brojnim drugim žrtvama. No, iako "Radost života" priča njezinu priču sa slabostima i nedoumicama u kojima se brojne žrtve mogu prepoznati, ona pritom ostaje samo njezina priča i njezin izbor, koji razumije i razloge onih koji bi postupili drugačije.
To nas vraća na pitanje povjerenja u javnost da ono što tamo bude izneseno, unatoč mogućim neslaganjima neće osobu dovesti u opasnost od odmazde, kao pitanje temeljnog načela demokracije. Digitalna tehnologija stvorila je nove mogućnosti javnog djelovanja s drugačijim ranjivostima i rizicima, koji proizlaze iz činjenice da je teško ostati anoniman u svijetu neprestanog prikupljanja podataka o pojedincima, piše Amaya. To znači da „ne možemo postojati u digitalnom okruženju bez da budemo meta predviđajućim sustavima koji personaliziraju naš ukus, društvene krugove i potrošnju.“ Suvremeno je društvo društvo rastuće asimetrije moći kada se radi o anonimnosti i nadziranju.
Kada govori o ekonomiji anonimnosti, autor govori o modernom društvu, njegovim ciljevima i filozofiji koja bi jamčila sigurnost pojedincu u sredini koju dijeli s nepoznatim drugima. Amaya stoga navodi teoriju društvenog ugovora ali i naglašava važnost odnosa moći u sustavu koji određuje tko i pod kojim uvjetima može ostati anoniman kao i tko se može s anonimnošću služiti i u koju svrhu. Anonimnost tako može biti horizontalna, među pojedincima i zajednicama relativno iste moći i vertikalna, ona prema moćnijima od nas i obratno. Činjenica je da su obično moćni ti koji kontroliraju različite oblike distribucije anonimnosti.
Upravo s tim na umu napisana je i ova knjiga, kao složeno i slojevito istraživanje anonimnosti, njezine vrijednosti i načina na koje oblikuje pojedinca ali i kao upozorenje, da je promišljanje distribucije anonimnosti nužno u okruženju koje podržava maksimalno izvlačenje informacija o pojedincima i kao potrošačima i kao građanima.
Stoga, baš kao i u slučaju preporuke knjige Jonathana Craryja "24/7", bilo bi poželjno u što skorije vrijeme prevesti i Amayinu "Ekonomiju anonimnosti" na hrvatski jezik.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta „Knjiga, čitanje i medijska pismenost u digitalnom dobu“ koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.