Jonathan Crary : 24/7
Kada se govori o internetu i utjecaju digitalne tehnologije na pojedinca, obično se govori o mogućnostima ali i opasnostima koje kriju njihovi sadržaji, osobito za mlade, a malo o samom mediju. Knjige poputi "Psihotehničkog razvoja: Psihoanaliza, identitet, žudnja i žalovanje u doba UI i digitalne posredovanosti" (Routledge, 2026.) psihoanalitičarke Alessandre Lemme ili ovdje predstavljene knjige Jonathana Craryja "24/7", bave se samim medijem no ipak sa različitim zaključcima. Upravo u ovim različitim zaključcima leži izazov da sami osvijestimo koje su dobre a koje loše strane digitalnog okruženja za nas.
Jonathan Crary još jedan je od utjecajnih mislilaca čiji su se radovi tek počeli prevoditi na hrvatski jezik (Jonathan Crary: "Spaljena zemlja: S onu stranu digitalnog doba prema postkapitalističkom svijetu", preveo Stipe Ćurković, AGM, 2025.). Iz tih razloga slijedi ovaj prijedlog za prijevod i knjige "24/7".
Društvo radnika i potrošača bez potrebe sa snom?
Knjiga Jonathana Craryja "24/7" (Verso, 2013, 2025.), autora knjiga o utjecaju moderniteta na subjektiviranje pojedinaca, primjerice, upravljajući njihovom pažnjom, kritika je suvremenog društva u kojem su Internet i digitalna komunikacija postali instrumentima invazivnog upravljanja i prikupljanja podataka, okupirajući gotovo svaki sat budnosti pojedinca.
Mogućnost harmoniziranja živih bića koja imaju svoje potrebe i zahtjeva kapitalizma 24/7, koji sve grublje zanemaruje njihovu biologiju ne postoji, već često vodi k samozaboravu i neosjetljivosti za društvene probleme i važnost institucija s posljedicom kolektivne inercije i nemoći pojedinca, smatra Crary. Analizirajući neke od posljedica „asimilacije subjekta u hibridni oblik potrošača i robe potrošnje,“ u društvu u kojem se od svakog zahtijeva digitalna prisutnost i dvadeset i četiri satna izloženost „da bi se izbjegla društvena irelevantnost i profesionalni neuspjeh,“ knjiga Jonathana Craryja još jedna je od recentnijih studija suvremenog društva, zanimljiva prije svega kao poticaj na otvaranje pitanja o našoj pozicioniranosti u njemu.
Kakav utjecaj ima na nas okruženje transformirane privatnosti u kojem je osoba kontinuirano izložena bezbrojnom prikupljanju podataka i poticana na kontinuirano prilagođavanje digitalnih ekstenzija vlastite osobnosti?
Jedna od posljedica, smatra Crary, osjetilno je osiromašenje i redukcija percepcije zbog pažnje usmjerene na digitalne proizvode, alate i „prijateljstva“ velikim dijelom budnog života pojedinca. Druga je posljedica sve manja mogućnost zaklona od invazivnosti tehnologije pa Crary piše o snu i njegovoj povijesnoj i suvremenoj devaluaciji. Knjiga stoga počinje vojnim istraživanjima čija je svrha bila pronaći način da čovjek učinkovito funkcionira bez sna, pri čemu se uvijek dolazilo do zaključka da postojeća sredstva za održavanje budnosti imaju vrlo loše posljedice po kognitivne sposobnosti i psihu pojedinca.
Mogućnost harmoniziranja živih bića koja imaju svoje potrebe i zahtjeva kapitalizma 24/7, koji sve grublje zanemaruje njihovu biologiju ne postoji, već često vodi k samozaboravu i neosjetljivosti za društvene probleme i važnost institucija s posljedicom kolektivne inercije i nemoći pojedinca.
Asimiliraju li se neki od ovih rezultata, kao što to ponekad bude sa rezultatima vojnih znanstvenih istraživanja, u šire društveno okruženje, piše autor, znači li to da se krećemo prema društvu radnika i potrošača bez potrebe sa snom? Ili životu bez sna kao pukim životnim stilom?
Iako nalikuje društvenom okruženju, nekritička uronjenost u online sadržaje kao zamjenu za sve sfere društvenog i privatnog života, misli Crary, obično je svijet mehaničnosti i automatizama koji ne samo što zanemaruje čovjeka kao biološko biće i ugrožava svrhovitost privatne i javne sfere kako ih je vidjela Hannah Arendt, već i potrebu kritičkog odmaka da bi se uočile potencijalno štetne karakteristike sustava u kojeg smo uronjeni. Zapažanje da živimo u svijetu permanentne izloženosti, „svijetu bez sjena“, dopunjuje i uvid o tome da i taj digitalni svijet ima svoje centre i periferije svjesnosti, odnosno probleme koje zbog zaokupljenosti drugim sadržajima jedva primjećujemo. U tom smislu, njegovo pisanje o važnosti sna možemo shvatiti i metaforički, kao upozorenje na potrebu odmaka i isključivanja iz takvih automatizama i tokova.
Vratimo li se Craryjevoj kritici logike profita koja u gotovo u potpunosti asimilira pojedinca, Crary upravo na primjeru sna ukazuje na rijetke male oaze koje mu se još uvijek odupiru. Kao ilustraciju autor navodi podatke da prosječan Amerikanac spava približno nešto više od šest sati noću, dok je samo generaciju ranije to bilo osam sati a početkom dvadesetog stoljeća čak deset. Pišući o promjenama u odnosu prema spavanju tijekom povijesti, autor stoga zaključuje o njegovoj inkompatibilnosti s modernim pojmovima produktivnosti i racionalnosti. Danas, taj već skraćeni period sna narušavan je buđenjima tijekom noći, provjeravanjem obavijesti i poruka odnosno potrebom za povezanošću i funkcionalnošću, ukazujući na to kako se i na ovaj način odnos prema odmoru i povlačenju promijenio.
Nesanica, neosjetljivost, amnezija
Proces koji je započeo s urbanom rasvjetom krajem 19. stoljeća s ciljem veće sigurnosti građana i poboljšanja društvenog života svakog pojedinca, smatra Crary, svoje je ispunjenje našao u radikalnoj i permanentnoj izloženosti svih građana koji trenutno najveću korist nosi uglavnom samo moćnoj eliti, stvarajući zonu neosjetljivosti i amnezije koja sve više podriva mogućnost smislenog iskustva. Autor tu citira Emanuela Levinasa da nesanica za posljedicu stvara ogromne teškoće djelovanju, otupljujući osjećaj odgovornosti pojedinca suočenog s katastrofama našeg doba. Takav sustav iskorjenjuje sjene, zaklonjenost i dubinu producirajući naš svijet usmjeravanjem pažnje na ono što je ovog trenutka dostupno, pristupačno i iskoristivo.
Zato osobito važnima autor smatra uvide Hannah Arendt, koja je ravnotežu između izloženosti javnog djelovanja i zaštićenosti kao svojevrsne „zamračenosti“ privatnog života i regeneracije vidjela kao preduvjet političke učinkovitosti pojedinca. Eksternalizacija individue u objekt stalnog prikupljanja podataka i regulacije, piše Crary, kompatibilna je s učinkovitim državnim terorom potpune dominacije. Tako ovaj prostor prividne budnosti a zapravo neprekidne, monotone stimulacije, iako se čini da uvećava ljudsko znanje i mogućnosti djelovanja, zapravo češće otupljuje i podriva kognitivne kapacitete društva, zaključuje autor.
Međutim, čak ni tako posredovana komunikacija uistinu ne povezuje ljude, smatra Crary. Pomoću brojnih mogućnosti filtriranja i prilagođavanja sadržaja pojedinci mogu živjeti u potpuno različitim, međusobno nepovezanim mikro svjetovima, dijeleći samo njihovu strukturu i ritmove. Ovo što povezuje njihove živote sve manje su prostori i ljudi a sve više mediji koji filtriraju i sudjeluju u produkciji njihovih iskustava. „Aktivnosti vezane uz stvaran život koje nemaju svoju online korelaciju, počinju atrofirati ili prestaju biti relevantne,“ piše autor, dok online sadržaji svojom zanimljivošću i zabavnošću postignutu personalizacijom, korisnicima znaju biti zanimljiviji od neposredne, stvarne okoline.
Za suvremeno društvo, piše Crary, karakterističan je nestanak praznina u vidu nedefiniranog, praznog prostora i vremena. Njegovi mehanizmi prodiru gotovo svugdje i u svakom trenutku a internalizirani su na mikrološkoj razini. Ono što se nekada zvalo potrošačko društvo, kroz personalizaciju digitalnih sadržaja i posredovanu komunikaciju proželo je dvadeset i četiri sata ljudske budnosti u kojima su podjele na radno i slobodno vrijeme ili privatno i javno postale irelevantne.
Aktivnosti vezane uz stvaran život koje nemaju svoju online korelaciju, počinju atrofirati ili prestaju biti relevantne, dok online sadržaji svojom zanimljivošću i zabavnošću postignutu personalizacijom, korisnicima znaju biti zanimljiviji od neposredne, stvarne okoline.
U ovim okolnostima, izvlačenje profita iz nekoć autonomnih sfera ljudskog života i djelovanja skoro da nema granica, pri čemu među zadnjim prirodnim „barijerama“ natjecanju za pristup i za zaradu atrakcijom ljudske pažnje izgleda da je ostao još jedino san, smatra Crary. Tako uspješnost na tržištu često ovisi o izvlačenju i akumuliranju što veće količine informacija o korisnicima digitalnih tehnologija, da bi se potom moglo predvidjeti i utjecati na njihovo ponašanje pri čemu ekonomija pažnje briše granice između poslovnog i osobnog, informiranja i zabave.
„Rezultat je pojava novih navika koje se protežu dvadeset i četiri sata bez predaha i koje su vezane uz mehanizme moći koji su također kontinuirani i neograničeni. No, to je samo suvremena posljedica procesa koji traje od sredine prošlog stoljeća a to je standardizacija iskustva koju autor veže uz pojavu televizije. Iako još uvijek prilagođena biološkim ritmovima čovjeka, televizija je normalizirala i učinila bliskom vizualnu dislokaciju gledatelja odvraćajući mu pažnju od neposredne, opipljive stvarnosti. S tzv. novim medijima „kapitalizam 24/7 više nije samo ovladavanje kontinuumom ljudske pažnje, već slojevito vladanje vremenom u kojem gotovo simultano operira mnogostruko privlačenje ljudske pozornosti neovisno o tome gdje je netko i što bi u tom trenutku mogao raditi,“ piše autor.
Knjiga koja potiče na preispitivanje obilježja suvremenog društva digitalne tehnologije
Naposlijetku, moglo bi se reći da iako je svaki novi medij imao svoje kritičare, Craryjeva knjiga još jedna je od knjiga koja potiče na preispitivanje obilježja suvremenog društva digitalne tehnologije, iako nas možda ne dovede do tako radikalnih zaključaka.
Stoga unatoč tome što je "24/7" još jedna od zanimljivih knjiga koje artikuliraju naša svakodnevna iskustva i načine na koje nas ono utječe, to ne mora značiti i da će ona u nama potaknuti i želju za vraćanjem nekom pred digitalnom svijetu, kako piše Alessandra Lemma, već da može biti još jedan od načina na koje društvo koje je toliko definirano digitalnom tehnologijom ima priliku osvijestiti njezine potencijalne nedostatke u svijetu vođenom profitom, da bi ga učinilo prikladnijim prostorom čovjekova života i djelovanja.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta „Knjiga, čitanje i medijska pismenost u digitalnom dobu“ koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.