Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 03.12.2008.

Marinko Koščec : Centimetar od sreće

Peti roman Marinka Koščeca "Centimetar od sreće" možemo nazvati posttranzicijskim romanom koji ne popisuje stvarnost, već je problematizira i nadograđuje, prije svega u smjeru futurizma i distopije kojom nas baca u nimalo svijetlu i vrlo apokaliptičnu budućnost koja nije ništa drugo do malo pojačana sadašnjost. S druge strane to je i studija pojedin(a)ca koji ima peh živjeti u dvostrukoj tranziciji – onoj koja se događa istočnoeuropskim zemljama i onoj koja se tiče čovjeka kao bića koje je uvijek u tranziciji koju nazivamo život.

Roman započinje slikom čovjeka i galeba, usputnom konstatacijom kako je i sunce prešlo na neprijateljsku stranu, vrlo gustim opisom kolapsa ili postkolapsa koji više nikoga ne čudi, da bi se potom vratio u znakovitu godinu 1990.  To je godina kad su se četiri glavna lika (Rolo, Kix, Maša i Taša) našla negdje na Zapadu na postdiplomskom studiju, kao stipendisti iz tranzicijskih zemalja, "razmontirani kao i njihove zemlje". Među njima se razvijaju prijateljski, cimerski, ljubavnički i ini odnosi, no to je uvod u ono što se s njima događalo poslije, naredna tri desetljeća.

U naizmjeničnim krhotinama njihovih života, u tim tragičnim pojedinačnim tranzicijama, ugrađeno je mnoštvo "stvarnosnih" elemenata i neuralgičnih točki s kojima se susrećemo svakodnevno, iako sve njihove posljedice još nismo doživjeli. Rolo je sudjelovao u ratu, Kix se upleo u korumpiranu i mafijašku politiku, Maša je žrtva karijerizma i korporacija, Taša bezuspješno nastoji zadržati nešto od primarnih emocija koje više nikome ne znače ništa, uglavnom svi će potpuno degradirati vlastite osobnosti.

U odličnom kadriranju sudbina četiri lika sa zajedničkom inicijalnom situacijom, Koščec vrlo vješto čini ono što je činio i u ranijim romanima – ispisuje male psihološke studije, sarkastično razlaže svoje junake na sastavne dijelove vlastitih želja, ambicija i strasti osuđenih na propast i vješto manevrira promjenama pripovjedačkih pozicija.

Ono što njegov roman čini možda čak i angažiranim, a definitivno prozom zabrinutog i zgađenog pojedinca, svakako je pozadina na kojoj se odvijaju unutarnje tranzicije njegovih likova. To je pozadina u kojoj su do granica namjernog pretjerivanja popisani i problematizirani svi prijeteći užasi svakodnevice i onoga u što se ona jedino može razviti. Gotovo da i nema teme koja u brojnim mini esejima kojima je premrežen ovaj roman nije dodirnuta – od ptičje gripe do prijetećih ekoloških katastrofa, od apsurdnog razvoja farmaceutske indrustrije do dnevnih listova koji se povlače na internet, od nagovještaja prirodnih katastrofa do uvriježenja koncepta neznanja, od apsurda korporacija do šverca organa, vjerskih sekti i narkobandi, kao i pornografije u svim vidovima.

Koščecov je futurizam, naime, slika opustošene zemlje,  apokalipse u kojoj su se «ljudi masovno počeli predavati», što njega kao pripovjedača ipak ne priječi da svemu skupa doda i blagu (crno)humornu notu, parodira zbilju i literaturu, klasične podjele na zapad i istok i sve upakira u globalno ruho.   

Baš kao i njegov Rolo, čovjek s galebom s početka romana, Koščec je majstor "začinjavanja" - apokaliptična slika svijeta i studija propadanja pojedinca i društva izvedena je elegantnim stilom, brojnim stilskim promjenama, aluzijama na knjige i filmove (ne, nije to samo Houellebecq kojeg će mu se najčešće pripisivati!).

Veliki vremenski skokovi, kao i nagla ubrzavanja događaja, gomilanje građe prema namjernim viškovima, sve su to usklađeni i promišljeni postupci iznimnog pripovjedača koji je ovim romanom - snažnijim i provokativnijim od prethodnih - doista potvrdio svoje mjesto jednog od najkompleksnijih i najkompletnijih suvremenih domaćih prozaika.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –