Iida Turpeinen : Sav taj veličanstveni život
Sav taj veličanstveni život, naslov romana Iide Turpeinen, zapravo je uspio opisni prijevod finske riječi Elolliset, izvornog naslova djela. Većina jezika, međutim, nema odgovarajući izraz za taj stari finski znanstveni pojam, koji obuhvaća sve živo u prirodi, nasuprot neživome, poput stijena, što je izazvalo podosta problema u prevođenju. Tako englesko izdanje nosi naslov Beast of the Sea, što može neupućena čitatelja odvesti u posve pogrešnom smjeru i navesti ga na pomisao da je riječ o pustolovnom romanu.
Sav taj veličanstveni život
Sav taj veličanstveni život (u prijevodu Borisa Vidovića, objavila Sonatina) počinje paradoksalno; počinje, naime, opisom kostura. Doduše, nije to običan kostur: u Prirodoslovnom muzeju u Helsinkiju, među mnoštvom drugih izložaka, nalaze se ostatci životinje koji nisu bijeli i čisti kao drugi, nego su prepuni oštećenja, „pukotina i napuklina“, kako se to u romanu kaže. No, njihova neobičnost proizlazi iz veličine koja se može mjeriti s onom dinosaura. Ipak, riječ je o mnogo „mlađoj“ životinji, koju natpis na pločici identificira kao Stellerovu morsku kravu. Ako za nju nikad niste čuli, to ne znači da nemate pojma o živom svijetu; Stellerova morska krava doista je malo poznata, između ostalog i zato što je riječ o vrsti koja je izumrla još u 18 stoljeću, samo 27 godina nakon što je otkrivena. I upravo u toj notici – koja doista i postoji u Priodoslovnom muzeju u Helsinkiju – krije se temelj priče koju mlada finska spisateljica Iida Turpenien započinje u svojemu iznimno zanimljivom debitantskom romanu.
Glavni lik romana tako postaje neobičan kostur izumrle životinje, a pripovijedanje je postavljeno paradoksalno i kreće se unatrag kroz vrijeme. Ipak, unatoč složenosti, roman je čvrsto i zanimljivo strukturiran. Ukratko, djelo pripovijeda o tome kako je golemi kostur završio upravo u tom muzeju, što se čini se kao savršeno dosadna tema – ali nije. Roman obuhvaća dugo vremensko razdoblje, od 1741. godine do danas, a taj je široki vremenski raspon vješto oblikovan. Umjesto linearnog pripovijedanja, radnja se razvija kroz nekoliko vremenski udaljenih, ali relativno kratkih razdoblja. Počinje u 18. stoljeću, nastavlja se kroz 19. i 20. stoljeće te završava u suvremenosti.
„Pravo“ pripovijedanje počinje potragom za životinjom kojoj je pripadao kostur u Helsinkiju. Godine 1741. na brodu kapetana Vitusa Beringa među članovima posade nalazi se i prirodoslovac Georg Wilhelm Steller. Svijet u kojem žive Bering i Steller bitno se razlikuje od našeg današnjeg: dio toga svijeta još je posve nepoznat, ne zna se točno gdje su „granice novoga svijeta“ i čovjek je svjestan da o svijetu koji ga okružuje zna vrlo malo.
No plemenita misija istraživanja koju predvodi Bering zapravo u sebi nema gotovo ničega plemenitog. Pomalo distancirano pripoijedanje uvjerljivo dočarava život na brodu, ali ekspediciju lišava čari koje obično prate memoare iz toga doba. Za razliku od, primjerice, slavnog dnevnika Charlesa Darwina i njegovih memoara Putovanje jednog prirodoslovca oko svijeta (The Voyage of the Beagle) iz 1839. godine, roman prikazuje svakodnevicu mornara i prirodoslovca u kojoj nema nimalo „romantike“. Nedostatak pitke vode, glad, loše građeni brodovi, skorbut, brojne druge bolesti i strah od nepoznatog – to je stvarna slika ekspedicije na Kamčatku.
Iako je u svojoj biti plemenito i proizlazi iz divljenja prema prirodi, istraživanje u sebi nosi i ključni element nasilja.
Postmodernistički aspekt romana sasvim je jasan: ne možemo sa sigurnošću znati kako su izgledala tadašnja putovanja brodom, no idealizirana slika moreplovca i prirodoslovca koji istražuje nepoznato daleko je od stvarnosti takvih ekspedicija. Iida Turpeinen, međutim, ne upada u zamku otkrivanja „prave istine“ o Beringovim putovanjima, nego vješto usmjerava pripovijedanje u smjeru drukčijem od tradicionalnog, ispreplićući, primjerice, „čisto“ pripovijedanje sa znanstveno-popularnim diskursom.
Autorica je, naime, roman pisala sedam godina, tijekom kojih je proučila sve dostupne historiografske izvore: od Stellerovih dnevnika, zapisa moreplovaca, brojnih memoara i biografija do suvremenih povijesnih djela i složenih prirodoslovnih spoznaja o nekadašnjem i današnjem životinjskom svijetu. Na temelju te opsežne građe gradi roman koji, unatoč znanstvenoj utemeljenosti, nikada ne prelazi u „čisto“ znanstveni diskurs, nego ostaje prije svega književno djelo.
Iako roman pripovijeda o stvarnim događajima, poput Beringove ekspedicije, u uvodu posvećenom otkriću Stellerove morske krave stoji: „Zamislite Beringovo more (...) Zamislite Beringovo more 1741.“ Izravno se, dakle, poziva na sudjelovanje čitateljeve mašte. Umjesto da mu se „servira“ nekakva „istina“, nudi mu se tek jedna priča o brodu Sveti Petar koji promaši kurs. U to vrijeme to nije teško – instrumenti za navigaciju tek se razvijaju – pa zbog velikih oštećenja broda, gladi i bolesti posade Bering mora pristati na nepoznati otok u današnjem Beringovu moru. Kapetan ubrzo umire od skorbuta, ne doznavši da će otok, baš kao i more, upravo po njemu dobiti ime.
Dug boravak na otoku omogućuje Stelleru, kojeg smatraju čudakom, da se posveti istraživanju. Najviše će ga se dojmiti susret s miroljubivim, druželjubivim i vrlo simpatičnim sisavcem golemih razmjera. Životinja će dobiti ime upravo po Stelleru, kojeg će duboko dirnuti povjerenje divovske morske krave. No gladni mornari na nenastanjenom otoku ubrzo će otkriti da je njezino meso vrlo ukusno. A to će morsku kravu kao vrstu sasvim doslovno stajati glave.
Steller je strastven prirodoslovac; on želi živi svijet oko sebe istražiti, „srediti“, klasificirati, opisati i objasniti. Ne treba smetnuti s uma kako je riječ o godini 1741.; Darwinova teorija evolucije udaljena je još gotovo čitavo stoljeće. Sam Steller je i doktor teologije, pa i prirodu shvaća prvenstveno kao dio Božjeg svijeta. Iako velik dio toga svijet još nije ucrtan na kartama i mnogo vrsta biljaka i životinja čovjek još ne poznaje, Steller to ne smatra problemom, nego izazovom: svijet je, naime, inteligibilan, razumljiv i uređen, a otkrivanje njegovih tajni prava je pustolovina duha. Njega ne muče postmodernistička pitanja poput: Postoje li uopće nekakva pravila po kojima se (živi) svijet ravna? Ako takva pravila i postoje, možemo li ih mi ljudi shvatiti?
Iako je Steller duboko uvjeren u spoznatljivost svijeta, tijekom boravka na otoku i istraživanja morskih krava pogađa ga posve neočekivana spoznaja. Čovjek naime tijekom istraživanja ne može ostati na distanci i samo promatrati premet svojeg istraživanja. Da bi doista shvatio morsku kravu, prirodoslovac mora vidjeti njezine organe, izmjeriti ih, promotriti njezine kosti. Ukratko, da bi je istražio, životinju mora ubiti; spoznaja svijeta više ne funkcionira kao grčka theoria. Iako je u svojoj biti plemenito i proizlazi iz divljenja prema prirodi, istraživanje u sebi nosi i ključni element čovjekova nasilja nad predmetom istraživanja.
Upravo je ta Stellerova spoznaja prvi u nizu paradoksa na kojima se temelji roman. Steller odjednom postaje svjestan proturječja u odnosu između čovjeka znanstvenika i životinje koju proučava, premda dotad u tom odnosu nije vidio ništa problematično. Tijekom vremena taj će odnos postajati sve složeniji, otvarajući nove paradokse.
Čovjek počinje uviđati da je upravo on odgovoran za nestajanje nebrojenih životinjskih i biljnih vrsta te da je Homo sapiens samo jedna od životinjskih vrsta, a ne biće nadmoćno svim ostalima.
U drugom dijelu romana, koji se odvija 1859. godine, morska je krava već izumrla. Točnije, istrijebljena je. Kako se u romanu kaže, „u jezik ulazi nova, užasna riječ: izumiranje, extinction“. Čitava populacija Stellerovih morskih krava zbrisana je s lica Zemlje samo 27 godina nakon što je Steller otkrio tu životinju. Moreplovci koji su lovili vidre zbog njihova skupocjenog krzna istrijebili su morske krave zbog mesa i masti. No, budući da je riječ bila o sisavcima teškim nekoliko tona, za prehranu im je bilo dovoljno ubiti tek nekoliko jedinki. Ipak, čovjek je istrijebio čitavu vrstu – i u tome leži drugi paradoks njegova odnosa prema prirodi. Sada ubija životinje i dovodi čitave vrste do istrebljenja jednostavno zato što mu to u određenom trenutku najviše odgovara. Divljenja prema prirodi više nema; ona je tek izvor profita, tada baš kao i danas. Paradoks se zaoštrava.
No neki su ljudi barem djelomice svjesni onoga što se događa, pa se ostatak romana bavi pronalaženjem kostura Stellerove morske krave i njegovim dopremanjem u Helsinki – kad već nije moguće doći do žive životinje. Dok prvi dio romana prati Stellera i njegov odnos prema živoj životinji, u drugom Johan Hampus Furuhjelm, guverner Aljaske, pokušava nabaviti kostur istrijebljene vrste. Treći dio opisuje sastavljanje kostura kako bi se mogao izložiti. Taj posao vodi helsinški profesor zoologije von Nordmann, no ključnu ulogu ima njegova asistentica Hilda Olson, koja se bavi crtanjem životinja i njihovih kostura.
Zanimljivost tih dvaju dijelova romana jest pomak iz muške perspektive, koja prevladava u priči o Stelleru, prema ženskoj. Iako pripovijedanje ostaje u trećem licu, u središte priče o kosturu najprije dolazi Constance, sestra guvernera Aljaske, a zatim Hilda Olson. Upravo te dvije žene razvijaju poseban odnos prema kosturu i imaju ključnu ulogu u njegovu sastavljanju, premda su u samom istraživanju potisnute u drugi plan samo zato što su žene.
Ta se promjena u likovima može tumačiti na više načina. Prva se nameće ideja o ženskoj povezanosti s prirodom, snažnijoj i drukčijoj od muške, jer u sebi ne sadrži element nasilja. U tom su smislu osobito zanimljivi prizori u kojima se Constance s nježnošću i pažnjom odnosi prema prepariranim životinjama iz zbirke svojega brata. Ona mazi i miluje prepariranu gusku te je na neki neobičan i paradoksalan način time vraća u život. Constance i Hilda Olson – koja je doista postojala i bavila se crtanjem, ali je njezin važan doprinos zoologiji priznat tek nedavno – tako suptilno utjelovljuju mogućnost drukčijeg odnosa prema prirodi. U tome se krije i četvrti stupanj početnog paradoksa, koji se možda ipak može preokrenuti.
Peti i posljednji stupanj paradoksa odnosa čovjeka i prirode odvija se u suvremenosti. Dok roman završava ondje gdje je i započeo, u Prirodoslovnom muzeju u Helsinkiju, čovjek počinje shvaćati da je upravo on odgovoran za nestajanje nebrojenih životinjskih i biljnih vrsta. Istodobno postaje svjestan da je Homo sapiens samo jedna od životinja, a ne vrsta svima drugima superiornija. Steller je stajao pred morskom kravom i pokušavao je podragati – što mu je ona i dopustila – no bio je svjestan da su i on i krave dio jednog te istog svijeta. No jaz između čovjeka i prirode, koji je prirodoslovac tek naslutio, s vremenom se produbio do neslućenih razmjera, očitujući se u čovjekovu nesmiljenom uništavanju prirode. Danas, međutim, čovjek ponovno počinje uviđati da je i sam njezin dio.
U tom je smislu roman Sav taj veličanstveni svijet angažirana književnost u najboljem smislu te riječi. Danas se o ekološkoj problematici mnogo piše. Tako, primjerice, izniman roman Richarda Powersa Iznad svega, koji se obično svrstava u spekulativnu fikciju, postavlja biljke iznad čovjeka u svakom smislu, dok je „klimatska tetralogija“ Maje Lunde velik dio popularnosti stekla možda više zahvaljujući šokantnom distopijskom pristupu odnosu čovjeka i prirode nego književnoj vrijednosti samih romana. Djelo Iide Turpeinen znatno je složeniji i intrigantniji tekst, koji vremenski raspon od nekoliko stoljeća povezuje razvijanjem paradoksa potrage za nekad živom životinjom na temelju njezina kostura. Sama Stellerova morska krava pritom izrasta u složenu, višeznačnu metaforu odnosa znanstvenika, čovjeka općenito i „svega tog veličanstvenog života“.
Iako počinje i završava kosturom goleme izumrle životinje, u romanu ne prevladava mračan ton. Ispreplićući „čisto“ pripovijedanje s kraćim ulomcima znanstvenog diskursa otisnutima kurzivom, djelo na postmodernistički način proširuje početnu temu. Iida Turpeinen uspijeva napisati dojmljiv roman koji čitatelja tjera na razmišljanje. A ako se zamisli – baš kao Steller 1741. godine pred morskom kravom – možda će i sam pronaći drukčiji odnos prema prirodi. Na takvu ga promjenu možda ne može potaknuti sama priroda, ali književnost može.
Sav taj veličanstveni život
- Prijevod: Boris Vidović
- Sonatina 07/2026.
- 248 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789538400483
- Cijena: 19.90 eur
- Kupi knjigu!
U svom romanu prvijencu 'Sav taj veličanstveni život' Iida Turpeinen vodi nas u uzbudljivu pustolovinu koja premošćuje stoljeća i kontinente, u potragu za čudesnim stvorenjem čiju će nam sudbinu ispričati živopisni likovi. Roman je dirljiva oda prirodi i njezinu stvaranju, ali i duboko poniranje u posljedice ljudskih ambicija. Pitajući se možemo li ikada oživiti ono što smo u neznanju uništili, Turpeinen ispisuje čarobnu posvetu čudu života i poziva nas da svijet oko sebe počnemo gledati nekim novim očima.