Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Lada Žigo Španić • 17.11.2026.

Branko Marjanović : Lektira za život

Branko Marjanović, Lektira za život

Krajem prošle godine na ovom je portalu objavljen tekst: Mladi i tehnologija: Jedva deset posto učenika pročita lektiru. Žalostan podatak, premda postoji odličan program e-Lektire, kao i druge digitalne platforme koje priče nastoje približiti srcima mladih. Na spomenuti tekst nadovezuje se nedavni razvikani Apel za knjigu na maturi koji je potpisalo više gotovo dvije tisuće profesora, nastavnika, akademika i književnika. Učena javnost smatra skandaloznom odluku Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja – da učenici na državnoj maturi ne moraju pisati eseje o knjigama nego o bilo čemu (npr. o odjeći kao izrazu osobnosti), što je pretvaranja nastave književnosti u pomodno svaštarenje i piskaranje. Istina je da esej kao fluidan tekst može zahvatiti bilo koju temu na bilo koji način, no relativiziranjem lektire na maturi još bi se više smanjio ionako otužan broj mladih knjigoljubaca. Čitanje i pisanje treba tretirati kao hram duha, baš danas kada algoritmi zatiru ljudsku sintaksu, a prekomjerni anglizmi rastaču materinski jezik u globalnoj tehnosferi.

Dotična književna „porota“ očito ne cijeni obrazovanje, promovirajući radije lake prečice sa „shopping“ i sličnim identitetima, negoli dobro utabani put do znanja i vještina. Stare mantre „bez muke nema nauke“ i “znanje je moć“ gotovo da su proizišle iz nekog arheološkog uma, jer se učenike danas treba zabaviti (fun), bez opterećenja (cool) i uvjeriti ih da sve mogu (can do). Sve više se nastavnici prilagođavaju učenicima, oni se moraju pomladiti umjesto da se učenici znojem uozbilje. Carstvo svakojakih prava ruši vertikalu između autoriteta i đaka. Prava su jača od obveza, pa učenik ima puno pravo i na neznanje.

Lektira za život Marijanović Branko

Iznimkama čast – ima ih sve manje, a knjiga se godišnje tiska sve više. Knjige nisu samo gradivo, nego i kontemplativni pogon za razumijevanje tuđe i prihvaćanje naše vlastite sudbine. Tako bismo mogli ukratko dočarati smisao opširne i korisne esejističke knjige Lektira za život Branka Marijanovića, profesora, pedagoga i esejista iz Žepče. Diplomirao je engeski i njemački jezik na Sveučilištu u Zadru, a predavao u Žepči, Zenici, Mostaru i dugdje u svijetu. U ovoj je odebljoj knjizi raznovrsno i naširoko obradio desetak klasika te ih mudro „preselio“ u današnji kontekst, kako bi dokazao univerzalnost dobrih knjiga koje „uporno“ preživljavaju stoljeća.

Za dobru čitateljsku navigaciju kroz prostore i vremena Marijanović nudi šarmantne sadržajne analize, zanimljive ideje i pregršt slikovitih primjera, polazeći prije svega od priče i svih njezinih dihotomija između čovjeka i svijeta. Njegovi su interpretacijski koridori različiti i prepleteni – od književnih i psiholoških do socioloških i političkih. Na svojoj širokoj književnoj karti prepleo je osim svojih znanja, i učenja književnika, filozofa i psihologa, od Kanta do Junga, stvarajući multiperspektivni, a i interdisciplinarni pristup (knjige često uspoređuje s filmovima). Sve povezuje lucidno i ilustrativno, kako bismo klasike izvukli iz učionica i kabineta i dali ih svima na zajednički duhovni ogled. 

Nisu knjige zastarjele, nego postoji loš pristup koji ih osiromašuje. Knjiga Branka Marijanović Lektira za život svojevrsni je nastavak njegova djela Knjige koje nam mijenjaju život (obje je izdala marljiva kuća Beletra, na čelu s urednicom Sandrom Pocrnić Mlakar) – one su njegov projekt poticanja koncentriranog čitanja i kritičkog mišljenja u tabloidskom i „raskupusanom“ digitalnom dobu. 

Marijanović svoja panoramska tumačenja desetak književnih klasika uvijek započinje poglavljem „Po čemu je ova knjiga bitna za današnjeg čitatelja?“ Eto prvog mamca što će ga zagristi čak i moderan učenik-konformist, koji ne želi „iz čista mira“ putovati unatrag, nego želi da se knjiga njemu zavuče pod kožu. I tim se smjerom može ići, pokazuje ova književno-pedagoška biblioteka u kojoj su se pod metodičkom lupom našli sljedeći naslovi: Sofoklova Antigona, Život je san P. Calderóna de la Barce, Jane Eyre Charlotte Brontë, Gospođa Bovary Gustavea Flauberta, Čudnovati slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea R. L. Stevensona, Stranac Alberta Camusa, U očekivanju Godota Samuela Becketta, Starac i more Ernesta Hemingwaya, Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića te analize poezije Williama Blakea, Roberta Frosta i Williama Wordswortha. 

Dakle, zašto se Marijanović vraća klasičnoj lektiri (uz pokoji primjer suvremene)? Da bismo probudili svoj autentičan intelektualno-emotivni svijet onkraj industrijskog hednonizma. Današnju površnost među mladima on vidi kao pogubnu jer je premazana lijepom fasadom. Pa ističe: mladi nisu lijeni nego „nisu motivirani“, dijete nije škrto nego „još nije naučilo dijeliti“, mladi nisu nekulturni nego imaju „poremećaj pažnje“. A još su strašniji eufemizmi u imperijalističkoj politici – narodi se ne protjeruju sa svojih teritorija nego se „premještaju“, povezuju se sa „sunarodnjacima“. To su neke od današnjih perifraza koje su nabujale pod sloganima varljive demokracije. 

Marijanović u uvodu naglašava izrazitu važnost čitanja, pogotovo danas kada je konzument potisnuo istraživača, a brza egzistencija zatrla dubinu esencije. Dobre knjige nam bude osjećaje prkosa, suosjećanja i empatije dok pratimo priče u kojima su negdje skriveni i naši, stvarni ili mogući životi. Dobro napisane knjige pripremaju nas i za naše buduće kušnje, nevolje i enigme. S njima gradimo unikatno ja“, ali i pletemo nevidljivu mrežu s ljudima diljem svijeta, koji čitaju iste knjige te tako, po Kunderi, izlazimo iz zamke vlastite egzistencije.

Prije svega – priča!

Sve mora imati priču – ona kroji život, knjigu, epohu, politiku, ona magično veže ljude i stvari, daje im zajednički smisao, i kada nije vidljiv. Ovo bi mogao biti sažetak Marijanovićeva deskriptivno bogatog eseja o čitanju, koji je utkan i u sve druge. I mladima treba u tumačenju lektire ponuditi, prije svega, izazovnu priču koja će povezati vrijeme radnje i njihovo vrijeme, kako bi shvatili da knjiga nije arhivska, nego i njihova stvar. 

Nadovežimo se na Marijanovićev mythos esejom Razgovor sa Gojom Ive Andrića (1935.) U zamišljenom dijalogu s velikim slikarom, koji je njegov alter ego, Andrić slavi čar priča (legenda i bajki) kao plamen kolektivnog sjećanja. Fiktivni Goya u Andrićevu eseju kaže da je smisao umjetnosti „u onim naslagama koje stoleća stvaraju oko nekoliko glavnih legendi čovečanstva. Te naslage stalno, iako sve manje verno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoleća“.

Današnja je hladna tehnosfera zatrla osebujne priče i s tim se problemom Marijanović stalno hvata u koštac. No ako želimo bolje društvo, moramo smisliti bolju priču. Pa nam spominje Thomasa Morea koji je u vrijeme Henrija VIII. u svom djelu Utopija zamislio kozmopolitski, tolerantni svijet kako bi kritizirao ondašnju vlast autokrata, moć bogatstva i pohlepu. Podsjeća nas na spisateljice 19. stoljeća poput Jane Austen, sestara Brontë, Mary Shelley i drugih, koje su svojim lucidnim i samosvjesnim ženskim likovima utrle put borbi za prava žena.

I prije no što ovo pročitali, znali smo za otužne primjere patrijarhata: Rousseau je žene smatrao sentimentalnim kućnim anđelima, Goethe i Schiller s prijezirom su ih nazivali književnim diletanticama, Hegel im je oduzeo sposobnost apstraktnog mišljenja, jer one „preokreću“ ono što je opće dobro. Dakle, upravo su spisateljice ponudile novu i snažnu priču o sposobnom ženskom biću. Marijanović nas podsjeća na položaj crnaca prije no što je američka autorica Harriet B. Stowe objavila Čiča Tominu kolibu s dramatičnom pričom o ropstvu (1852.) Skreće nam pažnju i na koloniziranja naroda prije no što je Joseph Conrad objavio Srce tame (1902.), kratak roman o europskom pokoravanju afričkih naroda. Svako je vrijeme moglo biti prevladano ako se ponudila bolja i uvjerljivija priča, a ona je najčešće dolazila iz književnih dijela. 

Marijanovića valja preporučiti onima koji rado čitaju loše vodiče poput Pročitajte jednu knjigu dnevno, Poslušajte tri knjige dnevno, Self-help kroz velike klasike za samo deset minuta dnevno itd. Klasične knjige nisu izumrle, napominje autor, kao što nije ni vožnja biciklom uza sva luksuzna prometna sredstva. Možemo se nadovezat: elektronička knjiga nije potisnula papirnatu, film nije dokinuo kazalište, ni tehnički najbolji zvuk nije prebrisao uspomenu na vinil ploče i gramofone koji, začudo, opet dolaze u modu. Tako i knjige spavaju, trebamo ih samo probuditi. I baciti prave udice da ih privučemo k sebi. Navedimo neke primjere Marijanovićeva dobrog književnog ulova.

Antigona – srcem iznad zakona! 

Prvu udicu Marijanović baca na Sofoklovu Antigonu. Dakle, „po čemu je ova knjiga bitna za današnjeg čitatelja“, pita se i odmah i odgovara: po dvojbama o tome je li zakon važniji od od morala, je li poslušnost korisnija od prkosa. Autor ukratko prepričava radnju (njegove analize isključivo su vezane uz priču, bez ikakvih stilističkih izleta kojih u ovom proznom gustišu barem malo nedostaje).

Kreont, kralj Tebe, odlučio je mrtvo tijelo Antigonina pobunjenog brata ostaviti na ulici da ga rastoče lešinar. Kroz priču mi oštrimo i pitanja: Je li ono što je propisano ujedno i etično? Postoji li zla sudbina kao loša karma, odnosno obiteljsko prokletstvo? Sestra Ismena slijepo sluša Kreontove naredbe dok se Antigona buni, slušajući osobni unutarnji zakon, a ne izvanjsku naredbu. Evo odličnog nastavničkog terena za priču o licemjerju! Marijanović hrabru Antigonu stavlja u kontekst mnogih ideologija koje su uvjerile ljude da im nametnuti okviri mogu organizirati život i potisnuti odgovornost. Mogli bismo reći: Predali su dušu zakonu koji im je uzeo dušu. 

Ono što se dogodilo u staroj Grčkoj u vrijeme Antigone događalo se tijekom cijele povijesti – od križarskih ratova i kolonijalizma do nacizma i rasizma. Takvim komparacijama autor pirja priču na „vječnoj vatri“ i produbljuje joj civilizacijsku važnost. Antigona je odličan povod za raspravu o prometejski hrabrima i bezbojno poniznima. O diktaturi, psihologiji mase i pravednom, požrtvovnom pojedincu nasuprot njoj. 

Prkosna Antigona može se lijepo uklopiti i u modernu politiku – ona je primjer „građanskog neposluha“ (kada je vlastiti osjećaj superiorniji od zakona), a možemo ju doživjeti i kao disidenticu koja se u svojoj zajednici, zbog osporavnja službene politike, proglašava neprijateljem. To su samo isječci Marijanovićeva mozaika (u kojem je mnoštvo ponavljanja, vrtnji u krug, no to ne umanjuje vrijednost njegovih inovativnih pristupa).

Gospođa Bovary – razmažena pustolovka našeg doba

Umijeće ljubavi Fromm Erich

Što tu nesretnu ljubavnicu veže za današnje vrijeme? Marijanović u njezim sanjarijama vidi zavodljivost današnjih sapunica i društvenih mreža, pomamu za lakim užicima, dobar osjećaj u vlastitoj koži. Ružičaste iluzije roje se i u glavi madame Bovary, pod dojmom ondašnjih popularnih ljubavnih romana (razlog više zašto ne čitati lošu literaturu, svedenu na plošnu radnju, puke pustolovine i spletke!)

Emma je slična današnjem konzumentu instant sreće – ono što je ona vidjela u svojim sanjarenjima, to mi danas vidimo u svijetu sapunica, celebrity spektakla, fotošopa i ušminkanih selfija. Emma, uvjerena da će i njezin život postati zanimljiv poput avanturističkog romana, ulazi u sočne veze sa slatkorječivim zavodnicima iz visokog društva, no kićeni se zanosi brzo gase i tonu još gorču rutinu.

Marijanović u eseju stalno okreće perspektive, pa uspoređuje roman s knjigom Ericha Fromma Umijeće ljubavi. Emma je „pasivni recipijent“ ljubavi, a ne njezin (su)kreator. Još jedno dobro polazište za učenike i čitatelje! Prava ljubav ima dramaturgiju, ima oscilacija (od nade i ushita do razočaranja i obratno) dok je Emmina ljubav samo mondeno sredstvo za bijeg od ubitačne samoće i izolacije. Ljubav je u njenom životu sladunjavo razmahana, ali u njoj posve „impotentna“. 

Marijanović širi priču u društvenoj i sociološkoj sferi, objašnjavajući da je sirota sanjarka „obična“ žrtva društva i odgoja. Pa slikovito kreće čak od Aristotela koji je u svojoj Politici govorio o prirodnoj nejednakosti među ljudima – neki su predodređeni da budu slobodni i da vladaju, drugi (robovi) predodređeni su za fizičku tlaku kao „pametne životinje“.

Sada mijenjamo perspektivu doživljaja knjige, pa govorimo o neravnopravnosti klasa i spolova od davnina do danas. Emmu možemo preobraziti i u pozitivnu žrtvu, u pobunjenicu protiv pasivne uloge žene, svedene na ognjište i kućne dekoracije. U njezino doba ženi je bilo ograničeno obrazovanje, a to možemo komparirati s današnjim lošim općim obrazovanjem. Kao što su nekada za žene postojala tek neka „prikladna područja“, tako je i današnja opća kultura često svedena na brze tečajeve s praktičnom svrhom. To je siže Marijanovićeva eseja kojim se gđa Bovary pojavljuje kao žena koja pripada i svome i našem dobu. Samo ne pripada sebi. 

Čudnovati slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea ili problem skrivene Sjenke 

Po čemu je ova knjiga važna za današnjeg čitatelja, opet se pita Marijanović na početku interpretacijske ekspedicije. Zar dr. Jekyll nije slika i naše fanatične civilizacije ljepote, zdravlja i uspjeha – estetske kirurgije, neobičnih dijeta i drugih umjetnih „sladila“? Zamislimo da predajemo mladima onako kako Marijanović gleda ovo djelo. 

Možemo za početak staviti priču u ondašnji društveni kontekst, dati joj scenografiju i pokoji filmski kadar. Ugledni i bogati londonski liječnik, dr. Jekyll, nesretno je svjestan svoje ljudske nesavršenosti u otmjenoj i „napudranoj“ viktorijanskoj eri 19. stoljeća. Gentlemani s bijelim rukavicama i uštogljene dame fanatično se gnušaju niskih klasa punih sirovosti i nekulture. Dr. Jekyll želi uz pomoć čudnih droga podijeliti svoje biće na kreposno i grešno, odnosno želi sve svoje tamne strane inkarnirati u gospodina Hydea, u „neko drugo“ biće, u svoj neželjeni alter ego. Naizmjenično boravi u oba tijela uz pomoć halucinacija, no eksperiment se otima kontroli – impulzivni i sirovi Hyde postaje ozloglašeni londonski kriminalac koji agresivno zaposjeda i ličnost uglađenog Jekylla. Priča završava u autodestrukciji, poput romana Slika Doriana Graya Oscara Wildea.

Marijanović zorno ulazi u Stevensonov prikaz psihološke borbe između visoke naočite klase i poniženih ljudi „niskog soja“. No iza naočitih manira aristokracije, iza uštogljenih (prikladno „sračunatih“) emocija, kulja prikriveno zvjerstvo. Engleski lord koji jede u bijelim rukavicama i zgraža se zbog komadića prljavštine rugoba je iza svoje filtrirane vanjštine – krši bračne zavjete, zarađuje milijune beskrupulozno koristeći dječju radnu snagu, ponižava industrijske radnike i bešćutno kolonizira druge narode.

Otvaramo temu licemjerja, a to je, moramo priznati, svakome zanimljivo – otkrivanje tajne, igra lica i naličja, pronicanje u zamamno dvojstvo. Zar ne živimo u istom svijetu kao i dr. Jekyll?, upitat će se dobar nastavnik. I danas se, objašnjava Marijanović, visokorazvijene zemlje „rugaju“ siromašnima koje životare u zagađenim okolišima. Tenisice Nike, Iphone i druge lijepe stvari danonoćno proizvode djeca u azijskim i afričkim zemljama za nekoliko dolara dnevno. Brutalno naličje velikih razvijenih naroda! Primjera za dvoličnost je napretek. A kada pobrojimo primjere u širokom potezu, možemo zaći u djelo i sa introspektivnom kamerom.

Marijanović uspoređuje Stevensovovo djelo s Jungovom teorijom Sjenke koja je skrivena tamna komora svakog ljudskog bića. Ukoliko Sjenku potiskujemo, ona će nepozvana planuti i glasno potražiti svoja prava. Valja nam se povezati s njom, izbalansirati u sebi dobro i zlo, čak iskoristiti svoj demonski dio jer on počesto skriva najjače i najlucidnije dijelove našega bića. Po Freudu u nama se bore nagonski id, civilizirani ego i ambiciozni superego. Racionalno i divlje, demonsko i božansko stalno u nama plešu kolo koje ne treba prekidati, samo mu treba dozirati taktove.

Ako smo maštoviti, možemo sada skrenuti na razdoblje romantizma, na Sturm und Drang, na olujnu ljudsku narav što sjedinjuje svjetlo i tminu, rušilačko i genijalno, strastveno i kultivirano. Čovjek je čarobni organizam prepun nagona, tajni, kreacije i destrukcije. Inspiracija preuzima kormilo nakon Newtonove mehaničke i emotivno neutralne zbilje. Marijanović dobro poznaje i filozofiju koja mu je nepretenciozan začin glavnom jelu. 

Stranac koji nam je sve bliži

Stranac Camus Albert

Na pitanje zašto je ova tajanstvena knjiga važna za današnje vrijeme, Marijanović odgovara kako je Meursaultova apatija slična današnjem ravnodušju u uniformiranom svijetu Tehnopolisa. Slažemo se – u nama su zamrli autentičnost i egzotičnost, robovi smo rada, ali i tupe navike koja nam život pretvara u Sizifov posao, još mučniji u gužvama gradova.

U Veseloj znanosti Friedrich Nietzsche ističe upravo napor i muku kao nužne pogone za emocionalni rast i izgradnju ličnosti. Mi u carstvu virtualnih simultanih slika i agresivnih šarenih reklama vlastitu svakodnevicu, logično, vidimo u sivoj boji. Život nam je tmuran i dosadan, pasivno prihvaćamo njegovu nužnost i tješimo se tričarijama, kao što i Meursault besciljno niže svoje usputne zgode.

Na tragu Marijanovićevih analiza valja nam (iznova) pročitati vrhunsku knjigu Pascala Brucknera Neprestana ushićenost : Esej o prisilnoj sreći. Izvucimo barem ovaj citat: „Sreća je krhka ne zato što pada pod teretom zabrana, nego zato što se iscrpljuje čim uzme maha.“ Meursaultova izjava „otvorih se prvi put nježnoj ravnodušnosti svijeta“ nije mudrost nego tupo prepuštanje goloj inerciji života.

Ovo je dobar teren da se prisjetimo grčkih stoika i povučemo razliku između ravnodušnosti i mudrosti. Epiktet kaže: „Ne traži da se stvari događaju onako kako želiš, nego ih želi onako kako se događaju, pa će ti sve ići glatko.“ Ovo pomirenje za svijetom pretpostavlja nadilaženje muke i bola dok duša ne stekne imunitet za teška iskušenja. Dobra podloga za etičku raspravu!

No Marijanović otvara put za nadvaladanje besciljnosti, i to tumačenjem Camusova eseja Mit o Sizifu. Premda su ga bogovi osudili na kaznu podizanja istoga kamena, Sizif ima dvije mogućnosti – prezirati svoju sudbinu koju su mu nametnuli drugi ili prihvatiti besmisao kao svoj usud (što bi bilo slično onoj Nietzsheovoj izreci amor fati, odnosno Prihvati svoju sudbinu).

Marijanović u svojim raskošnim usporedbama spominje puzzle igru Tetris koja se pojavila 1984. godine i koju je nemoguće pobijediti, jer je ona progresivnija što igrač više gubi. No ljudi su ipak uživali u nadmetanju, kao što i Sizif, ma koliko mu „posao“ izgledao uzaludan, na koncu shvaća kaznu kao izazov za svoje jačanje i svijest o vlastitoj izdržljivosti. 

Zaključimo – Marijanovićeva knjiga Lektira za život puna je izazovnih poticaja za čitanje i razumijevanje lektire (knjiga uopće), vrvi zanimljivim primjerima koji nas atraktivno uvlače u književne teme. Klasične knjige autor uvjerljivo prikazuje svevremenima. Bilo bi dobro knjigu objaviti u znatno skraćenom izdanju – tada bi ona bila koristan, dostupniji esej i za nastavnike i učenike, neka vrsta živoga lektirnog krajolika. Nastava hrvatskog jezika mogla bi se pretvoriti u energični forum. Uz lektiru za život učenici bi tako razvili i život za lektiru.


* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta „Knjiga, čitanje i medijska pismenost u digitalnom dobu“ koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Branko Marijanović

Lektira za život

  • Beletra 10/2026.
  • 408 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789538594083
  • Cijena: 18.00 eur
  • Kupi knjigu!

Profesor Branko Marijanović predstavlja deset novih svjetskih klasika, među kojima je i jedan domaći. Nakon naslova 'Knjige koje (nam) mijenjanju život', Marijanović u knjizi 'Lektira za život' istražuje propisanu lektiru i preispituje kako klasična djela komuniciraju s ubrzanim, suvremenim svijetom. Pritom uvijek iznova argumentira svoj odgovor na pitanje - zašto čitati knjige u vrijeme elektronskih medija.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –