Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 15.01.2009.

Marinko Koščec : Pokušavam se čitateljeve intime dokopati mimo zakona tržišta
Održava se
01.01.1901.

Marinko Koščec nedavno je objavio svoj peti roman ''Centimetar od sreće'', koji bi se u odnosu na njegove prethodne romane, nagrađivane i u kritičkoj recepciji dobro prihvaćene, mogao označiti kao najambiciozniji, i na strukturnom i na sadržajnom planu. Oslikavajući blisku budućnost i vraćajući se u nedavnu povijest, Koščec je obuhvatio gotovo čitavu sliku svijeta ispripovijedanu kroz živote četiriju glavnih likova Rola, Kixa, Maše i Taše. U tom svijetu dominira netolerantni pragmatizam, kolektivna amnezija, društvo neznanja, kontrolirano zaglupljivanje, imperativ ugode, i to više-manje podjednako i na Zapadu i u zemljama koje možemo prepoznati kao tranzicijske. Koščec je dao mogući scenarij razvoja procesa koje prepoznajemo oko nas, s tim da u njegovoj interpretaciji nema ni najmanjeg mjesta za optimizam.    

Barbara Matejčić : Smatrate li svoj roman antiutopijom, distopijom ili možda kakotopijom?

Marinko Koščec : Roman tek na kraju ima malo pomaknuti produžetak u budućnost, ali ostatak nije nimalo distopijski ili koji god negativni predznak htjeli tome dodati. Naprotiv, blisko prati stvarnost, istinu našeg pojedinačnog i kolektivnog života, samo su neke stvari naglašene, destilirane iz istine u većoj mjeri nego što ih ona sadrži, kako bih bio u stanju opisati njen puni opseg. Kretao sam se blizu pojava koje obilježavaju ovo vrijeme i zbog toga roman ne doživljavam kao neku apokaliptičnu viziju, kojom plašim čitatelje onim što je negdje daleko u mašti.

Na koncu, i ta je budućnost spojena s tematikom koja je gotovo dominantna u sadašnjosti, a to su problemi vezani uz zdravstvo, energetiku, ekologiju, nefunkcioniranje ekonomije… To su sve pitanja o kojima odbijamo misliti i zapravo ih ne možemo ni primiti na dušu, jer kao pojedinci na njih nemamo odgovore niti nešto bitno možemo riješiti.
     
Istina je da društvo u toj budućnosti slično funkcionira kao današnje, samo radikalnije. Zbog čega Vam je onda ipak trebala projekcija budućnosti civilizacije?

To je ''spojeno vrijeme'', budućnost o kojoj sam pisao već na neki način živimo, iako naravno nije baš takva kakvu sam ju opisao. Nije mi ni bila namjera da pogodim kako će se točno stvari razvijati. Da jest, ne bi se u romanu raspala Europska Unija jer ne vjerujem da će se realizirati takav scenarij, barem ne tako skoro. Slični fenomeni i tragovi onima iz romana mogu se iščitati u našoj sadašnjosti, koja je jedva malo manje radikalna od budućnosti iz moga romana. Kao što sam pišući u prethodnim knjigama od današnjem svijetu karikirao, pokušavajući stvarnost prikazati  'istinitijom od istine'', tako je i budućnost samo malo istinitija verzija sadašnjosti.  
 
Takva budućnost nije rezultat nekog sistema nametnutog odozgo – kao što je to često u antiutopijama – već iznutra, od samih članova društva.

Da, ne radi se o nekoj zavjeri, o središtima moći koji vuku konce i drže ljude u zabludi. Naprosto živimo u kaosu, rasulu, odumiranju duhovnosti i intelekta, pojednostavljenju i banalizaciji i, konačno, sebičnom odbijanju da se sagledavaju stvari dugoročnije od jedne generacije. Ne samo da živimo u odsutnosti boga, nego i u slijeposti onih koji imaju moć utjecaja ili makar ublažavanja posljedica, ako već ne mogu naći sustavna rješenja.

Bojite li se ipak da bi roman moglo vrijeme učiniti neaktualnim, da će iz povijesne perspektive djelovati satirički?

Razmišljao jesam o tome kako će to biti kada dođe vrijeme koje opisujem, ali moje temeljno zanimanje iako nije bilo ispisati proročanske vizije ili  povijesne istine, već iščitivanje i tumačenje simptoma stanja svijesti u ovom vremenu ili onog što je u opticaju u kolektivnom prostoru, a mi to ne možemo percipirati jer je puno jače od nas. Nisam htio pisati tzv. stvarnosnu prozu, društvene freske ili zapise o vremenu, iako je tekst vrlo usko vezan uz bivanje u vrlo prepoznatljivom vremenu i prostoru. Težišta su mi ipak, mimo sadržaja, u jeziku, formulaciji, literarnom izrazu. Roman je ''književna izjava'' i ne pretendira na istinu pa se nadam da će se tako čitati i za 15, 20 godina.

Zašto ste odlučili staviti svoje likove u neimenovane sredine? Potencira li se time teza da bijeda ljudskog postojanja ne proizlazi iz određenog društvenog sistema ili zemljopisnog položaja, već da je donekle ravnomjerno raspršena po svijetu?

Problematike se ipak donekle razlikuju u različitim dijelovima svijeta i priče četiriju likova donose svoju verziju slike tijeka povijesti, civilizacije i kulture kroz nekoliko desetljeća i na različitim predjelima, iako svaki od tih scenarija cilja zemlje koje možemo zvati tranzicijskima i koje su na razmeđu Istoka i Zapada. Te slike jesu komplementarne, one su varijacije istog, ali ipak nisu identične.

Tranzicija je jedan od lajtmotiva romana, i u onom pojedinačnom smislu života kao osobne tranzicije kroz koju svi neminovno prolazimo od rođenja do smrti, i u kolektivnom smislu spektra pojava koje dijele različita društva. Utoliko nije presudno radi li se o Hrvatskoj, Slovačkoj ili Bugarskoj, iako možemo prepoznati mnoge sindrome koji pogađaju Hrvatsku. Željeno odredište tih četvero likova je Zapad, u koji gledaju kao u ideal kojemu bi se htjeli primaknuti, ali primičući mu se ne nalaze nužno blagostanje, barem ne u smislu duhovnog procvata ili sreće. A upravo tranziciju percipiramo kao proces koji bi nas trebao dovesti do sreće.

Kojim god putem krenu ti likovi, gdje god ih tranzicija odvede, ne nailaze ni na što dobro, niti jedna opcija spasa im nije otvorena. Naslućuje li se na kraju ipak mogućnost gotovo kršćanskog pomirenja sa samima sobom u vidu odustajanja od otpora?

Taj kršćanski obrat je zapravo ironičan. Ljudi koji pristaju na takvu vrstu blagostanja ili sreće su zapravo potpuno odustali od sebe i predali su se. Oni su odljuđeni, kao automati u službi Zapada koji ih je kolonizirao i sveo na puku funkcionalnost. To je naše konačno odredište – da se stavimo u funkciju sistema i pri tome pobacamo sve što je suvišno, što je izvan društvene pragmatičnosti i što ne proizvodi dobit.

Književnost je vrlo visoko na popisu suvišnih stvari. Žao mi je što nisam previše optimističan, ali u svoju obranu mogu reći da ne mislim da je sreća nemoguća i da se svima nužno događa slična razina nesreće kao mojim likovima. Ali isto tako, mislim da se nemamo previše čemu nadati i da ovo što živimo nije tek faza.

Ni u romanu se ne nazire mogućnost da će na ruševinama starog svijeta nastati neki novi, bolji.

Teško mogu zamisliti vrijeme u kojem će sve ovo današnje izgledati kao trenutak slabosti u evoluciji čovječanstva. Ne vjerujem da slijedi neka revitalizacija ili renesansa.

Je li u tom smislu znakovit detalj da jedan od likova izučava svetog Augustina, koji je propovijedao da ni jedan naš napor nije dovoljan da bi se steklo spasenje?

Uz svetog Augustina možemo povezati i dimenziju seksualnosti, koja je jedna od ključnih odrednica sreće, odnosno vlastitoga pozicioniranja u odnosu prema sreći. Seksualnost je toliko sveprisutna da mi ju je bilo teško ne tematizirati, odnosno ne ironizirati, smještati ju u kontekste u kojima joj prividno ne bi trebalo biti mjesto, kao što je to bilo u svijesti svetog Augustina.

Što kažete na Brucknerovu tezu da je kritika tržišne religije isprazna koliko i ono što osuđuje?

Što god napravimo da bismo promijenili svijest malo je manje isprazno nego da nastavimo i dalje kao do sada. Čini mi se potrebnim napadati ono što mi smeta, i to mi je važna motivacija za pisanje. To je vrsta napada na ono što mi izaziva nelagodu, u čemu ne želim sudjelovati ili čega se ne osjećam dio. Motivacija je prvenstveno intimna, i obračunavam se u pisanju i s vlastitim slabostima, ironiziram svoj položaj, a onda se to prelijeva i u vanjski svijet koji se tiče šire sredine.

Možda je u ovom slučaju besmisleno jadikovati zbog diktata tržišta, ali nisam siguran ni da moramo pitomo pristati da radimo ono što tržište od nas zahtjeva. Postoje načini na koje se možemo oduprijeti. Osobno pokušavam ne ignorirati tržišne zakone, ali im se ni ne podređujem. Na primjer, nije mi degutantno da knjiga funkcionira kao tržišni objekt i da ima svoju materijalnu vrijednost, ali kao pisac se ne moram služiti nekakvim propagandnim manipulacijama i trikovima ne bi li dignuo prašinu oko sebe i postao pojava na tom tržištu. Pokušavam se čitateljeve intime dokopati mimo tržišta.
 
Ako je ''Wonderland'' bio ''obračun'' s akademskom zajednicom, ''To malo pijeska na dlanu'' s intimnom sferom, s ''Centimetrom od sreće'' ste zahvatili totalnu sliku.

''Centimetar od sreće'' je sasvim sigurno šire ''naciljan''. Možda je glavni razlog za to upravo potreba za suprotnim od prethodnog romana, ''To malo pijeska na dlanu'', gdje sam vrlo usko fokusirao dvoje ljudi i njihov odnos. Ovaj put sam otišao u drugu krajnost i zamišljao panoramske poglede na zbivanja na planetu kroz nekoliko desetljeća. Jednostavno imam potrebu mijenjati optike i pristupe.   

Ismijavate li kroz lik Snepi aktiviste ili možda cijeli antiglobalistički pokret?

To nisu nužno moji stavovi. Snepi sam htio prikazati onakvom kakvima se percipiraju ljudi slični njoj, koji su egzaltirani oko borbe za neke, u ovom slučaju, ekološke ciljeve, dok ostali na njihove napore odmahuju rukom i smatraju ih marginalcima koji nemaju pametnijeg posla.

Roman se ipak ne čita kao antiglobalistički ili antikapitalistički, već kao dijagnoza čovjeka čije dionice na nekoj imaginarnoj burzi čovječnosti sve manje vrijede.

Roman je odraz moje skepse prema takvim stvarima, prema aktivizmu ili pozitivnom razvoju situacije s kojom nismo zadovoljni.

Onda nam preostaje TBF-ovsko pitanje: ima li nam pomoći?

Ta pjesma je dobar primjer, jer je unatoč smaku svijeta koji najavljuje vesela i čovjek cupka slušajući ju. Taj mi je pristup blizak, jer teško pišem jednoznačno i smrtno ozbiljno čak i kada izričem neke teške dijagnoze, kada se bavim morbidnostima ili pišem iz vizure nekog tko je pesimističan, depresivan i ne vidi da bi mu se uopće nešto pozitivno moglo dogoditi. Imam potrebu i to karnevalizirati, prožeti smijehom.

Uostalom, što god da nam se dogodi, uvijek nam ostaje mogućnost da se tome nasmijemo. Zbog tog smijeha ''Centimetar od sreće'' nije do kraja mračan i volio bih da se čitatelji zabavljaju čitajući ga kao što sam se ja zabavljao pišući.


( Intergralna verzija razgovora prvotno objavljenog u Vjesniku )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –