Zoran Ferić : Balada o sretnoj osobi
Ne znam koliko je književno ili na koji drugi način opravdano pokrenuti zasebnu biblioteku sabranih djela živućeg, k tome i recentno aktivnog pisca, no V.B.Z.-ovo pokretanje biblioteke „Sabranih djela Zorana Ferića“, kao nekoga tko je živ i autorski aktivan, ne predstavlja novinu u literaturi: sjetimo se samo silnih bibliotečnih projekata kvantitativno skromnog opusa Dragutina Tadijanovića (o kvaliteti bi se također dalo). Pa ako se moglo i može s nekoliko desetaka jednih te istih pjesama reizdavanih poput kavanskih hitova koje je redom obradio Lemmy Kilmister domaćeg folka Duško Kuliš, što onda ne bi i s opusom koji je brojem stranica (više nego brojem naslova) pozamašan, makar nije zaključen i makar je, ne znam da li specijalno za tu prigodu, obogaćen najnovijim romanom "Balada o sretnoj osobi" – „skandinavski“ opsežnom pričom o provinciji i predrasudama, jednom od mnogih ispričanih ne samo u domaćoj literaturi.
Neka vas materijalni podaci o knjizi ne zavaraju: tridesetak preostalih stranica rezervirano je za iscrpan pogovor koji potpisuje Jagna Pogačnik, a koji detaljno, mada uz ponešto pristranosti, rekapitulira piščevo stvaralaštvo unatrag trideset godina, kojim je povodom biblioteka i pokrenuta. Trideset je godina prošlo od izlaska autorove debitantske knjige, zbirke priča „Mišolovka za Walta Disneyja“ (1996.), a razmislimo li podrobnije o ponešto pristranosti kojom Pogačnik komentira Ferićev opus, taj nam se čitalački odmak ne čini problematičnim, budući apsolutna objektivnost izvan matematičkog dokaza nije izvjesna. Uostalom, o kakvoći i kolikoći „prijateljskog“ u recepciji djelâ pojedinih suvremenih autorica i autora, a osobito o kakvoći i kolikoći marketinškog aspekta u istoj, dalo bi se razglabati na način da nam se svaki pozitivni odmak od težnje k apsolutno objektivnom, kada je Ferićev opus posrijedi, čini bezazlenim.
No kada već spominjem pogovor koji prokušane Ferićeve obožavaoce podsjeća, a one nove ili potencijalne uvodi u njegov opus započet spomenutom zbirkom te „Anđelom u ofsajdu“ (2000.), skrećem pažnju na dio koji se tiče zabilježenog recepcijskog pomaka Ferićeva djela, uza što vežemo i ne tako davni „slučaj Vrisak“, koji je dio publike na društvenim mrežama potaknuo pozabaviti se ponovnim vrednovanjem, pa i mogućim (pre)vrednovanjem autorova dosadašnjeg autorskog materijala. Ovaj put ne ulazeći u meritum kojega se Pogačnik dotiče (rekao bih da je pogovor polemički poticajan), radije ću parafrazirati kritičarkinu opasku glede povijesti napada kojima je Zoran Ferić bio izložen.
Prije Vriska ti su napadi dolazili gotovo isključivo zdesna (osobito u vrijeme preispitivanja, a zatim beskrupuloznog rušenja cjelovite kurikularne reforme oko 2015. godine), da bi u posljednje vrijeme, u prvom redu na društvenim mrežama, Ferić bio izložen kritici progresivnih krugova. Je li tome doista tako ili nije, svakome ostavljam ponaosob na zaključak, pritom vjerujući da bi roman o kojem je ovdje riječ, ne prođe li ispod recepcijskih radarâ, mogao izazvati efekt buran koliko i nakon rečenog festivala u Rijeci, odnosno promocije romanâ Dore Šustić i samoga Ferića.
Što se pogovora tiče, osobno sam zaintrigiraniji za konstataciju o vremenu kada je, parafrazirat ću, kritika još postojala, čime je implicirano da kritike danas nema. Pa se nameće pitanje što je onda sve ono što Pogačnik radi i znači li to da je portal u čijem je uredništvu puki višak u medijskom prostoru. Ako mene pitate, Pogačnik jest u prvom redu kritičarka, „Kritika h,d,p,“ jest važan portal, a parafraziranu opasku sklon sam prihvatiti kao „grešku u koracima“ kakvu i koju svi s vremena na vrijeme počinimo. Osim, naravno, onih koji je ne počine: ne zato što su predestinirano bezgrešni, već zato što ili ništa ne rade, ili su vlastitu moralnu superiornost nepogrešivo lišili samokritičkog aspekta. Potonje je, više od ičega, pitanje i problem društvenih mreža, virtualne „ničije zemlje“ u kojoj, ali samo navodno, svi sude i svima može biti suđeno.
Suština egzistencije male zajednice
Balada o sretnoj osobi
Radnja se romana odvija u razmjerno nedavnoj prošlosti, u gradiću na sjevernojadranskom otoku (Rabu), što možemo promatrati nastavno na ranije dijelove opusa (kao npr. u romanima „Smrt djevojčice sa žigicama“ i „Na osami blizu mora“). Njezine su protagonistice Nataša, defektologinja iz Zagreba koja je u svojim pedesetim godinama, i Zuzi, dvadesetdevetogodišnjakinja s Downovim sindromom koja je većinu svog života provela zatvorena u roditeljskoj kući. Nakon smrti Zuzine majke Urške (otac je umro ranije), Nataša preuzima brigu za Zuzi, no njezina dobrohotna odluka, iz više razloga, nailazi na cinizam, pa i osudu otočke mikrozajednice.
Skrb za osobu s poteškoćama doskora eskalira u sukob koji čitateljima razobličuje lažni moral, ne ostavljajući prostor za kompromisnu perspektivu usprkos raspletu koji se na prvo čitanje doima optimističnim. Inzularnost Ferićeve proze, determinirana mjestom radnje, pritom se ne doima kao „semantička inzularnost“ kakvu naprimjer nalazimo u prozi Renata Baretića ili poezije Andrijane Škunca, oboje, nažalost, odnedavno pokojnih.
Naime ferićevska inzularnost, barem u ovom romanu, sinoniman odnos primarno razvija s rečenim lažnim moralom iz kojega djelomično proizlazi arhetip o provinciji (znatno utemeljen u zbilji, dodao bih). To ne znači poricanje lažnog morala u većoj sredini, npr. u Zagrebu kao manje-više jedinoj takvoj u zemlji, već nemogućnost njenog prikrivanja pred trećom stranom, budući da u maloj sredini svatko svakoga i svi sve znaju, pa red ili distorzija koji iz takvog odnosa proizlaze tiču se svima znanog „slona u sobi“. Prešućuje se ono što se prešućuje da bi postojeći red ostao sačuvan, a komentira se ono, onako i onoliko da bi se treću stranu – od strane zajednice ocijenjenu kao onu koja uzrokuje distorziju – stavilo pod kontrolu. U tom smislu govorimo o još jednoj priči o, nastavno na pogovor Jagne Pogačnik, malim uzrocima i velikim posljedicama, što podjednako funkcionira u svim mikrosredinama, neovisno o njihovu geografskom okolišu. Uostalom, sjetimo se svjetski poznatih literarnih primjera kao što su romani „Ubiti pticu rugalicu“ Harper Lee i „Gradić Payton“ Grace Metalious.
Takav okoliš, kao tlo pogodno za diskriminatornu praksu svih mogućih i nemogućih vrsta, rezultira primjerima kakve nalazimo i u izvanliterarnoj zbilji (poput slučaja Dragutina Jagića iz Belog Manastira), s tim da šok lokalne zajednice po „otkriću“ zatočene osobe samo potvrđuje sramotnu spregu kolektivnog licemjerja i „slona u sobi“. Naravno, Ferić čitavu stvar s punim pravom proširuje na (ne)namjernu (ne)djelotvornost institucija, pa svaka mračna tajna, uvrštena u kategoriju „rekla-kazala“, ostaje u domeni kućnih ili komšijskih tračeva uz kavu i bisku. Ako bi tko i pokušao nešto poduzeti, čak i ako ne alarmira institucije i medije, sva je prilika da će trajno izgubiti povjerenje ostatka zajednice čija je harmonična egzistencija odavno uzjahala sobne slonove. Pripovjedačeve opservacije pritom nije pošteđena ni institucionalna politika, i to neovisno o svjetonazorskom predznaku, što također može doprinijeti nezadovoljstvu dijela čitalaca.
Kada je dakle o suštini egzistencije male zajednice riječ, da parafraziram pjesnika francuskog simbolizma Stéphanea Mallarméa, promjena vlasti nikad neće ukinuti slučaj. Drugim riječima, u mjestu se radnje mijenjala vlast, ali ne i klima: klasni, intelektualni ili koji treći ekskluzivitet – u onim sferama koje bi trebale podrazumijevati širinu, pa i općenitost – vrlo će teško postati inkluzivan, u mjeri u kojoj inkluzija ne predstavlja pozu, već zbiljski napredak. Ili ako hoćete, vlast u mjestu radnje ne libi se „trgovati“ isključivo u svoju korist, a na štetu najranjivije pripadnice društva iz kojeg proizlazi.
Razglabamo li o kontinuitetima Ferićeva opusa, tada s uma ne možemo smetnuti porodično kao pitanje koje je u jedno od središnjih definitivno prometnulo autorovo ponajbolje djelo – „Putujuće kazalište“ (2020.), autofikcijski roman s pozamašnim udjelom autobiografskog koncentrata, upućenijim će poznavaocima apostrofiranog opusa poslužiti kao mogući ili kao jedan od orijentira značenjskog iščitavanja „Balade o sretnoj osobi“, u kojoj se na trenutke čini da sretna može biti jedino Zuzi, kojoj kolektiv nije namijenio ponešto od iluzije vlastite sreće.
Kada je o suštini egzistencije male zajednice riječ, da parafraziram pjesnika francuskog simbolizma Stéphanea Mallarméa, promjena vlasti nikad neće ukinuti slučaj. Drugim riječima, u mjestu se radnje mijenjala vlast, ali ne i klima: klasni, intelektualni ili koji treći ekskluzivitet – u onim sferama koje bi trebale podrazumijevati širinu, pa i općenitost – vrlo će teško postati inkluzivan, u mjeri u kojoj inkluzija ne predstavlja pozu, već zbiljski napredak.
Pa ipak, Zuzin ulazak u novu porodicu potaknut će gdjekoju poželjnu korekciju, napose onu između Nataše i sina joj Vedrana, „vječnog studenta“ koji na godine koje ga stižu odgovara garfieldovskom lijenošću (jasno je da mislim na mačka koji je mrzio ponedjeljak, ne na u atentatu ubijenog dvadesetog američkog predsjednika). Vedranov preobražaj, detalje dakako ne smijem otkriti, podsjetit će ili pak uputiti na, ne samo načelnu, recipročnu blagodat inkluzije, čak i uslijed niza neprilika koje će „potpisati“ stanovnici gradića, prethodno gluhih i slijepih na spomenutu četvrt stoljeća dugu Zuzinu izolaciju. Izoliranost o kojoj je riječ Zuzina majka na samrti Nataši opravdava istim razlogom kojim je opravdavan i slučaj iz Belog Manastira – strahom od poruge koje Zuzi, nakon što je Nataša preuzela skrbništvo nad njom, neće biti pošteđena.
U diskriminatornoj praksi, a jedna je time obilježena epizoda osobito potresna, ponekad će pritom prednjačiti odrasli (npr. Natašin susjed barba Ico), a ponekad djeca. Sam spomen epizode sugerira ulančanost priča u romanesknu cjelinu – čega su Ferićevi redoviti čitatelji od ranije svjedoci – makar bismo ovdje radije govorili o konzistentnijoj fabuli, usprkos digresijama koje za svrhu u prvom redu imaju rekonstruirati Natašinu prošlost te ulogu na otoku (od odnosa s bivšim suprugom Mladenom, pa do razvrgnutog prijateljstva sa socijalnom radnicom Katom Baumgarten). Svaki od tih odnosa, naposljetku, služi podrivanju palanačkog arhetipa koji se, jezikom Radomira Konstantinovića, nepogrešivo potvrđuje, pored ostalog, strahom od otvorenog svijeta i trajnom infantilnošću. S tim što početna Vedranova infantilnost metastazira u infantilnost kolektiva, koji zatim provincijski bizarno i turizmom motivirano izlaže vlastitu prošlost (u vidu muzeja), a što je pak kompatibilno s mitom o plemenu i organskoj kulturi – opet jednim od palanačkih arhetipova kojih je Ferić po svoj prilici vrstan poznavalac.
Možda je k tome i vrstan poznavalac poezije, no jedno je poznavati, a jedno pisati poeziju. Naime, ideja o Zuzi kao djevojci s Downovim sindromom koja piše poeziju, kao i sve ono što u romanu iz toga proizlazi u vidu po sebi ironičnih šire društvenih reperkusija, djeluje intrigantno. Problem je, međutim, u neuvjerljivoj realizaciji ideje (Pogačnik se s tom tvrdnjom ne bi složila). Naime, ako je njome impliciran Zuzin stvaralački genij, problem je u nedovoljnoj kvaliteti u roman integrirane poezije. Ako je pak njome impliciran rakurs osobe smanjenih intelektualnih kapaciteta, „naivnost“ se zabilježenog pjesničkog jezika ne doima dovoljno „naivnom“.
Treća mogućnost, doduše, tiče se parodiranja recepcije poezije (umjesto poezije same), pri čemu priča o hipokriziji izlazi iz okvira provincijske mikrosredine, i tako postaje priča o hipokriziji kako čitave književne scene (i očekivano prestrašene ili udvorničke književne kritike), tako i prijetvornosti manje-više svih čije je djelovanje izloženo pravu javnosti. Nije nebitan ni „podatak“ o tome da je Zuzina zbirka pjesama pod naslovom „Ja lopta“ prodavanija od poezije Danijela Dragojevića, Marka Tomaša i Monike Herceg, kao ni pripovjedačeva opaska kako je povlačenje paralela „ozbiljnog“ s „neozbiljnim“ ujedno način na koji će nečiji rad biti omalovažen.
Priča o inkluziji i priča o eksploataciji
U svim varijantama priča o inkluziji promeće se u priču o eksploataciji, iz čega valja izuzeti Natašu i Vedrana, čiji su napori beziznimno benevolentni, te kao takvi i sami podvrgnuti zlouporabi. Nastavno na kritički kolaž Zuzine knjige pjesama, navedena je i u društvenim mrežama zabilježena metakritika koja je, treba li to uopće isticati, u prvom redu ilustracija govora mržnje. Vjerojatno sam u krivu, no rečena bi epizoda mogla predstavljati i svojevrstan komentar, ili pak literarnu reprezentaciju, autorova neposrednog iskustva.
Što god da je posrijedi, bilo bi bolje da je izvedeno bez eksplicitnog posezanja za poezijom. Ili, ako je već za tim postojala prijeka potreba, pjesama kojih je u knjizi popriličan broj trebalo je biti manje. Ne znam je li autor time ujedno testirao toleranciju publike na njegovo pjesništvo, radije ću dobrohotno zaključiti da nije, no krajnji je rezultat tog eksperimenta rušenje ukupne ocjene knjige koja bi, u protivnom, bila vrlo visoka. Ili, ako hoćete, kvalitetna, ali ne onoliko koliko provokativna (ili koliko to nastoji biti).
Ono što će se dogoditi sa Zuzi, kao i oni koji su u događaj ovako ili onako involvirani, otvara niz teških, pa i mučnih pitanja kakva, vođeni linijom manjeg otpora, radije zaobilazimo u širokom luku. Pripovjedačica šokantnog romana "Francia" kanadske spisateljice Nancy Huston na konformizam bi reagirala ironijom – to se ne događa (i zato možete mirno spavati, dodao bih).
Ne znam je li strah od osude doprinio svođenju crnoga humora na najmanju moguću mjeru, no sjetimo li se starijih Ferićevih naslova, osobito samih početaka, humora gotovo da nema. Ako je pored navedenog posrijedi pokušaj prilagodbe novim generacijama čitatelja, tada nisam siguran je li i u kojoj mjeri takvo što pohvalno.
Oni aspekti romana za koje možemo pretpostaviti da su u službi preispitivanja književne, nakladničke i šire scene, a pored recepcije Zuzine poezije to je i spomen u istoj kući objavljenog romana čijem je autoru predbačena mizoginija, možda hoće a možda i neće izazvati novu dozu polemičkog raspoloženja na društvenim mrežama. Sve dok ono rezultira argumentiranom raspravom i ne postane ad hominem, ne samo što neće biti problema, već će i umnogome koristiti daljnjem procesu kolektivnog učenja – jednako literature i progresivnog shvaćanja međuljudskih odnosa koje nešto do jučer shvaćano kao normalno podrazumijeva kao šovinizam ili, u najmanju ruku, neslanu šalu.
Ne znam je li strah od osude doprinio svođenju crnoga humora na najmanju moguću mjeru, no sjetimo li se starijih Ferićevih naslova, osobito samih početaka, humora gotovo da nema. Ako je pored navedenog posrijedi pokušaj prilagodbe novim generacijama čitatelja, tada nisam siguran je li i u kojoj mjeri takvo što pohvalno. Ili se bablje ljeto, kao protežni motiv Ferićeva opusa, u „Baladi o sretnoj osobi“ opasno primaklo kraju.
S tim da, hajde da i to raščistimo, intelektualne poteškoće ne podrazumijevaju ni sreću ni nesreću, no balada podrazumijeva da i njezini najsretniji akteri postanu nesretni. Bit će da je do čitatelja koji potpisuje ovaj osvrt, no u zasad posljednjem romanu prozaika čiji smo opus po meni preuranjeno počeli sabirati, ma kako i koliko da sam kadrirao svaki zabilježeni osmijeh u knjizi, čini se da nitko nije pretplaćen na konačan i trajni optimizam. Možda je posrijedi od ranije uočen proces o kojem piše Jagna Pogačnik, onaj od faze potiskivanja do faze prihvaćanja tuge. I možda je prihvaćanje tuge tek dio sveobuhvatnijeg prihvaćanja, koje uključuje i prihvaćanje do jučer neupitnih istina kao zabluda.
Otud posezanje za „Anđelom u ofsajdu“, odnosno autocitatni iskaz proširen u samokritiku koju manje-više svi propovijedamo, ali za kojom, iskustvo govori, posežu rijetki: Jednom davno, Nataša je pročitala rečenicu nekog arogantnog pisca koji je na kraju svoje priče nažvrljao: „Uzaludno. Poput rinčice na uhu mongoloidne djevojke.“ Kad bi danas taj pisac vidio Zuzi, kad bi vidio njeno zadovoljstvo i eleganciju kojom se kreće kroz svoj romanički gradić, kad bi vidio taj uznositi trenutak, krvavo bi se postidio. I taj bi stid u njemu na trenutak bio jači od svega.
Stidu usprkos, da još jednom parafraziram Jagnu Pogačnik, Zoran Ferić i dalje piše, a tko će, na koji način i u kojoj mjeri uvažiti autorove predstojeće napore, ostaje da vidimo. Što se može, samo je Dragutinu Tadijanoviću pošlo za Rastušjem da bude – Dragutin Tadijanović.
Balada o sretnoj osobi
- V.B.Z. 09/2026.
- 428 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789535209461
- Cijena: 19.90 eur
- Kupi knjigu!
Zoran Ferić je napisao kompleksnu i intrigantnu priču, ne samo o osobi s posebnim potrebama i otočkoj izoliranosti nego ponovo i o širem društvenom kontekstu bez kojeg nije moguće sagledati život njegove junakinje. Pa ako je u dosadašnjim knjigama često tematizirao smrt i nesreću, zlobu sudbine, ali i zloću ljudi, a toga ne nedostaje i ovdje, u ovom je romanu ipak u prvom planu ono što dosad nije često bila Ferićeva tema: dobrota i požrtvovnost. 'Balada o sretnoj osobi' je potresan i katarzičan roman.