Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nenad Bartolčić • 14.10.2022.

Postoji li formula za opstanak književnih časopisa?

Orijentacijska info grafika iz 2018. godine

Možda nisam najbolji primjer, vjerojatno je preveliki generacijski jaz između moje i novih generacija pa na drugačiji način doživljavamo i konzumiramo književne časopise i slične publikacije iz područja kulture, ali još uvijek nisam odustao od potrebe za listanjem (i čitanjem) papirnatih formata, najčešće sjedeći u nekom kafiću uz šalicu kave ili kakvog drugog napitka, ili zavaljen u fotelju u dnevnom boravku, ili za radnim stolom. No, kako posjedujem kvalitetan tablet različite časopise (ili knjige) čitam i u digitalnom formatu, tako da guštam i u "starim" i u "novim" formatima. Dakle, u mom slučaju ne radi se o isključujućoj "ili-ili" već o onoj inkluzivnoj "i-i" praksi.

I nije razlog samo u tome što neka časopisna izdanja ne postoje u alternativnim kombinacijama već samo u jednoj od njih, ponekad konverzija tiskanog formata u digitalni nije dovoljno kvalitetno napravljena, no ponekad i konceptualno nije moguća, dakle ne nužno iz tehnoloških razloga, a najčešći razglog spada u sferu produkcijsko-financijskih ograničenja, a nije za zanemariti niti generacijsko ograničenje (starije generacije).

Pogrešno je shvaćanje da je digitalno u produkcijskom smislu neznatan trošak, i da se problemi časopisa rješavaju pukim prelaskom u digitalnu sferu, jer i takva kvalitetna rješenja koštaju, kao i osiguravanje njihove vidljivosti/čitanosti. Internetski portali u kulturi koji svoje čitatelje opslužuju po sistemu 7/52/365 dana tek eventualno tijekom vikenda ne objavljuju novi sadržaj (ali ponekad i tada!) i značajan trošak su im stalno zaposleni novinari/urednici.

Pišem ovo nekoliko dana nakon isteka roka za prijavu na Javni poziv za predlaganje javnih potreba u kulturi RH u 2023. koji svake jeseni raspisuje Ministarstvo kulture i medija, u sklopu kojeg se za potporu prijavljuju i brojni časopisi u kulturi, zajedno s tzv. elektroničkim publikacijama koje su se od 2000-ih počele pojavljivati kao alternativni ali zapravo časopisima tek sličan format (npr. najčešće kao format e-magazina/portala). Ono što zabrinjava je da se u posljednjih 10+ godina kontinuirano smanjivao ukupni budžet potpore časopisima koja je npr. u 2011. godini iznosila 6,4 milijuna kuna za 92 odobrena programa, da bi u kontinuiranom padu krivulja u prošloj godina završila na 3,3 milijuna za 68 programa. "Na Poziv za financiranje javnih potreba u kulturi RH u 2022. godini za programe financiranja časopisa i elektroničkih publikacija pristiglo je ukupno 114 prijava, među kojima se 37 prijava odnosilo na financiranje elektroničkih publikacija. (...) Odobrena programska sredstva namijenjena su ponajprije za honorare suradnicima s ciljem osiguravanja što bolje kvalitete i raznovrsnosti objavljenih sadržaja te troškovima tiska i distribucije časopisa, odnosno elektroničkih publikacija kod kojih taj tehnički dio realizacije zahtijeva nešto manja ulaganja." (MKiM)

Kroz sve to vrijeme resorno ministarstvo je zagovaralo tendenciju da se što veći broj časopisa prebaci iz tiskovnog u digitalni format, da njihovi nakladnici pokušaju ne samo uštedjeti na troškovima tiska već i doprijeti do šire publike koju su izgubili u trenutku kada su sve manje objavljivali relevantan sadržaj i kada je većina knjižara odustala od njihove prodaje, a ionako skromni pretplatni model im se urušio zbog neredovitog ritma izlaženja većine časopisa. Danas su trošak papira i tiska u drastičnom porastu, ali nezanemarivo rastu i troškovi različitih produkcijsko-distributivnih digitalnih servisa, i matematika nije baš tako jednostavna kako se na prvu čini.

Jer, pogrešno je shvaćanje da je digitalno u produkcijskom smislu neznatan trošak, i da se problemi časopisa rješavaju pukim prelaskom u digitalnu sferu, jer i takva kvalitetna rješenja koštaju, kao i osiguravanje njihove vidljivosti/čitanosti. Internetski portali u kulturi koji svoje čitatelje opslužuju po sistemu 7/52/365 dana tek eventualno tijekom vikenda ne objavljuju novi sadržaj (ali ponekad i tada!) i značajan trošak su im stalno zaposleni novinari/urednici, čiji je svakodnevni angažman u konačnici nužno veći nego li je potreban za uređivanje i produkciju časopisa koji godišnje izlaze najčešće u samo 2-6 svezaka (u kojem god formatu!). A kako se internetskim časopisima/portalima taj trošak svakodnevnog rada priznaje samo do 20% ostvarene subvencije, to zapravo znači da nedovoljno razumijevamo različite načine funkcioniranja internetskih i tradicionalnijih periodničnih publikacija.

Prije nekoliko godina, u jeku medijskih prepucavnja oko sudbine pojedinih časopisa, bio sam predložio da Ministarstvo kulture organizira tematski radni sastanak s predstavnicima uredništava časopisa u kulturi, i da ako treba i kroz više radnih sastanaka definiramo kakvu časopisnu scenu želimo u Hrvatskoj, koji bi bili mogući modeli njezinog opstojanja i razvoja, dolaska do čitalačke publike itd. Sastanak se u proljeće 2018. i dogodio, za ovalnim stolom u Ministarstvu kulture sjedilo je tridesetak što urednika/ca što predstavnika/ca Ministarstva kulture (tada još bez dodatka "i medija"), no pravog rezultata nije bilo. Razgovor se nikad nije nastavio i sada je možda prilika za popravni.
 

** tekst je prvotno objavljen u Best Booku, mjesečnom prilogu o knjigama tjednika Express.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –