Želimir Periš : Gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti

Želimir Periš: Gvb

Frazem ljetno štivo u prvom redu označuje knjige koje su „lake za čitanje“, a problem o kojem možda nedovoljno razmišljamo nastaje kada knjige koje su „lake za čitanje“ nužno izjednačujemo sa šund-literaturom, budući da potonjim označavamo literaturu bez (primarno) estetičke i (sekundarno) moralne vrijednosti. Postoji i ona, pa rekao bih, radikalnija označiteljska praksa, kada govorimo/pišemo o knjigama za plažu, što bi valjda trebalo značiti da je riječ o „ljetnom štivu unutar ljetnog štiva“ – o knjigama toliko „lakim za čitanje“ da ih možemo čitati pauzama između ulazaka u more, rijeku, jezero, bazen ili kakav već izvor osvježenja. Osim toga, rečeni frazemi upućuju i na generalizaciju – ispada da smo svi oduševljeni ljetom i da samo čekamo temperature iznad trideset i pet stupnjeva Celzijevih, eda bismo se satima „topili“ na plaži zazirući od spoznaje kako će, usprkos klimatskim promjenama, i tom ljetu, da parafraziramo Arsena Dedića u „Kući pored mora“, doći kraj.

To pišem budući da sam, negdje u internetskom bespuću, nabasao na upravo takvu kvalifikaciju novog djela Želimira Periša, autora nedavno nagrađenog dvjema uglednim međunarodnim nagradama za „Mladenku kostonogu“, koji se zasluženo prometnuo u jednu od vodećih vedeta domaće literature u inozemstvu. Takva bi kvalifikacija, naime, kod dijela potencijalnih čitatelja Periševa novog romana „Gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti“, mogla djelovati kontraproduktivno, kao opaska da je posrijedi književno manje vrijedan (ili bezvrijedan) tekst, što ni u kojem slučaju nije istina. A prije no što konzervativni metakritičari navale s prigovorima ovdje iznesenoj definiciji ljetnog štiva odnosno knjiga za plažu (mada ovdje, ako pažljivo promotrite pasus, teško da je išta definirano), recimo i to da smo osvrt na ovu knjigu mogli započeti digresijom na temu videoigara, koje su odavno, baš kao što u romanu stoji, prepoznate kao zaseban umjetnički medij (zbog čega ih je, dalje stoji, uvredljivo deminutivno nazivati videoigricama – baš kao što, dodajmo, za ovaj ili koji drugi roman nismo skloni reći/napisati da je romančić, čak i ako je potonji „za plažu“).

Gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti Periš Želimir

Radnja romana, u koju nas uvodi tridesetpetogodišnja talijanistica Danica (moguća aluzija na Danteov „Pakao“, u kojem autor/protagonist ima točno toliko godina), većim se dijelom odvija u fiktivnoj Maloj Uvali i hotelu Zalazak, povodom senzacionalnog znanstvenog otkrića zbog kojeg će se u rečenom hotelu okupiti sama znanstvena elita (uz, kako to već u nas ide, poneki birokratski ili politikantski izuzetak). Naime, japanski istražitelji Mohorovičićeva (Moho) diskontinuiteta (tj. granice između Zemljine kore i plašta), valjda zaokupljeni mišlju da probuše Zemlju do njezina središta, detektirali su vibracije čiji se uzorak otpočetka nije činio nasumičnim. I nije bio; daljnja su istraživanja pokazala da Zemlja „recitira“ poeziju, i to ni manje ni više nego čitavu zbirku pjesama koja je, bit će zato što nam je poezija u krvi, napisana upravo u Maloj Uvali.

To u priču uvodi Daničinu tetku (tj. pratetku) Emiliju, umirovljenu mjesnu učiteljicu koja će sa svojim kćerima, Daničinom majkom Milicom i tetkom Višnjom, „utjeloviti“ tri gracije: u konkretnom slučaju tri, rekao bih, neočekivane spasiteljice svijeta (budući da nas i biblijska i druge mitološke tradicije uče da se u spasitelja ili spasiteljicu obično prometne netko od koga se spašavanje koga ili čega ne očekuje). Možemo li pritom, pored uspostave intertekstualnog odnosa s mitom, govoriti i o nekoj vrsti autocitatnosti (pri čemu mislim na jako dobru „Graciju od čempresa“), pitanje je oko kojeg po svoj prilici Periševi čitatelji neće postići konsenzus.

Dodajmo još da u Daničin život, koji se preko noći preobrazio u (ne)željenu avanturu, ulazi i geofizičar sa zagrebačkog PMF-a Spiridon Glijaković, odmila Špiro, koji će se vrlo brzo prometnuti u Daničinu ljubav (ne otkrivam previše: toga manje-više odmah postanete svjesni) i saveznika u borbi čiji parametri zasad nisu odveć precizni (osim ako ne govorimo o borbi za ljubav, iz neutralnog rakursa uočljivoj kao borbi koja je sama sebi svrha). Doduše, to što željeni ishodi nisu precizirani proizlazi iz „nedovršenosti“ romana, predstavljenog kao prvog iz serijala „Kodovi“, i klasificiranog pojmom (preciznije alternativnim naslovom) „Riječi“.

Uzmemo li u obzir definiciju koda koju u „Pojmovniku suvremene književne i kulturne teorije“ donosi Vladimir Biti, prema kojoj je kod „znakovni niz ili sustav na koji upućuje neka poruka“, brzo će nam postati jasno kako je rečeni pojam (preciznije alternativni naslov) opravdan načinom na koji se njegovo značenje dosljedno ostvaruje u tekstu (samom književnom djelu) i metatekstu (svemu onome što nije neposredno književno djelo: impresum, kazalo, paginacija i dr.).

Naime, primjena se pojma očituje u dosljednom bilježenju brojeva riječima umjesto znamenkama i u tekstu i u metatekstu, čime se granice između teksta i metateksta gube, pa tako i podaci u kolofonu, primjerice, postaju legitiman dio književnog djela (zbog koje fluidnosti ovdje posve slobodno operiramo pojmom metatekst). Postupak je semantički opravdan i njime je sublimiran protagonističin postulat o iskrenoj mjeri života koja isključuje brojeve (poput starih, rukom pisanih recepata u kojima smo nerijetko nalazili upute kao što su „šećera koliko ide“, „mlijeka koliko treba“ i dr.). Budući da se serijal zove kako se zove, ne čudi intermedijalna osjetljivost na kraju knjige: svojevrsni foršpan „posuđen“ iz televizijskih serija, napose onih kroz koje se provlači ista fabularna nit; ne bih nagađao, no ipak vjerujem kako će druga knjiga iz serijala – ako, naravno, serijal bude realiziran – započeti rekapitulacijom (u televizijskim serijama obično označenom frazemom gledali ste – ovdje, dakle, čitali ste).

Upravo su fluidnost, višeznačnost i zasićenost referencama ono što jezik Želimira Periša čini, dakako u sprezi sa začuđujuće jednostavnom izvedbom, odveć kompleksnim da bismo ovaj roman, kao njegov pomno planirani produkt, podveli pod neku od efemernih kategorija (tim više što neke objektivno slabije naslove obično ne razmatramo kao takve, jer, eto, nisu „ludičke“, već „smrtno ozbiljne“ prirode). Opaska se može činiti ironičnom, budući da ideja romana polazi od slučajnosti, a produkt je takve slučajnosti i u Daničinu rječniku leksikalizirani nasumični skup glasova – gvb, nastao naslanjanjem lica na tipkovnicu iz puke dosade. Slično vrijedi i za uhj, kojim je u romanu najčešće bilježena nečija iznenađenost, makar sam sklon dvije „riječi“ staviti u pretežno antoniman odnos, iako uhj nije ništa, a gvb sadrži potencijal bítka.

Međutim, onaj se vjerojatno najintrigantniji značenjski odvjetak tiče angažiranosti postignute satiričkim prizvukom, dijelom zbog alanfordovskih funkcija koje obnašaju pojedini zaposlenici Vlade Republike Hrvatske i resornog ministarstva uključenog u slučaj, dijelom zbog aluzija ili (para)citata koji nas mogu podsjetiti na ne tako davnu prošlost (kao kada predsjednica Vlade u romanu pita novinare „Što me gledate tako?“).

Politički je diskurs kao sredstvo satire obrađen i metatekstualno, budući da se naoko besmislenim radnjama sklona Danica u jednom trenutku uhvati ni manje ni više nego stilističke analize premijerkinih izjava na upriličenoj konferenciji za medije, kojom je čitateljima dano na znanje da je ono što je sveznajući pripovjedač opisao kao školski primjer suvremene populističke retorike naučeni jezik čije stilske figure (među kojima, čini se, prevladavaju anafora, epifora, hiperbola, retoričko pitanje, antiteza, aluzija, personifikacija i simplifikacija) opravdavaju temeljnu tj. manipulativnu ulogu.

Pitanje se višeznačnosti, zadržimo li se u domeni angažmana (i naročito manipulacije), također tiče reperkusija društvenog suočavanja s trenutačno neobjašnjivim fenomenom (u ovom slučaju pjesničkom zbirkom za djecu „Pjesme za Bobu“, koju je svojim učenicima napisala Daničina prateta), što se ponajviše odnosi na nastajanje kultova (ili crkava koje su u početnom stadiju svojega postojanja uživale usporediv status). Prizori kojekakvih razularenih vjerskih fanatika, u kaosu koji će naposljetku uslijediti, aktiviraju resantiman prema kojem od stvarnih ili fiktivnih kultova, kao što su „Krivi ostavljeni“ u američkoj seriji „Preostali“ („The Leftovers“) autora Damona Lindelofa i Toma Perrotte, rađenoj prema Perrottinom romanu. I upravo se na potonjem planu događa rodno odstupanje od kršćanskog (ili, ako hoćete,  abrahamskog) kanona, pri čemu tri žene (privremeno) spašavaju svijet – rečene tri gracije, kojima je sugerirano mesijansko trojedinstvo, ovaj put otkupiteljica a ne otkupitelja grijeha, predstavljaju sliku izranjanja reda iz posvemašnjeg kaosa, što je u romanu i teorijski objašnjeno (kaos ne znači da reda nema, već da je red skriven).

Višeznačnost Periševa jezika u konkretnom se slučaju dotiče i teorije sustava, što na neki način objašnjava autorovo izrazito multidisciplinarno raspoloženje, koje k tome uključuje brojne reference na film (od onih izrijekom navedenih, poput „Isijavanja“ ili „Brokeback Mountaina“ pa do deskriptivnih, među kojima bi se – barem kada je riječ o „seizmološko-vulkanski“ opis snošaja Danice i Spiridona/Špire – moglo naći i kultno, ujedno do danas kontroverzno "Duboko grlo" Gerarda Damiana iz 1972. Potonja opaska upućuje na erotski sloj teksta koji, dakako, nije dominantan, ali nije ni posve zanemariv, poglavito onda kada se njime nastoji ogoliti arhetip – bilo da je riječ o prevoditeljici s japanskog Suko Amane (opisana kao aseksualno biće koje se iz mange materijaliziralo u našu stvarnost), ili Ukrajinka Svetlana (opisana otprilike kao slavenska boginja seksa). Bit će da ulogu u apostrofiranom sloju teksta igraju i kokteli koje ispija društvo iz hotela čiji je logo također opisan kao sugestivan (beachside bliss, sunset seduction i dr.). Kako se situacija u Hrvatskoj i svijetu pogoršava, sa sofisticiranih se koktela aluzivnih naziva prelazi na jednostavnije, poput onih s tonikom (čime je, bit će, ilustrirana nekompatibilnost društvene krize i libida).

Sve je to, međutim, uvezeno u satiru koja gdjekad, gotovo bez i najmanjeg napora, rekreira gogoljevski smiješnu i u isto vrijeme tužnu oronulost balkanske provincije kojoj, osim posvemašnje polupismenosti, ne nedostaje ni oportunizma (naročito ilustriranog u „televizijskoj anketi“ na temu misterioznog otkrića, pri čemu odgovori poput svašta kažu i ne znam ja kao da su prijepis koje god hoćete televizijske ankete u nas, naročito ako je anketa provedena u manjem mjestu).

I, naravno, ne smijem zaboraviti na citat refrena pjesme „In corpore sano“ srpske kantautorice Ane Đurić Konstrakte („Umetnica mora biti zdrava“), koja nas i bez transpozicije u književni tekst potiče na razmatranje (poroznih) granica između tzv. visoke i tzv. estradne umjetnosti (budući da je riječ o estetički intrigantnom ostvarenju nastalom u estradnom mediju).

Sličnu relaciju, obilježenu jednako poroznom granicom između profanog i usmene predaje, Periš ilustrira i referiranjem na inventar koji objedinjuje dva rečena pola (ili dvije rečene sfere) jezika, pa bismo pasuse o višeznačnostima u Periševu romanu mogli zaključiti time da one manje-više neminovno rezultiraju fluidnošću, ali ne bilo kakvom. Razlog je tomu što je Periševa semantika uporno i dosljedno optimistična, pa joj ne mogu nauditi ni književne kritike koje uzalud pretendiraju reći nešto pametno (kao ova, primjerice) ni moguća akademska razmatranja, nipošto lišena političke obojenosti u službi partikularnog interesa.

Upravo će takva razmatranja, kad god se ukaže prilika da partikularni interes bude zadovoljen, akademika Kavurića – ustvari ne previše karikiranog lika u romanu – nagnati da banalne stihove iz davno tiskane zbirke tete Emilije, s logotipom mesnice na poleđini (hommage nekoć uobičajenoj praksi da se putem pjesničkih zbirki reklamiraju sponzori – gle vrhunaravnog ekonomskog čuda!), tumači kao identitetski kanon ravan „Kalevali“ u finskoj ili „Beowulfu“ u engleskoj književnosti.

À propos interpretacija poezije, kojih u knjizi ne manjka – jer uvaženi Kavurić, pretendent na vlast, nije jedini koji se njima pozabavio – rekao bih da je posrijedi ponajprije satiričan odnos prema interpretatorima, osobito onima koji interpretiranu materiju učestalo i bez zadrške predstavljaju kao genijalnu, a ne prema poeziji kao takvoj, bila ona izvrsna, prosječna ili loša.

Žanrovski – premda to, vjerujem, nije ni potrebno posebno naglašavati – Perišev je „Gvb“ hibrid koji, među ostalim, sadrži elemente trilera, ljubića, avanture i znanstvene fantastike (u manjoj mjeri možemo govoriti i, primjerice, o psihološkom romanu). Njegova eksperimentalna i kompleksno realizirana priroda, usporediva s prozama osječke eksperimentalne spisateljice Jasne Horvat, pritom ne utječe nepovoljno na upečatljivu prohodnost teksta, čime Želimir Periš, rekao bih zajedno s Franjom Janešom, potvrđuje status pripovjedača iznimno snalažljivog u novonastalim situacijama kakve nam može ponuditi jedino literarna nekonvencionalnost.

Da bi se doprlo do te neiskorištene sirovine, potrebno je kopati sve dublje, možda i do samog srca Zemlje. Nešto je slično – poslužit ćemo se za kraj autorovom strategijom sinergije „visoke“ i „niske“ kulture – pokušao i Megatron, vođa deseptikona u dvadeset i osmoj epizodi prve animirane serije „Transformeri“ (epizoda se zove „Jezgra“). A hoće li Danica, Špiro i ostatak družine uspjeti stvari učiniti onakvima kakve su bile, ma koliko bile dosadne, doznat ćemo u nastavku serijala o kojem, koliko mi je poznato, osim onoga iz „foršpana“ zasad ne znamo ništa.

Bilo bi užasno pogrešno požurivati autora, no ipak se nadam da nastavak nećemo čekati onoliko dugo koliko smo čekali posljednju sezonu Netflixove serije „Stranger Things“ braće Duffer. Također se nadam da – zato što smo o frazemu ljetno štivo na početku osvrta rekli što smo imali reći – nastavak neće uslijediti s dolaskom ljeta. Razlog je taj što ljeto u prvom redu treba preživjeti, a za takvo je što potrebna specijalizirana vrsta magije, kao što je nekoć bila talijanska TV sapunica „Incantesimo“, uz koju smo – prethodno otpustivši više moždane funkcije – durali vrućine u godinama prije masovne ugradnje klima-uređaja.

Svjestan sam da sam pretjerao, no shvatite to kao interpretativni dodatak, ali i kao pokušaj da na samom kraju objasnimo neobjašnjivo – „gvb“, koji u jednom trenutku prestaje biti neologizam i postaje naširoko poznata riječ čija slučajnost, zato što prema teoriji vjerojatnosti slučajnost ne postoji (postoje tek manje i veće vjerojatnosti), zapravo nije slučajna. Ona je na neki način – bit će zato što jezik objedinjuje magiju (pardon, matematiku) i ontologiju (pardon, matematiku) – povezala dvoje naoko teško povezivih ljudi u ambijentu kojemu ne nedostaje ni mistično-melankolične patine „Twin Peaksa“ Davida Lyncha i Marka Frosta ni, u duhu spajanja nespojivog, revolucionarne energije filmaša Coste-Gavrasa.

Uz malo sreće i mnogo upornosti Perišev bi novi roman mogao biti početak odličnog serijala, premda ga i bez najave nastavka s punim pravom možemo smatrati literarno uzbudljivim trenutkom.

Želimir Periš

Gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti

• Fraktura 07/2026.
• 312 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533589855
• Cijena: 22.99 eur
• Kupi knjigu!

Već naslov novog romana Želimira Periša, 'Gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti', signalizira lingvistički ludizam, a podnaslov urnebesnu za­bavu, bizarnost i prikrivenu satiru. Autor će se unutar teksta romana igrati riječima, gramatikom i idejama, a usput dubinski otvoriti teme slučaja i determinira­nosti, slijepe znanosti i jalove akademije, galopirajućeg aktu­aliteta, otuđene globalne politike i najveće od svih tema: ljubavi.